Piše: Karlo BASTAZIN
Eurozona je bila blizu kolapsa barem tri puta u posljednje četiri godine. Ipak, strategija za ispravljanje tih nedostataka nikada se nije suštinski promijenila. Njena ekscentrična rješenja proizilaze iz - pogrešne dijagnoze.
Kriza u eurozoni se u potpunosti pripisuje ograničenjima u usklađivanju ekonomske i finansijske politike slabijih članica, koje moraju da smanje svoje fiskalne deficite i dovrše strukturalne reforme. Međutim, budući da su reforme podstaknute velikim pritiscima tržišta, ne smanjuje se nesigurnost u snagu eurozone, zbog čega su vlade stalno u strahu, a investitori odlučuju da odu.
Strah od „španske groznice“: Upravo je to mjesto gdje se trenutno nalazimo zbog „strategije nesigurnosti“, koju je kao teoriju iznio zvanični Berlin, uz podršku Bundesbanke.
Sprovođenjem tog fiskalnog programa, koji se može nazvati „zahtjevnim“, ali nikako i nemilosrdnim, u Španiji je razlika između aktivne i pasivne kamate (spred) „poguran“ na nivo iznad 400 baznih bodova (četiri odsto). A, budući da su iznosi u evropskim fondovima za finansijsku stabilnost - koji bi trebalo da eliminišu rizik od kataklizmi i predviđenih rizik - podignuti tek neznatno iznad osnovnog minimuma, rizik da će se španska „zaraza“ proširiti nije baš mali. U međuvremenu, i sa italijanskim spredom se dešava što i sa španskim, uprkos budžetskom deficitu, koji će u toj zemlji ove godine biti do 1,5 odsto BDP-a, i niza reformi koje u stranim zemljama redovno karakterišu kao „impresivne“.U okruženju punom straha i nesigurnosti, ni posebne injekcije likvidnosti od strane Evropske centralne banke ne mogu učiniti čuda. To je vladama dalo relativni mir, ali banke još uvijek čekaju garancije kako bi počelo korišćenje najvećeg dijela primljenih sredstava.
Problemi Evropske centralne banke: U martu je sve izgledalo kao da su ekonomije počele da profitiraju od toga, što su i pokazivali podaci o potrošnji u Francuskoj i novim radnim mjestima u Njemačkoj. Međutim, ponovno izbijanje finansijske nestabilnosti moglo bi prekinuti oporavak koji treba da podstakne druga injekcija likvidnosti od strane Evropske centralne banke (ECB).
Ako bliže pogledamo brojne pokazatelje finansijske statistike ECB-a, dobićemo jasniju sliku problema koji i dalje kažnjava članice eurozone.
Podaci iz takozvanog „statističkog skladišta“ ECB-a pokazuju, na primjer, da se u februaru 2012. obim dugoročnih kredita najvećih kompanija u eurozoni vratio na nivo iz novembra 2011, prije nego što je centralna banka „ubrizgala“ injekciju likvidnosti.
Ne samo da učinak injekcije ECB-a kasni, već su razlike između zemalja i dalje toliko velike, kao što su bile posljednjih mjeseci 2011, kada smo strahovali za smrt eura.
Ako izađemo iz ogromnog lavirinta statističkih podataka „skladišta“, otkrićemo da italijanske i španske kompanije kod banaka plaćaju kamatne stope na dugoročne kredite koje su tri odsto više od onih koje plaćaju njemačke kompanije. Zbog takvih nedostataka, nikada neće doći do konvergencije između slabije i jače ekonomije. Suprotno je vjerojatnije.
Cijena kredita: Neki bi mogli reći da je razlika u nivoima kamatnih stopa samo jedna verzija svima dobro poznate situacije - spred kamatne stope državnih obveznica - i da, prema tome, Madrid mora riješiti svoje fiskalne probleme.
Nakon toga, brzo će se smanjiti i rizik premija kredita za fizičkih lica. Tačno, ali u isto vrijeme i netačno. Spred (izraz za bankarsku maržu, zaradu) je instrument koji prisiljava vlade da donose ispravne političke odluke. Razlika u cijeni koštanja kredita u sektoru fizičkih lica je zamjena za prepreku prilikom prilagođavanja, koja se ne može dogoditi jednostavnim donošenjem izvršne odluke. Umjesto da podstakne ekonomski rast - cijena kredita ga može ugroziti!
Neuobičajena strategija: U nesigurnim uslovima, kakvi su vladali u eurozoni nakon 2011, niska potražnja za kreditima u zemljama koje su najteže pogođene recesijom ne rezultira samanjenjem troškova (nižim kamatnim stopama), već njihovim povećanjem.
To je kao da smo stvorili ličnu „lošu ravnotežu“ - u poznatom okviru višestruke ravnoteže, koju navodi ekonomista Pol de Grave (Paul de Grauwe) – tako što smo troškovima javnog duga, nastalih prethodnog ljeta, stvorili spiralu dužničke krize.
„Strategija nesigurnosti“ je neuobičajen politički instrument. On može da funkcioniše pri donošenju političkih odluka vlade, ali nema isti učinak na strategije privatnih investitora. Pod pritiskom, vlada će morati da se ponaša i radi prave stvari za svoju zemlju, samo zato što ne može donijeti odluku da se preseli u drugu zemlju, kad joj se već ne sviđa ona u kojoj je dobila povjerenje građana. No, privatni investitori će se preseliti što brže mogu: čak su primorani da to učine, ako dioničari zahtijevaju.Sigurno je da će šaljiva zagonetka likvidnosti biti razotkrivena, i da kašnjenje s kojim injekcija likvidnosti ECB-a utiče na ekonomiju, neće biti iznenađenje. Obično, veza između stvaranja monetarne osnove i kredita (M3) je prilično predvidiva, ali današnji uslovi nisu obični. Banke imaju malo kapitala i zato se boje gubitaka.
Taj strah raste kada moraju da posuđuju novac nekome ko nije iz njihove zemlje, a to stvara izolaciju država. Rizik se povećava, a krediti se, u skladu s time, smanjuju. Četiri godine su prošle, a finansijska kriza još uvijek čeka neki drugi odgovor, osim ove „strategije nesigurnosti“. Možda je došlo vrijeme da se pokuša sa strategijom nekakve sigurnosti.
. . . . . . . . . .
Karlo Bastazin (Carlo Bastasin) je novinar i ekonomista, gostujući viši saradnik na Institutu „Brookings“ u Vašingtonu. Upravo objavio novu knjigu, pod nazivom „Spašavanje Evrope: Kako su nacionalne politike gotovo uništile euro“.
