Svake godine moj muž i ja postavljamo jedno drugom izazov za praznike: pronađi poklon u lokalnoj prodavnici polovnih stvari, nešto divno što je odraz naše individualne estetike ili opsesija. Ta tradicija je donijela neke od mojih omiljenih predmeta u naš dom.
Originalni poster „2001: Odiseja u svemiru“ sada visi u našoj spavaćoj sobi. Svjetlucva naljepnica od folije na poleđini kaže da je njeno postavljanje na jezgro od pjene napravljeno u radnji ramova na Telegraf aveniji u Berkliju, u Kaliforniji, prije mnogo godina. To nije samo kul poster; takođe je poster za film koji smo zajedno gledali u ultra velikom formatu na Muzičkoj akademiji u Bruklinu, prije nego što smo dobili djecu. Moj muž je živio u oblasti zaliva San Franciska, upoznali smo se u Njujorku, a sada svi živimo u Vermontu, gdje je i poster završio. Osjećam kao da je dio ove naše priče.
Blago poput ovog je svuda oko nas — u prodavnicama starih stvari, rasprodajama u dvorištu, starinskim buticima, sajtovima za onlajn preprodaju i u „Ne kupuj ništa“ grupama. Ako dobijete poklon od mene ove godine, vjerovatno će biti polovan, kao što je terarijum koji sam nabavila za sina na Facebook Marketplaceu i drvena kućica za lutke koju sam kćerki kupila od prijatelja.
Popravljala sam kućicu nakon njenog odlaska na spavanje tako što sam je brusila i farbala i dodavala slojeve od ostataka nakon renoviranja kupatila. Dok Božić ne dođe, moraću samo da nabavim čokoladu (a ove godine i Pop It! igračkice) da bih ih stavila u okačene čarape, kao da je Djed Mraz sletio.
Vrijeme za preispitivanje
Globalni problemi u lancu snabdjevanja mogu da dovedu do nestašice sezonskih „it“ igračaka ili tehničkih uređaja, ali ne moraju da pokvare praznike. Umjesto da žurimo u prodavnice ili rano napunimo svoju korpu za kupovinu na internetu, možda je ovo vrijeme da preispitamo godišnju marketinšku akciju koja nam govori da moramo da počnemo da trošimo sada i da nastavimo da trošimo do decembra da bismo manifestovali božićno jutro izobilja i veselja.
Ne radi se o tome da budete Grinč, da otkažete božićnu proslavu ili da pokušate da prođete minimalistički test čistoće. Radi se o izlasku iz mentalnog sklopa potrošača koji zahtijeva da stalno kupujemo stvari – stvari o kojima onda moramo da brinemo i na kraju ih odbacimo.
Svaka nova kupovina pokreće globalni lanac događaja, obično počevši od vađenja nafte da bi se napravila plastika koja se nalazi u svemu, od rastezljivih farmerki do ambalaže u kojoj dolaze. Ti materijali putuju od fabrike za preradu do kontejnerskog broda, da bi na kraju sletjeli na moj prednji trijem, a zatim postali moji na neko vrijeme. Prije ili kasnije, oni će najvjerovatnije završiti na deponiji.
Tako je malo zadovoljstva u takvim kupovinama i nijesam sama u toj procjeni. U svojoj knjizi „Potrošeno“, Aja Barber, stručnjakinja za održivost i modnu industriju, piše o neprestanom razočaranju kupovinom tokom Crnog petka koja se završava kupovinom „robe koju nijeste ranije vidjeli i koju nijeste posebno želeli, ali ste se nekako osjećali prinuđenim da kupujte zbog niske, niske, niske cijene.”
Svakako, zadatak sebi da pronađem poklon koji govori o mom bogatom i komplikovanom odnosu sa mojim partnerom, umjesto da jednostavno kupujem sa liste želja koju je podijelio sa mnom, zahtijeva više razmišljanja i rada. Ali to je i mnogo zabavnije.
Dobra vijest za planetu
Mali grad u kome živim ima izuzetno dobru ponudu polovnih stvari. Postoje dvije prodavnice koje su specijalizovane za dječiju odjeću i igračke; zajednički orman ispunjen besplatnom odjećom, knjigama i opremom za bebe; tri grupe „Ne kupuj ništa“; prodavnice ostavljenih stvari; dvije prodavnice polovnih knjiga; nekoliko vintage radnji i antikvarnica; i neobičan butik sa dijelom za preprodaju. Ova kultura ponovne upotrebe nikada nije izašla iz mode u Novoj Engleskoj, a čini se da je samo rasla posljednjih godina. Raspitivanje za nešto ili traženje nečega korišćenog prije kupovine novog sve se više smatra normom.
Stepen u kojem moja zajednica prihvata polovnu robu može biti neobičan, ali prema Goodwill Internationalu, koji ima više od 3.300 prodavnica širom SAD i Kanade, prodaja u periodu od marta do avgusta 2021. porasla je za više od 11 odsto u odnosu na isti period 2019. Online prodavac ThredUp navodi istraživanje koje predviđa da će se tržište polovne odjeće u SAD udvostručiti u narednih pet godina i dostići 77 milijardi dolara.
Sve ovo je dobra vijest za planetu: donekle smanjuje kretanje stvari sa jedne strane svijeta na drugu i vađenje prirodnih resursa potrebnih za proizvodnju novih naušnica, autića i slagalica. Takođe čuva neke predmete od bacanja na deponiju dok još mogu da imaju neku korist ili da izazovu radost. Ali znam da to neće riješiti našu ekološku krizu – potrebne su nam mnogo veće promjene koje bi vodile velike kompanije i vlade.
Nije sve ni u korijenu onoga što pokreće potrošačku kulturu. Zamjena novog za korišćeno zapravo ne smanjuje želju za potrošnjom, rekao je J. B. Mekinon, autor knjige „Dan kada svijet prestaje da kupuje: kako kraj konzumerizma spasava životnu sredinu i nas same“.
„Ako zadržimo način razmišljanja potrošača, uvijek ćemo se na kraju vraćati istom problemu jednostavnog trošenja previše energije i previše resursa, bez obzira na oblik potrošnje, čak i ako je kružna ili dijeljena“, rekao je Mekinon.
Potraga za blagom
Sviđa mi se sugestija gospodina Mekinona da je vrijeme provedeno zajedno u razgovoru, šetnji ili pripremanju obroka mnogo značajnije od svega što možete da odmotate. I saglasna sam da ritualna predaja kupljenih stvari tokom poziranja u odgovarajućoj porodičnoj pidžami zapravo može da stane na put ljudskoj vezi koju većina nas traži tokom praznika.
Ali realno, nijesam sigurna da će moja porodica ikada u potpunosti odustati od darivanja prazničnih poklona. Godišnja razmjena poklona moje mame – što vam je možda poznato kao poklon žurka „bijelog slona“ – pravi je vrhunac sezone. Međutim, možemo da napravimo neke promjene. U svojoj knjizi, gospodin Mekinon sugeriše da bi čak i postepeno smanjenje potrošnje naših domaćinstava moglo da pomogne životnoj sredini, a da ne dovede globalnu ekonomiju do krajnjeg zastoja.
Za mene, pronalaženje načina da se novo zamijeni korišćenim više liči na potragu za blagom nego na obavezu. Traženje i dijeljenje stvari me podsjeća da živim u mjestu izobilja i čini da se osjećam povezano sa drugima.
Prošle godine u decembru, žena iz komšiluka je u dvorištu postavila dva dugačka stola i pozvala druge roditelje da ostave male igračke, knjige, šešire, rukavice — sve što bi moglo biti dobar poklončić koji bi se ubacio u čarapu.
Došala sam sa torbom punom autića, plastičnih životinja, tabli i naljepnica, stvari za koje su moja deca izgubila interesovanje ili ih ignorisala. Otišla sam sa torbom koja, iskreno, nije bila toliko drugačija, ali je bila nova za nas i bolje je odražavala njihova trenutna interesovanja.
Uštedjelo mi je vjerovatno 50 dolara, ali je bilo i koristan podsjetnik da naše stvari nijesu naš identitet. Plastične zmije i drveni blokovi koje sam vadila ispod kauča ne moraju biti moji da bih se zauvijek nosila sa njima. Imam zajednicu sa kojom mogu da ih podijelim i nevjerovatno sam zahvalna što sam njen dio.
Ove godine, možda ću odlučiti da sama u dvorištu postavim ovakve stolove za razmjenu poklona.
* * * * *
Autorka je Anelis Grifin, novinarka koja piše na teme iz oblasti kulture, načina življenja i zdravlja
