Nije dugo trajalo ali je bilo prilično burno, sa puno iznenadnih i nelogičnih obrta kao u onim hispano televizijskim serijalima.
Prvo su iz Demokratskog fronta javno pozivali SNP da pristupi jedinstvenom opozicionom bloku a SNP je ćutao Onda je SNP odgovorio da partijski statut, eto, ne poznaje mehanizam pristupanja drugim političkim pokretima, ali da SNP može da formira koaliciju sa Demokratskim frontom... Potom je Srđan Milić javno pozvao Miodraga Lekića na razgovore a ovaj, zanimljivo, mirno ostao kući na Žabljaku, uporan u tvrdnji da nije dobio pismo iako je pozivni mejl bio proslijeđen članovima Predsjedništva Demokratskog fronta istovremeno kao i nekim medijima. Potom je krenuo rad u partijskim forumima. Brzopotezno je zakazan Glavni odbor SNP-a, a Milićeva stranka je sročila i poslala zvaničnu koalicionu ponudu: pristaju da Lekić bude nosilac izborne liste, hoće da prave koaliciju, ali pri tom traže pola mandata. Činilo se da je dogovor na pomolu...
Umjesto dogovora, novi zaplet: u Pljevlja je iznenada zakazan susret Lekića i Milića u motelu Vodice. Čekali su novinari satima, dumali o čemu se to toliko iscrpno pregovara iza zatvorenih vrata, čudili se zašto - ako se govori o konačnom obedinjavanju opozicije - razgovorima ne prisustvuju Andrija Mandić i Nebojša Medojević ili makar potpredsjednik PZP Branko Radulović i zamjenik predsjednika Nove Goran Danilović?
Na kraju – krah pregovora. Demokratski front je u neđelju 12. avgusta i zvanično odbio ponudu SNP-a i sada je izvjesno: Socijalistička narodna partija Srđana Milića i Demokratski front na čijem je čelu Miodrag Lekić na oktobarskim izborima nastupiće u dvije kolone.
Zašto je propao najavljeni opozicioni rokenrol - čitaj: potresanje, valjanje - vladajuće koalicije? Odgovor na ovo pitanje pokazaće stvarne domete glavnih igrača opozicije, ali i omeđiti tok predstojeće izborne kampanje.
Neželjena koalicija: U podužem saopštenju Demokratskog fronta dva se ključna razloga navode kao osnov za odbijanje koalicionog sporazuma sa SNP-om.
Koalicija sa SNP-om narušila bi - tvrdi Lekić u pismu Miliću - princip ravnopravnosti ostalih članica Fronta jer bi bilo „neprincipijelno i zbunjujuće“ ukoliko bi sve članice „tretirali po jednom principu a SNP sasvim drugačije“. Lekić je Miliću spočitao i da je neprihvatljivo da bilo ko, pa ni SNP, sa Demokratskim frontom pravi „spoljne koalicije“. Osim toga, za čelnike Demokratskog fronta „preuranjeno je interesovanje“ SNP-a za dijeljenje virtuelnih poslaničkih mjesta jer je, kako tvrde u Frontu, podjela mandata moguća „tek na kraju zaokruženog procesa širenja naše organizacije i u uslovima međusobnog razumijevanja i solidarnosti“.
Da prevedemo na narodski jezik: od Milića se ultimativno tražilo da se SNP prosto utopi u Demokratski front, da lider SNP-a prepusti lidersko mjesto na izbornoj listi, a sve to bez prethodnog dogovora o međusobnim odnosima, raspodjeli funkcija ili poslaničkih mandata.
Pri tom, kada se suštinski analizira ponuda koja je bila na stolu Demokratskog fronta, nije jasno - zbog čega je tako glatko odbačen prijedlog koalicionog sporazuma Glavnog odbora Socijalističke narodne partije? Čini se da je najjača opoziciona stranka ponudila puno. Miodrag Lekić je trebalo da bude prvi na izbornoj listi, što znači da se lider SNP-a, najjače opozicione stranke, svjesno povlači na drugu poziciju. I ne samo to: zahtjev za dobijanje polovine mandata na izbornoj listi je manje od sadašnjeg odnosa snaga u crnogorskom parlamentu gdje SNP ima više poslanika nego Nova i PzP! Na kraju, tokom razgovora u okolini Pljevalja, sam Milić je iz kvote SNP-a velikodušno ponudio dodatne mandate za nestranačke ličnosti koje predloži Lekić.
Zašto onda nije došlo do predizbornog saveza? Postoji samo jedno logično objašnjenje: zato što u startu, čak i prije pregovora, Lekić, Mandić i Medojević nijesu iskreno planirali savez sa SNP-om! Niti su istinski željeli da SNP priđe Demokratskom frontu i u njemu vodi glavnu riječ.

Pozadina odluke Demokratskog fronta: Kalkulacije na osnovu istraživanja javnog mnjenja jasno ukazuju: samo se ujedinjena opozicija može suprotstaviti jakoj državno-partijskoj mašineriji DPS-SDP koalicije.
Drugim riječima: glatko odbijajući ponudu SNP-a Demokratski front je svojevoljno ograničio vlastiti domet čak i prije nego što je počela izborna kamanja! Zato se, nakon kraha ideje ujedinjenja, neminovno se otvara pitanje: da li je Lekiću i drugovima zaista krajnji cilj bio rušenje vlasti ili je primarni zadatak bio - marginalizacija SNP-a i osvajanje dominatnog, čelnog mjesta među strankama opozicije!?
Čini se da je prevagnula ova druga opcija: da se deklarativno bore protiv vlasti, ali da suštinski Demokratski front mjerka lidersko mjesto na opozicionoj sceni. Miodrag Lekić nije mogao - ko zna, možda nije ni želio - da miri vječito zavađane lidere opoizicije. Očito je da su - poučeni iskustvom iz ranijih zajedničkih nastupa - Andrija Mandić i Nebojša Medojević lidera SNP-a proglasili za personu non grata, neželjenu osobu u opozicionom savezu. Za njih je Milić uvijek bio nedovoljno borben opozicionar i nekako su uvijek sumnjali u njegovu lojalnost. To je, sasvim sigurno, osnovni razlog što se tokom pregovora Demokratskog fronnta i SNP-a ni Mandić ni Medojević niti jednom (!) nijesu suočili sa Milićem.

Milićev manevar: Predsjednik Socijalističke narodne partije očito je prozreo igru čelnika Demokratskog fronta i shvatio da cilj ovih izbora neće biti svrgavanje vladajuće koalicije nego – borba za prevlast unutar opozicionog bloka.
U političkom aktiviranju Miodraga Lekića i formiranju Demokratskog fronta Srđan Milić nije vidio stvaranje nove opozicione energije za borbu protiv Đukanovićeve vlasti već samo rastuću opasnost po rejting Socijalističke narodne partije, ali i opasnost za vlastitu lidersku poziciju. Zato je Milić sračunato odigrao: galantno je nudio više nego što treba očekujući da Lekić, Mandić i Medojević u realnom životu neće ponuđenu ruku saradnje. Milić je, u stvari, želio da teret krivice za krah pregovora prebaci na leđa Lekića i Demokratskog fronta i tako jednim potezom postigne dvostruki efekat: javno pokaže nedosljednost i neiskrenost opozcionih kolega iz Demokratskog fronta, ali i spriječi Bulatovićevu bunu unutar SNP-a. Čini se da je lider SNP-a dobro proračunao kad je slao uslove, iako je igrao rizično očekujući bjanko odbacivanje. No, rizik se isplatio: teško da poslije svega Bulatović može Milića da optuži što je Lekić odbio poziv Glavnog odbora SNP.a za stvaranje koalicije.

Srđana Milića i njegove najbliže saradnike ipak ne čakaju mirni dani: valja očekivati da Predrag Bulatović ili Milan Knežević neće mirno čekati da ih predsjednik partije krajem avgusta izostavi sa predizborne poslaničke liste SNP-a, što Milić može po Statutu SNP-a.
Ograničeni dometi opozicije: Nepuna dva mjeseca pred izbore neki magistralni trendovi se već mogu nazrijeti: neće biti sučeljavanja dva velika bloka - ujedinjene opozicije i vlasti; stranke opozicije će, u četiri kolone (SNP, Demokratski front, Pozitivna Crna Gora i Srpski blok) pokušati da bude snažniji od Đukanovićeve i Krivokapićeve koalicije.
Iako ne izgleda sjajno to ipak ne mora da bude pogubna početna pozicija za opozicione stranke: možda je bolje više različitih koalicija nego lažno jedinstvo a stvarna prepucavanja i rat stranačkih aktivista na terenu. Ako opozicioni lideri iznenade sami sebe i tokom izborne kampanje zadrže nivo minimalno korektnih odnosa i ne krenu u međusobna optuživanja i nadgornjavanja - možda neće izazvati veliku apatiju među svojim simpatizerima.
Jer, ne treba zaboraviti: i crnogorska vlast ima velikih problema u pripremi izborne kampanje. Nijesu to problemi odmjeravanja snaga sa opozicijom nego suočavanje sa svojim pristalicama koje su prilično razočarane posljedicama ekonomske krize; mnogo je obećanja vlasti ostalo neispunjeno, mnogo je ljudi nezadovoljno potezima čelnika DPS-a i SDP-a i više nema tolerancije za javne i tajne korupcionaške afere. Crnogorska vladajuća koalicija morala bi da brine da sindrom bijelih listića (odbijanje simpatizera vlasti da ponovo glasaju za vladajuće stranek), koji je koštao Borisa Tadića vlasti u srbiji, ne zahvati i Crnnu Goru.

Zanimljivo, neozbiljnost opozicionog djelovanja pokazao je na startu i novopostavljeni lider DF Miodrag Lekić, koji je do skora pokazivao smirenost i odmjerenost u ponašanju i potezima. Ipak, Lekić je juče imao svoj prvi veći gaf: slavodobitno je najavio da će se program Demokratskog fronta znati – polovinom septembra. Nije problem samo u tome što je takvom izjavom Lekić javno ponizio kolegu Radulovića iz PzP koji je odavno najavio da će program Demokratskog fronta biti gotov do 15 avgusta. Ovdje je riječ o izboru izborne strategije: da li neko, ko stvarno hoće smjenu vlasti, treba glasače sa svojim osnovnim programskim idejama upozna tek tridesetak dana pred glasanje?
A koliko unutar opozcije zaista vjeruju u smjenjivost vlasti nakon 14. oktobra pokazuje i saopštenje Demokratskog fronta kojim se odbija saradnja sa SNP-om, ali se istovremeno moli i kumi Srđan Milić da nikako, ni pod kojim uslovima, ne ulazi u postizbornu koaliciju sa DPS-om i SDP-om. Drugim riječima: mi znamo da će Đukanović da pobijedi, da dobije najviše glasova, pa vas molimo da ne pravite poslije izbora dogovor sa njim.
Baš liči na pravu pobjedničku strategiju, čisti rock & roll.
Draško ĐURANOVIĆ