Ta žena je stvarno u nevolji. Tokom nekoliko sati posmatram je kako korača, psuje i znoji se, potresena vrstom tjeskobe koju biste očekivali od nekoga zbog fatalne dijagnoze ili čija se voljena osoba izgubila na moru.
Ljudski instinkt je da se tješi – i ja se trudim – ali već znam da je besmisleno. Ništa nije u redu. Obuzeta je bijesom zbog nečega što se nikada nije dogodilo.
Činjenica da mogu tako lako razriješiti njene brige samo pojačava njen osjećaj da je ona jedna od rijetkih darovitih koji mogu da vide strašnu istinu ispod onoga što mi ostali znamo kao stvarnost.
Ja sam sluga ispranog mozga u zavjeri koja uključuje vladu, velike farmaceutske kompanije i vodeće medije. Ona je krstaš na svetoj misiji. Ona je, naravno, anti-vakser.
Činjenice i fanatici
Odustao sam od ideje da će same činjenice promijeniti mišljenje fanatika. Baš kao što sam napustio bilo kakvu ideju da će te to što si dobra, pristojna i inteligentna osoba imunizovati protiv paranoje zavjerenika.
To što sam bio obavezan da provodim vrijeme sa pobožnim antivakserima razotkrio mi je utješne ideje da su oni ili neiskreni ili desničarski čudaci.
Da, ima onih na desnici koji iskorištavaju one koji su spremni da vjeruju da svijet nije onakav kakav se čini, ali mnogi od onih s kojima sam razgovarao bili bi užasnuti da budu označeni kao desničari. Identifikuju se kao LGBTQI+ saveznici, zalažu se za akciju protiv klimatskih promjena i iskreno vjeruju u sve dezinformacije koje šire.
Iako su nesumnjivo uključeni desničarski elementi, moje iskustvo je da ne postoji koherentna ideologija koja povezuje ove zavjerenike. To je ono što ih čini tako frustrirajućim za svađu.
Kad god se dođe do neke činjenice, rasprava će se prebaciti na drugačiji sistem vjerovanja, kroz iscrpljujuće nivoe mučnih, besmislenih detalja otkrivenih iz online istraživanja.
Ovo je oblik fundamentalizma gdje ono u što vjerujete nije toliko važno koliko ono u što ne vjerujete. Šta god da se dešava, ne dešava se. Kakva god da je realnost, oni se tome protive. Što, pretpostavljam, čini pokret izuzetno opasnim.
Dobri ljudi
Gledajući slike iz Melburna ove sedmice, dok se omče viju sa ulične rasvjete, može biti teško prihvatiti da su mnogi od ovih demonstranata – ili su bili – dobri, pristojni ljudi. Ali ovo je ključni dio problema. Biti dobra osoba opravdava mnogo toga u ime plemenitog cilja.
Osjećaj pravednog fanatizma znači da oni osjećaju da su u ratu, pa su opravdani u najekstremnijim postupcima. Oni mogu da maltretiraju, mogu da zlostavljaju, mogu da šire poluistinu u ime svoje svete misije. Oni to rade za nas ostale, boreći se protiv nepravde koju niko drugi ne može da vidi. Često čujem „Zašto neko nešto ne uradi?“ i „Zašto ljudi nijesu ljuti zbog ovoga?“
Ova odanost cilju sa sobom nosi veliku emocionalnu investiciju. Njihova plemenita misija – bilo da se radi o mjerama protiv vakcine ili protivljenju izolaciji – ključni je dio njihovog identiteta.
Imati obavezu da primite vakcinu znači pretrpjeti veliku psihičku povredu – možete li i dalje biti antivakser ako ste vakcinisani (i preživjeli)? To znači izrezivanje najvitalnijeg, najrevnosnijeg dijela sebe.
Kada sam tvitovao o svojim nedavnim iskustvima sa zavjerenicima, dvije stvari su postale jasne. Mnogi ljudi su se suočili s priznavanjem da antivakseri ili oni koji su opsjednuti QAnon teorijama mogu biti vođeni plemenitim motivima.
Kako su dobri ljudi mogli da natežu omče na Spring Streetu? Ali tamo gdje su se jedni zgražavali, drugi su našli utjehu. Za mnoge ovi ideolozi nijesu daleki likovi u večernjim vijestima. Oni su naše kolege, naši prijatelji, naša porodica. Mnogi od nas će prazničnu sezonu provesti s nekim ko je barem djelimično u takvoj zabludi.
Ne znam put naprijed. Zalagao bih se za dugoročni fokus na kritičku pismenost u našim obrazovnim sistemima. Ljudi koji znaju da čitaju medije, s njihovim pristrasnostima i propustima, manje će ih se plašiti i manje će biti podložni nasilnicima. Takođe bih se založio za to da se veći fokus stavi na osnovno građansko obrazovanje.
Razumijevanje
Ako želimo da zaštitimo – ili obnovimo – našu liberalnu demokratiju, ljudi bi trebalo da razumiju kako ona funkcioniše. Trampovi izbori 2016. osnažili su zavjerenike tako što su davali legitimitet njihovom neznanju – kao da je nepoznavanje ničega posebna vrsta čistoće ili genija. Bojim se da pomislim šta bi Trampovi izbori 2024. mogli da donesu.
Srednjoročno, pretpostavljam da će se ovo posebno pitanje povući pošto je većina Australijanaca vakcinisana bez velikog uticaja osim suzbijanja pandemije. Mnogi će nastaviti da vjeruju da nije bilo pandemije, kao što mnogi i dalje vjeruju da čovječanstvo nikada nije kročilo na Mjesec. Ali žar će izblijedjeti iz ovih uvjerenja kako se trauma pandemije bude povlačila. Oni će biti manje važni.
Što se tiče kratkoročnog – kako izbjeći požar oko porodične božićne jelke? Moglo bi pomoći da se fokusiramo na osobu koju volimo, a ne na njene argumente. Razgovor ne bi trebalo da bude borba za status ili bodove, već prilika za pronalaženje neuhvatljive zajedničke tačke.
Ne moramo da budemo saglasni da bismo razumjeli jedni druge.
U svojoj odličnoj knjizi Conflicted, novinar Jan Lesli nudi niz korisnih savjeta o tome kako argumente učiniti produktivnim, a ključna stvar je da, da bismo bili dobi u neslaganju, moramo odustati od pokušaja da kontrolišemo kako druga osoba misli ili se osjeća.
Ovo je lekcija koju većina roditelja na kraju nauči. Možete reći svom djetetu da nema čudovišta ispod kreveta, ali ne možete ga spriječiti da se osjeća kao da postoji.
Sve što možete učiniti je da upaliti svijetlo, pustiti ih da se sami uvjere i nadati se da će na kraju doći do pravog zaključka.
* * * * *
Autor je Myke Bartlett, publicista i novinar
