Dok se ovih dana pojam strateško planiranje maksimalno eksploatiše, teško je da se ne primijeti: ”Prostorni plan razvoja regije Južnog Jadrana” iz daleke 1968. godine bio je uistinu strateški dokument i to - jedini planski dokument koji je na pravi način tretirao obalu Crne Gore.
Zbog toga se moramo na njega pozivati; ko zna, možda ćemo jednog dana i na ovaj današnji koji u nestrpljenju i godinama očekujemo. Realno bi bilo, shodno današnjem razvoju, tehnologijama i iskustvima da planove od prije 50 godina posmatramo sa izvjesne distance, da analiziramo da li su ovi planovi dobro ili loše uticali na današnji grad… Realno bi bilo očekivati da znamo bolje. A znamo li?
Projekat i realan život: Koliko su preporuke iz projekta Južni Jadran – pogotovu za izgled grada – u realnom životu primijenjene može se zaključiti iz sljedećeg citata.
“Oblik i materijali zgrada svih tipova, stalnih kao i privremenih, kioska, izloga radnji, saobraćajnih i komercijalnih natpisa, električnih stubova, bašta, trotoara, ograda, klupa, uličnih svetiljki, moraju biti pažljivo projektovani i koordinirani kako bi se izbjegla vizuelna konfuzija i nizak nivo čitljivosti i komunikacija”, zapisano je u Projektu.
Dovoljno je samo jednom posjetiti gradove na Crnogorskom rpimorju da se vidi kako su danas zaturene, zaboravljene ideje od sredine prošlog vijeka. Osim toga, na izgled grada utiču i neki parametri: procenti izgrađenosti i iskorištenosti, saobraćajna mreža, fizičke strukture... U kojem od ovih segmenata smo uspjeli?
U preporukama Južnog Jadrana normalna stopa slobodne površine predviđa 10 kvadratnih metara po stanu. Preporučena je bila i stroga zaštita svih slobodnih zelenih površina od neplanske gradnje. A kapacitet plaža podrazumijevao je 5 do 6 kvadrata slobodne površine po jednom kupaču na plaži!
Budva na pjenu od apartmana: Kako se u sve to uklapa naša metropola turizma?
Budvu je prvi talas neplanirane gradnje preplavio šezdesetih godina prošlog vijeka, naglim razvojem turizma, kad je većina objekata neplanski izgrađena u pojasu između obale i magistrale. Ako pamtite kuće sa lijeve strane magistrale, kad dolazite u Budvu iz pravca Petrovca vidjećete da su neke su još uvijek tamo. No, iz današnje perspektive, nakon tranzicione urbanizacije to i ne izgleda - prećerano “divlje”. To su bile zapravo porodične kuće za odmor koje su, kako je planirano u periodu od 20 godina, rekonstruisane, srušene ili integrisane u nove strukture.
Naravno, vremenom smo sve više gubili kontrolu nad tim trendom i otprilike u isto vrijeme kad smo otkrili novu smještajnu jedinicu - apartman (!) - Budvu je preplavila divlja gradnja devedestih. Apartmani su bili svojevrsna prekretnica u razvoju primorskih gradova. Ne treba mnogo analizirati da bi se došlo do zaključka da je “apartman” - taj ekskluzivni smještaj 90-ih, bio tek početak masovne eksploatacije stambenih jedinica u vremenu koje slijedi.
Razvoj bez ravnoteže: Svakako da je Južni Jadran predviđao širenje gradova, pa je, konkretno, u planskim dokumentima Budve definisan pojam “novih struktura” : “Radi uspostavljanja ravnoteže potrebno je uvesti nove strukture u slobodnim prostorima. U tom slučaju važno je poštovati principe preciznog zoniranja sa interakcijom između rekreacionih zona i turističkih zona smještajne zone i zone djelatnosti…”
Kako su odmicale devedesete, u onoj patološkoj urbanoj masi spratnost je preskočila kotu +7 (sedam i više spratova). Bez posebnog planskog opravdanja, zgrade u zaleđu su rasle po principu - dok se more ne pojavi na vidiku! Dakako, niži spratovi osuđeni na pogled u - komšijski prozor.
Prostorni standardi - prema Južnom Jadranu - podrazumijevali su minimalno odstojanje između zgrada 2 x visina zgrade (!); odstojanje zgrada od puta ne može biti manje od 50 metara! Predviđen je bio i minimum 20 kvadrata slobodne javne površine po stanovniku;
Nasuprot tome, početkom novog milenijuma, uz neprestanu gradnju novih zgrada – sve u stilu: đe god nađeš zgodno mjesto - nekako se uvukla i ta ideja o totalnoj savremenizaciji turističke metropole kroz izgradnju višespratnica. Odjednom se i urbanistima učinjelo kako je ideja briljantna. Ne samo što bi promijenila imidž grada već bi sanirala one patološke urbane strukture izgrađene u poslednjih 20 godina. Recimo: došao bi investitor koji bi na mjestu koje zauzimaju zgrade visine do 5 spratova izgradio soliter, većih gabarita i veće spratnosti.
Da li su višestpratnice izlaz: Planirane su višespratnice, čiji programski sadržaj nikog nije posebno zanimao kao ni održivi razvoj koji je taj sadržaj trebalo (?) da obezbijedi. Naravno, nastavili smo to da pravdamo gradnjom metropole turizma i zadovoljavanjem apetita turističke “elite”. Još jedan neizbježan pojam kojim utiremo put kapitalnim investicijama.
Projekat Južni Jadran je razvoj turizma upravo bazirao na kapitalnim investicijama, koje svakako nijesu podrazumijevale stanovanje, već hotele! Kad je došao red na hotele - stvarne i Crnoj Gori toliko neophodne investicije - mnogima je zasmetalo stvaranje povoljnog investicionog ambijenta pa su počeli da - ćeraju investitore. Ili smo birali pogrešne pa su sami pošli.
Stanovanje - taj nezaobilazni dio svakog grada - u ovoj metropoli se mjeri brojem kreveta. Da ne budem sasvim negativna i da neko ne nađe primjedbu na moju observaciju – neki novi objekti u turističkoj prijestonici itekako zadovoljavaju, makar kriterijume koji se tiču unutrašnje organizacije prostora! U njima su jedinice zavidnih površina u kojima su organizacija, materijali i detalji na visokom nivou razrade.
Širom svijeta, u metropolama sličnim Budvi, turistički kapacitet i uspjeh turizma uopšte se ne mjeri brojem privatnih ležaja i stanova. Naprotiv: mjeri se brojem hotela visokih kategorija i brojem ljudi koje ti hoteli zapošljavaju; mjeri se količinom resursa koje ti hoteli crpe iz drugih privrednih grana i na kojima država i društvo takođe prosperiraju. Još niđe stanovanje nije definisano kao privredna grana koja zahtijeva značajan broj zapošljenih, posebno kvalifikovanih turističkih radnika.
Multipliciranje građevinskog zemljišta: Nego, da se vratimo multipliciranju građevinskog zemljišta.
Pretvaranje Budve u Majami, po meni nije ništa drugo do još jedno multipliciranje parcele. Kada je Njujork doživio svoju vertikalnu urbanizaciju, bilo je itekako razloga za to: skučeno, malo gradsko zemljište na čuvenom poluostrvu nije moglo zadovoljiti potražnju investitora koji su u jeku industrijalizacije i kapitalizacije željeli da budu u centru zbivanja.
Crnogorske vertikale nemaju uporište u ovim ili sličnim razlozima. To je najobičnije planiranje na digitron. Nema tu govora ni o novoj idejnoj gradnji turističke metropole, što nije nista novo. To je samo jedna od onih golih istina koje nam stoje ispred nosa a mi se svim silama trudimo da ne gledamo u njih. To su očajni potezi, ne da se njima spasi prostor ili imidž grada, već da se iscijedi još koji euro i to na više strana. Da se još jednom, po ko zna koji put unovči jedno isto parče zemlje. To Budva, prosto, ne može da izdrži.
Turistička metropola se gradi pažljivim planiranjem, prije svega. U toku tog planiranja konsultuju se eksperti, organizuju se diskusije. Što je najvažnije, angažuju se profesionalci. Rukovodioci su šezdesetih godina prošlog vijeka itekako znali to pa na naslovnoj strani Masterplana za Budvu i Ulcinj, a u okviru “Prostornog razvoja regije Južnog Jadrana”, stoje impresivni nazivi institucija. Samo pogledajte: “United Nations Development Programme And The Government of SFR Yugoslavia”Autori: Otu -247 rue de Bercy, PARIS; Tourconsult - 9, via Brenta, ROMA; Urbam - 4, rue de la Paix, PARIS; Institute of urbanism S.R. Montenegro - ulica Slobode 51, TITOGRAD
Suština je upravo u podjeli uloga. Ni investitori, ni arhitekte nijesu zaduženi da brinu za strateško planiranje razvoja gradova. Njima smo možda dužni i priznanje. Jer, oni svoj posao rade u okvirima ograničenja koje je država propisala i - mora se priznati - sve češće pružaju maksimum i iznenade kvalitetnim tretiranjem prostora. I to u skladu sa planskim dokumentom. Oni koji donose taj planski dokument trebali bi da śede sa druge strane stola. I da se, braneći prostorne resurse, suprotstavljaju masovnoj eksploataciji.
Nije Budva jedina ali jeste očigledna, zapravo oči izvadi. I jeste svima nama jako bliska, a čini mi se i da svako dijete ima mišljenje kad je upitanju urbanizam i arhitektura. Još samo kad bismo čuli zvanično stručno mišljenje, ili kad bi se nekim pukim slučajem desilo da neko uradi dobru studiju o problemu urbanizacije i planiranja a 50 godina nakon preporuka iz ”Južnog Jadrana”.
Dijana VUČINIĆ
(Autorka je arhitektica i vlasnica studija DVARP)
