Na listi prioriteta aktuelne vlasti našao se i popis stanovništva. U savremenim državama svijeta ovo je administrativni postupak koji se sprovodi na svakih deset godina radi skeniranja stanja u važnim društvenim procesima.
Nije slučajno što se izvodi na deset godina, jer je to, prema mišljenju stručnjaka koji se bave ovom ozbiljnom poslom (ne eksperata kao što su ovi naši), perod koji je relevantan za snimanja stanja u društvu i utvrđivanja činjenica na osnovu kojih nadležne državne institucije donose odluke i pokreću postupke za poboljšanje utvrđenih loših, i veće unapređenje dobrih procesa koji se odvijaju u društvu.
Tokom postupka popunjavanja obrasca, ispitanik treba da odgovori na stotinak pitanja koja se odnose na domaćinstvo, mjesto stanovanja, lične podatke koji imaju isti značaj.
Kako se to radi u nekim evropskim zemljama? Prijavite se preko sajta odgovarajuće institucije (prevedeno na naš jezik, njihov MONSTAT), i „skinete“ upitnik koji u par minuta popunite i vratite istom organu.
Kao većina događaja, „prema našem skromnom, a realnom mišljenju“, kod pomenutih zapadnih zemalja i ovo je dosadno.
Podaci se u narednom periodu obrađuju, nadležne stručne i naučne službe vrše analize i daju smjernice za pronalaženje rješenja za evidentirane probleme. Utvrđuju se postupci koji će dovesti do poboljšanja kritičnih tačaka, kako je već i navedeno.
I zanimljivo, opet ne obraćaju pažnju, kao što mi to radimo, na neke „ključne“ podatke koji će proisteći iz popisa. Zanimljivo je to da se za neka pitanja, koja su nama „ovako naprednima“ najvažnija, tamo i ne morate izjasniti, ili ih čak nema u popisnom listu. Opet kasne za nama.
Dakle, kod nas ključni odgovori na popisu su izjašnjenje o vjeri, jeziku i naciji, koji su kod savremenog, demokratskog i naprednog (mi nijesmo ništa od toga) svijeta jednaki kao bilo koje drugo pitanje iz upitnika.
Na našu žalost, mi se još dijelimo po nacionalnim torovima i mnogo je važno ko je koje vjere, kako mu se zove jezik kojim govori i koje je nacije. Savremeni svijet je opet na pogrešnom putu i ne vidi kako treba da se ponaša, sa sigurnošću razmišljaju naši „eksperti“. Zamislite, oni imaju druga mjerila, pa se, zamislite, bave unapređenjem privrednog razvoja, zdravstvom, naukom, obrazovanjem, sportom... ne zna se koja je oblast dosadnija od koje i koja je „manje bitna“ za razvoj bilo kojeg društva.
A mi fino jedni po drugima, ko je pravoslavac, a ko katolik, ko je bošnjak, a ko musliman, priča li crnogorskim ili srpskim jezikom, je li ćirilica ili latinica, ko je od koga potekao i ko je prvi nastao.
Identitetska pitanja ne treba zanemariti niti eliminisati, već im dati pravu mjeru
No dobro, više je puta bilo riječi o „dosadnom životu zapadnih civilizacija“, ono jes' da su kolijevka razvoja svega što je demokratski i napredno, ali nijesu u pravu. Znamo mi „bolje“.
Zanimljivo je da se svi, ali baš svi, sa prostora, moderno rečeno „Zapadnog Balkana“ kad odemo tamo, na zapad, lako uklopimo u njihova mjerila i zaboravimo da smo ovamo bili što smo bili, radili što smo radili, pričali šta smo pričali.
Ne smeta nam ni druga vjera, ni nacija, nit' pitamo kako mu se zove jezik kojim govori, jer je važno da ga nekako razumijemo, još ako „zemo“ progovori „naški“ (jedinstven naziv za crnogorski, srpski, hrvatski, bošnjački...) onda je mnogo lakše.
To malo kompleksa koji ostane nema se kad razviti, jer za razliku od situacije kod nas, tamo se radi, a kad se dođe kući, nema se vremena za gluposti kao što su bavljenje nacijom, vjerom i jezikom, već ako ima vremena da se pita sa porodicom i pravac krevet, jer sjutra se mora na posao.
Zamislite da se ovoliko bavimo jednim važnim segmentom društva kao što je zdravstvo? Nešto se ne sjećam da je ikoga, pa ni vas koji nas dijelite po vjerskom, nacionalnom i jezičkom ključu, neki doktor pitao da se na pomenute teme izjesnite prije pregleda.
Tu prestaje svaka podjela. Tu se zaboravlja na „te velike razlike“.
Čuvati vjeru, jezik i naciju, neće i ne može niko osim nas. Samo važno je dati slobodu građanima da sami odluče ko su
Samo važi ono - „spašavaj me, doktore, zamisli da umrem, šta bi svijet da meni nešto bude“. Veliki podstrekači najvažnijih podjela u našem današnjem društvu, i vi kojima su pomenute stavke iz popisa jedino važne, jeste li se zapitali koliko je taj što vas predgleda do tada morao da provede nad knjigom, koliko je vremena proveo na časovima, koliko je vježbi i ogleda uradio da bi stekao pravo da obuče onaj bijeli mantil, i hoće li do kraja radnog vijeka prestati da uči, jer znanja iz medicine nijesu konačna?
Jeste li razmislili kolika mu je plata, ima li stan ili je sa nekim gazdom igrao žmurke jer je zakasnio da plati kiriju?
Nije ni bitno što nam je srednji medicinski kadar plaćen tako da može lijepo da živi do osmog u mjesecu, a za dalje mora da se snađe, a zna se kakve poslove rade i koliko su važna karika u sistemu zdravstva.
Nema veze što nam iz popisa u popis podaci govore da nas je zahvatila „bijela kuga“, što nam svake godine više ljudi umre nego se rodi, što nam se broj članova u domaćinstava smanjuje od prvog popisa do danas, što kompletan zdravstveni sistem ne može da objasni roditeljima koji su se edukovali preko interneta od nepismenih bjelosvjetskih prevaranata, ludaka i lažova, i kod komšinice koja ima dojavu iz najvažnijih globalnih centara moći (a znanje joj se mjeri nižim razredima osnovne škole a kretanje na krug oko zgrade, ako se kapela ne računa, jer to je već izlazak u svijet) da je štetno vakcinisati đecu…
Ili nam face iz javnog života taj postupak sprovode selektivno pa vakcinišu ćerku, a sina ne, jer ako ćerki nešto bude od vakcine manja je šteta, važno je sačuvati sina.
Niko se ne pita što u zdravstvenom sistemu nema novca ponekad ni za elementarne stvari, što đecu u hitnim slučajevima liječimo sms porukama...
Da smo ovo gledali na nekom filmu, zamjerili bismo režiseru što je prećerao sa ovoliko gluposti u jednom komadu, a mi taj film, nažalost, živimo.
Pokušavala je Evropa da nam na lijep način skrene pažnju na greške koje pravimo, ali nijesmo razumjeli. Kulturan je to svijet i to radi na diskretan način, ali trebalo je da budu potpuno jasni i jednostavni i da nam kažu:
„Gospodo, ovo kako vi radite ne valja, očigledno je da stepen vašeg mentalnog razvoja nije na nivou da sve elemente oko kojih se u kontinuitetu raspravljate, ne razumijete na način kako to rješavaju savremene civilizacije.
Zato, bukvalno prepišite ova pitanja (a neće vam biti prvi put da nas prepišete) iz našeg popisa i izbacite ona koja vas dijele, dok ne shvatite poentu istih, ako hoćete naprijed“.
Ili vi imate neko drugo rješenje?
Pokušavala je Evropa da nam na lijep način skrene pažnju na greške koje pravimo, ali nijesmo razumjeli
A da, davaćete istomišljenicima državljanstvo, pa je „više muva ubijeno jednim udarcem“. Kako to rekoše neki ranije, „prepoznao ga je teren“, pa se uklapaju u sva tri pitanja iz popisa. To znate, može biti problem, jer se muve kreću po raznim mjestima, kako narod kaže, „padaju svuda“, pa mogu prenijeti, odnosno, donijeti nam, kad dolete svašta, ružno naravno. A za to nema lijeka, a ni vremena da se liječimo!
Koliko je meni poznato, imamo jedan život i treba nam „sad i odmah“. Životi posle ovozemaljskog nijesu dokazani, zato treba nam u ovom životu. Da budem jasan, identitetska pitanja ne treba zanemariti niti eliminisati, već im dati pravu mjeru, ali nijesu najvažnija i nijesu jedina bitna za neko društvo, jer su ako se tako tretiraju onda su zloupotrijebljena.
Radi se važnom elementu društva, koji se mora poštovati, jer čuvati vjeru, jezik i naciju, neće i ne može niko osim nas. Samo je jedno važno - treba dati slobodu građanima da sami odluče ko su i kojim jezikom govore, a ne vršiti pritisak da je ono čemu ja pipadam, najvažnije i jedino ispravno, a da su svi ostali u krivu.
Pitanje je kako komunicirati sa ovim dijelom stanovnika naše zemlje o kojem pišem. Za sad jedino što mi pada na pamet je ona Šekspirova „Izazvao bih vas na borbu razuma, ali vidim da ste nenaoružani“.
A nešto se mora činjet'!
Slijedi: Prioritet 3/3
