Kako kuvar Hoze Andres podržava Ukrajince: „Tanjir hrane može donijeti utjehu i malo svijetla na teškom putu“

U roku od nekoliko sati nakon ruske invazije na Ukrajinu, José Andrés je prionuo na posao. Kuvar i humanitarac otputovao je na granicu i, preko svoje neprofitne organizacije World Central Kitchen, počeo da uspostavlja lanac snabdijevanja da bi obezbijedio obroke ukrajinskom narodu. “Uvijek sam vjerovao u moć hrane da mijenja svijet,” kaže za Independent. “I u ovoj situaciji tanjir hrane ne može biti ono što rješava rat, ali možda može donijeti utjehu i nadu, malo svjetla na dugom i teškom putu.”

Već tri sedmice, Andres i World Central Kitchen su više puta podijelili informacije sa terena. Organizacija se udružila s lokalnim restoranima, ugostiteljima i kamionima koji prevoze hranu kako bi nahranili ljude na graničnim prijelazima, u skloništima i drugim zajednicama. Od 14. marta, navode da su poslužili više od milion obroka širom Ukrajine, Poljske, Rumunije, Mađarske i Moldavije, radeći sa više od 110 dobavljača u 58 gradova. Takođe organizacija je snabdijevala i tople obroke i prehrambene proizvode u rasutom stanju, kao što su sirovine i suve namirnice, restoranima u Ukrajini.

„U realnom vremenu gledamo jednu od najbrže rastućih izbjegličkih kriza u modernoj istoriji, a svaka osoba koja napušta dom ima svoju priču, svoj život, svoje porodice koje se na njih oslanjaju“, kaže Andres. „Zato sam morao da odem i da žene i muškarci iz World Central Kitchen učine sve što mogu da pomognu. Uz narod Ukrajine, mi smo jedno sa njima. Svi na svijetu su trenutno Ukrajinci.”

Andres i njegov tim započeli su svoj rad u Poljskoj. Prvi put kada su prešli granicu sa Ukrajinom, Andres kaže, išli su pješice, noseći voće i drugu hranu kako bi nahranili ljude koji su čekali u redu da pređu iz Ukrajine u Poljsku. „Bili smo u kontaktu sa zvaničnicima na svim stranama, uključujući američku vladu, kako bismo bili sigurni da to radimo bezbjedno i legalno“, kaže Andres.

U Ukrajini, World Central Kitchen je postavila lokaciju u Lavovu i ima "šatore na dvije željezničke stanice da se prehrane ljudi koji stignu vozom, koji dolaze cijeli dan i noć iz drugih dijelova zemlje".

„Naravno, bilo je dosta mjera sigurnosti na ukrajinskoj strani granice, na putu za Lavov i unutar grada“, kaže Andres. “Grad je zapadu, trenutno miljama daleko od samog rata, ali kada ste tamo, možete osjetiti da se grad sprema za nešto, da se svi pripremaju. Dakle, da se dođe do samog Lavova, ima puno graničnih kontrola, zaustavljanje je na svakih nekoliko kilometara, što je razumljivo da se provjeri da niko ne nosi ništa opasno. Ono što je toliko uznemirujuće u vezi s ratom je ta neizvjesnost da će se nešto dogoditi, možemo osjetiti u atmosferi da se u ostatku zemlje dešavaju strašne stvari.”

Hose Andres, Irpin

Snabdijevanje je bilo izazov. World Central Kitchen koristi inače biorazgradivi pribor i tanjire, do kojih je bilo teško doći. Ali organizacija, koja je osnovana 2010., ima dugogodišnje iskustvo u pružanju pomoći, jer je to učinila nakon prirodnih katastrofa kao što su uragan Marija 2017. i erupcija vulkana Kilauea 2018, te tokom pandemije Covida. „Problemi u lancu snabdevanja su otežavajući“, kaže Andres, „ali mi se bavimo ovim pitanjima već duže vrijeme i imamo veoma jak tim za logistiku i nabavku, tako da uvijek pronađemo način.“

Andres i njegov tim uspjeli su da posluže i razna topla jela. "Bilo je tako hladno, pa smo se fokusirali na topla, utješna tradicionalna jela", kaže on. “Żurek je tradicionalna poljska supa sa bijelom kobasicom, dimljenim mesom i kisjelim fermentiranim ražanim brašnom. Napravili smo i druga bogata variva sa piletinom i govedinom, sa ćuftama, sa krompirom, sa pečurkama i kupusom. Svuda serviramo topli čaj. Djevojčica u jednom od skloništa rekla je našem timu da joj je omiljena hrana paprikaš od heljde sa pilećim krilcima… pa smo to napravili za nju i ostale porodice koje borave u skloništu.”

„Za mene je hranjenje najbolji oblik borbe“, dodaje on. „Zato gradimo sve duže stolove i okupljamo sve više ljudi da sjede za njima, da dijele ovo uvjerenje.”

Jedna od najtežih stvari kojima je Andres svjedočio na terenu su „mnogi, mnogi rastanci i tužna oproštanja očeva i njihovih porodica“, jer je većini ukrajinskih muškaraca između 18 i 60 godina zabranjeno da napuste zemlju.

„Mediji pričaju o tome, ali kada to vidite lično, i posmatrate dan za danom, trenutak za trenom, svaki put vam ponovo slome srce ti prizori“, kaže on. “Muškarci rade nešto hrabro i plemenito za svoju zemlju, ali kad ih vide kako napuštaju svoje porodice – kao otac, to ne mogu zamisliti. To mi tjera suze na oči.”

Hose Andres, Ukrajina

 Ljudi koji napuštaju Ukrajinu, kaže on, "bježe od tragedije da bi došli do mjesta neizvjesnosti". “Vidjeli smo to na drugim mjestima u svijetu, ogroman teret koji nose majke, bake, sestre ili braća, da ostave sve iza sebe i imaju vjeru da će sve biti u redu”, kaže on. „Ali ono što ostavljaju za sobom bi moglo biti još gore – ljudi čekaju više od 24 sata da čak i stignu do kontrolnog punkta, zatim se ukrcaju u autobus i idu na sljedeću tačku na svom putovanju. U tom času radije bi bili daleko nego da vide šta će se dogoditi sa njihovom lijepom zemljom.”

Andres nalazi nadu u uvjerenju da se „svi – oni koji odlaze i oni koji ostaju – raduju vremenu, nadamo se u bliskoj budućnosti, u kojem će biti mira i kada će se ponovo moći okupiti. Moramo imati vjere.”