Kada smo moja partnerka i ja popunili popisni list, došli smo do odjeljka koji se odnosio na vjeru i oboje smo označili polje „bez religije“, što je izgledalo kao nešto o čemu ne treba razmišljati. Ali sat-dva nakon toga, osjetio sam napad zavisti koji se povremeno pojavljivao u prošlosti – ovoga puta zbog godine lokdauna, iznenadnog straha od teške bolesti i smrti i osjećaja da je sve u potpunosti slučajno i besmisleno.
Pitao sam se da li se ovako osjećaju vjernici. Ili su oni ovakvim svojim nedavnim iskustvima mogli dati barem privid povezanosti i značenja?
Kao i milioni drugih nevjerujućih ljudi, nemam ni najblažu predstavu o narativu koji bi se projektovao na ono što se dogodilo, niti bilo koje prave rječni kojima bih mogao da razgovaram o dubinama života i smrti. Osim nekolicine bliskih prijatelja i kolega, kao i moje uže porodice, nije postojala zajednica sličnih umova sa kojima sam razgovarao o tome kako se osjećam ili kako sam ritualno obilježio prolazak svih ovih vrelih nedjelja i mjeseci.
Čak i sada, s uskoro ukinutim ograničenjima, izgleda da je šansi za bilo kakvo zajedničko shvatanje prošlogodišnjih događaja i dalje malo. Sekularna društva zapravo ne funkcionišu tako. I Britanija je savršen primjer, što dokazuje i perspektiva koja se nekako čini i uzbudljivom i apsurdnom: povratak u prodavnice, bašte i „normalnost“, te ohrabrivanje ljudi da se vesele kao da se ništa nije dogodilo.
U prvoj fazi pandemije postojali su jasni znaci da je mnogima od nas bilo potrebno mnogo više. U 95 zemalja, guglanje riječi „molitva“ povećalo se za 50%, nadmašivši broj pretraga povezanih sa Božićem i Ramazanom. U aprilu 2020. služba koju je sa svog kuhinjskog stola vodio nadbiskup Kenterberija privukla je pet miliona gledalaca, koju je Engleska crkva opisala kao najveću kongregaciju u svojoj istoriji.
Religija se, na kraju krajeva, često svodi na to da ljudi rade stvari zajedno, ma kakvo im se transcendentalno značenje pripisivalo: pjevaju, mole se, jedu zajedno
I od tada, kako su crkve, džamije, sinagoge i hramovi u centru COVID iskustva nekih zajednica, vjerski simboli i rituali su se veoma vidljivo vratili. Ponovo su viđeni u prošlonedjeljnom bdjeniju sa svijećama, u masovnoj tišini, za ljude koji su umrli od posljedica koronavirusa.
Prije nekoliko dana vodio sam dugi razgovor sa Džonom Sabapatijem, istoričarom srednjeg vijeka sa Univerzitetskog koledža u Londonu. Razgovarali smo o tome kako se doba COVID-19 poredi sa Crnom smrću XIV vijeka i načinima na koje su društva i zajednice kolektivno odgovorile na ovo drugo – od „bratstava“ u italijanskim gradovima posvećenih brizi i sahranjivanju mrtvih do povorke u engleskim gradovima organizovane kao masovno kajanje i način navodnog odvraćanja od kuge.
Sabapati me je posebno ukazalo na iskustva evropskih Jevreja, koji su umirali i koji su takođe okrivljivani za širenje Crne smrti, ali, prema jednom istoričaru tog vremena, „nijesu prestali da razmišljaju o zajednici i ponovnom rađanju”.
Danas mješavina individualizma i kolektivnog poricanja ostavlja mnoge od nas bez ideja ili riječi koje bi nam pomogle da tako zamislimo COVID. A osim toga, čak i kad bismo željeli, jednom kada nam pravila dozvole da pokušamo da shvatimo svoja nedavna iskustva u društvu drugih, gdje bismo to učinili?
„Što se tiče smrtnosti, imamo relativno malo socijalnih institucija koje nam omogućavaju da razgovaramo o tome i da jedni druge gledamo na taj način“, rekao je Sabapati.
Ponovno otkrivanje takvih stvari ne mora biti stvar pronalaženja Boga. Kao što mi je Sabapati rekao, možda ključni kontrast između prošlosti i sadašnjosti – i između ljudi koji i dalje pripadaju vjerskim zajednicama i onih poput nas koji to ne činimo – leži u nedostatku mogućnosti XIX vijeka da se ljudi jednostavno okupe.
„Ne možete samo transponovati vjerski kontekst, gdje se sve objašnjava nekim konačnim iskupljenjem, ali to takođe ima značenje u društvenoj solidarnosti“, rekao je on.
Religija se, na kraju krajeva, često svodi na to da „ljudi rade stvari zajedno, ma kakvo im se transcendentalno značenje pripisivalo: pjevaju, mole se, jedu zajedno“.
Mnogo prije dolaska COVID-a bilo je jasno da je ovo nešto sa čim previše ljudi gubi vezu. Kroz decenije sekularizacije, koju su podržavali nereligiozni liberali, nikada se nije dovoljno razmišljalo o tome šta bi moglo da preuzme društvenu ulogu crkve. Propast fabrika i kolektivizovanih života koji su s tim vremenom nestali označili su još jedan gubitak. A sada je dugogodišnji rez izbrisao mnoge zajedničke prostore koji su nam ostali, od biblioteka i Sure Startsa do centara zajednice.
Pandemija je obasjala posljedice nemilosrdnim svijetlom. Izvještaj Britanske akademije o „dugoročnim društvenim uticajima COVID-19“ otkrio je da starosnu grupu koja će najvjerovatnije osjetiti usamljenost tokom prvog zaključavanja čine mladi od 16 do 24 godine. U protekloj deceniji potrošnja u Engleskoj i Velsu na omladinske usluge smanjena je za 70%. Kako se život nakon COVID-a bude odvijao, takvi izbori će izgledati ne samo nepromišljeno, već i surovo.
Prije tri godine, Entoni Kostelo, bivši direktor odjeljenja za zdravlje majke i djeteta u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, objavio je knjigu pod nazivom „Društvena ivica“, usredsređenu na takozvane „grupe saosjećanja“ koje se nalaze između države i pojedinca.
Crkvene grupe, horovi, sportski i plesni klubovi umornim umovima donose harmoniju i opuštanje i daju ljudima veći osjećaj da su živi
„Religijske ili terapijske grupe uvijek su nudile utjehu i mir, i opuštenost i prijateljstvo“, napisao je. „One nam pomažu u duhovnoj potrazi za smislom i blagostanjem“. Crkvene grupe, horovi, sportski i plesni klubovi, nastavio je, „umornim umovima donose harmoniju i opuštanje“ i daju ljudima „veći osjećaj da su živi“.
Kostelo je predložio upotrebu sličnih struktura za borbu protiv usamljenosti u starosti, recidiva zatvorenika, „stresa u majčinstvu“ i još mnogo toga. Sada, u kontekstu COVID-a i njegovih dugoročnih društvenih efekata, ovo zvuči kao nešto što bi milionima od nas moglo prije ili kasnije zatrebati.
Kakva god bila naša iskustva, ono što smo svi mi prošli je ogromno. A kao čin zacjeljivanja nakon pandemije, podsticanje rasta takvih inicijativa sigurno ne bi bilo preteško. Finansirajte i stvorite javne prostore - parkove, sale, umjetnička mjesta, sale za sastanke – i oživite većinu lokalnih aspekata lokalne uprave, čime biste stvorili slične uslove.
Jasno je šta trenutno ne ide kako treba. Nedavna anketa koju je naručio Crveni krst otkrila je da se trećina Britanaca osjeća manje povezano sa svojom zajednicom nego što je bila prije pandemije, a nešto manje od 40% ne misli da će njihov osjećaj usamljenosti nestati nakon ukidanja ograničenja.
Za mnoge od nas se ispostavilo da je život bez Boga – život bez zajedništva i zajedničkog smisla – i usred dezorijentišuće, iscrpljujuće krize u odnosu na bilo koju od onih koje većina nas pamti, ta socijalna tragedija sada vapi za akcijom.
