Kontejner s 29.000 gumenih pataka, kornjača, dabrova i žaba krenuo je iz Hong Konga u SAD. Umjesto na odredištu teret je u oluji završio u moru u januaru 1992.
Snažni talasi i moćni vjetrovi igračke su odgurali prema obalama širom svijeta na putovanja duža od onih koje su njihovi proizvođači ikad zamislili.
Ljudi koji su šetali plažama skupljali su ih i postupno putovanja plastičnih igračaka za kupanje privukla su pozornost naučnika.
Vrijeme potrebno igračkama da stignu do različitih dijelova svijeta i rute kojima su išle pružili su mnoge neočekivane uvide u struje okeana.
Američki okeanograf Curtis Ebbesmeyer preuzeo je vodeću ulogu u studijama, nakon što je nekoliko godina ranije prikupio podatke nakon slične brodske nesreće.
Kad je više od 60.000 Nike patika završilo u moru, a zatim otplutalo na zapadnu obalu SAD-a i Kanade, angažovao je mrežu kupača da dojave što su pronašli.
Kontaktirali su ga i kada su otkrili gumene patke, prateći njihovo porijeklo kroz zaštitni znak proizvođača.
“Nesreća s gumenim životinjama donijela je naučnicima pravu riznicu podataka”, kaže Johanna Baehr, okeanografkinja sa Univerziteta u Hamburgu.
“Jednim potezom osigurano je hiljade podataka – u uobičajenim uslovima ne bismo jednostavno bacili u more toliko naučnih mjernih instrumenata odjednom.”
ISTRAŽIVAČKE BOVE NIJESU NOVI IZUM
Ideja istraživanja oceanskih struja korištenjem plutajućih uređaja daleko je od nove.
“Korištenje bova jedna je od najstarijih metoda istraživanja mora”, kaže okeanograf Jörg-Olaf Wolff sa Sveučilišta Oldenburg.
Davne 1864. istraživač Georg von Neumayer iz njemačke pomorske opservatorije u Hamburgu bacio je bocu s porukom u more dok je plovio s rta Horn.
Njegovo pismo tražilo je od nalaznika da izvijesti gdje je i kada pronađena boca.
Stigla je do Australije. “To je bilo prije više od 150 godina i pomoglo je boljem razumijevanju velikih okeanskih struja”, kaže Wolff.
Danas naučnici koriste uređaje opremljene GPS-om za bilježenje preciznih podataka o temperaturama, salinitetu vode ili pritisku vazduha koji se odašilju putem satelita.
“Postoje i uređaji koji tonu s površine do dubine od 1 i 2 kilometra, prikupljajući podatke, pa se vraćaju na površinu”, kaže Wolff.
Podaci koje su osigurale flote gumenih igračaka bili su daleko manje precizni.
“Ali to je bolje nego ništa, pogotovo zato što su podaci generirani besplatno”, kaže on, napominjući da visoka cijena digitalnih mjernih uređaja znači da je nemoguće koristiti ih u tako velikim brojevima.
Patke, dabrovi i žabe prvo su kružile u smjeru suprotnom od kazaljke na satu u sjevernoj pacifičkoj struji, od Sitke na obali Aljaske, duž Aleutskih ostrva, pokraj poluostrva Kamčatke i konačno natrag preko Tihog okeana uz zapadnu obalu SAD-a do Aljaske.
Godine 1994., 1998., 2001. i 2003. Ebbesmeyer je primio izvještaj o nalazima iz Sitke, što sugeriše da su se neke od igračaka napravile nekoliko krugova.
Druge su ‘pobjegle’ iz vrtloga i stigle do Havaja i Australije.
“Možda je jedno od najuzbudljivijih otkrića da su igračke odlutale iz Tihog okeana u Sjeverni Atlantik”, kaže Baehr.
“To su predvidjeli odgovarajući modeli, ali životinje su dokazale da se to zaista može dogoditi.”
Skupljači predmeta na plažama još su uvijek pronalazili igračke početkom 2000-ih na istočnoj obali SAD-a, kao i u Škotskoj i Engleskoj.
Naučnici kažu da su otplutale prema sjeveru kroz Beringov moreuz u Arktički okean, dosegnuvši Grenland, iako ostaje nejasno jesu li bile smrznute u ledu ili su ‘sjedile’ na ledenim bovama.
„Ova ruta je bila zanimljiva potvrda da tamo postoji površinska struja koja prelazi toliku udaljenost“, kaže Wolff.
NEOČEKIVANA OTKRIĆA
On je koristio bove kako bi istražio kako se otpad distribuira u Sjevernom moru, kao dio interdisciplinarnog tima osnovanog 2016.
Bacili su 65.000 malih drvenih bova u Sjeverno more, označenih brojem i zahtjevom da se prijavi njihov pronalazak s detaljima o mjestu i vremenu.
Ovaj projekt je takođe pružio neočekivane uvide u to da se struje u Sjevernom moru mogu preokrenuti pod određenim uslovima.
“Iznenada smo primili izvještaj iz Engleske koja su pokazala da drvene bove više ne plutaju u smjeru suprotnom od kazaljke na satu kao i obično, već u smjeru kazaljke na satu”, kaže Wolff. Naučnnici nijesu znali da je to moguće.
Takve studije mogu omogućiti bolje razumijevanje distribucije plastičnog otpada kako bi se razvili načini za postupanje s njim.
Korištenje plutajućih instrumenata takođe može pružiti podatke za razvoj meteoroloških modela i u konačnici poboljšati prognoze, kao i predviđanja za decenije koja dolaze, s obzirom na klimatske promjene, kaže Baehr.
Za sada nije jasno što se dogodilo s gumenim igračkama koje nijesu pronađene.
Wolff vjeruje da ih više nema na morima.
Nakon 30 godina vjetra, talasa i UV zračenja, gumene patke i žabe vjerovatno su se pretvorile u mikroplastiku.
Baehr, međutim, kaže da je nekoliko igračaka možda još uvijek vani, možda smrznuto u ledu, i da bi se mogle pojaviti.
“Gumene patke imaju zastrašujuće dug vijek trajanja, kao i sva plastika koja se vrti u moru”, kaže ona.
