Ovo je politička pobjeda kakvu naša zemlja nikad nije vidjela, kazao je novi predsjednik SAD Donald Tramp, obećavajući Amerikancima „zlatno doba“; borbu za njih, za njihove porodice i njihovu budućnost. Istovremeno, CNN tvrdi da pobjeda Donalda Trampa na tek završenim predsjedničkim izborima u SAD predstavlja „pravnu situaciju bez presedana“, podsjećajući da je predsjedniku Trampu ovog mjeseca krivični sud u Njujorku trebalo da izrekne kaznu nakon što je prethodno bio osuđen za čak 34 krivična djela. Predsjednik Tramp se, podsjeća CNN, suočava i sa drugim krivičnim optužbama.
“U savremenoj istoriji Amerike pobjeda Donalda Trampa jeste presedan, ali nije iznenađenje. Kada je 2016. Tramp ušao u predsjedničku trku, malo ko je vjerovao da će uspjeti da pobijedi demokratsku kandidatkinju Hilari Klinton. Te noći kad je proglasio pobjedu, sam Tramp je bio iznenađen. Danas Donald Tramp nije iznenađenje. On je pojava. I to pojava koja poprima ozbiljne institucionalne karakteristike”, kaže za Pobjedu nekadašnji ministar vanjskih poslova i bivši ambasador Crne Gore u SAD Nebojša Kaluđerović.
Ambasador Kaluđerović podsjeća da je riječ o čovjeku kadrom da prebrodi prepreke koje ne bi nijedan drugi predsjednički kandidat, uključujući i odgovornost za 6. januar 2020. godine, kada je osporio pobjedu predsjednika Džozefa Bajdena.
"Nakon najave svoje nove predsjedničke kandidature, Tramp je, naišao na otpor podijeljene Republikanske stranke i dobrog dijela republikanaca. Na kraju je podržan. Ali nije Tramp došao kod republikanaca, nego je Republikanska stranka postala stranka Donalda Trampa”, kaže ambasador Kaluđerović.
Zašto?
KALUĐEROVIĆ: Zato što je znao da iskoristi sve prazne prostore koje su za sobom ostavile demokrate. Rano je za konačne sudove, ali vjerujem da će ozbiljna analiza koja će uslijediti biti usmjerena prije svega ka Demokratskoj stranci. Potpredsjednica Kamala Haris imala bi više šanse da je predsjednik Bajden još početkom 2024. odustao od kandidature. Zašto se to nije dogodilo - moraće da odgovori Demokratska stranka, iz koje, izuzev predsjednika Bajdena, još od Hilari Klinton nije izašla nijedna politička ličnost prepoznata kao „neko svuda“.
Nakon početnog negodovanja, potpredsjednica Haris je na kraju dobila nedvosmislenu podršku demokrata, uključujući bivše predsjednike.
KALUĐEROVIĆ: Ta podrška je došla prekasno, posebno ako uzmemo u obzir ozbiljne probleme sa kojima se danas suočava veoma podijeljeno američko društvo. Ameriku održavaju dobra ekonomija, institucije, poštovanje ljudskih prava i Ustava.
U analizama američkih i evropskih medija često se navodi da je potpredsjednicu Haris dosta koštalo to što je, tokom kampanje, insistirala na tzv. identitetskim pitanjima. Na što tačno Amerikanci misle kada pominju identitetska pitanja?
KALUĐEROVIĆ: Svakako ne ono na što mislimo mi u Crnoj Gori. Ljudska prava su u SAD visoko na listi, „gender issues“ takođe, zatim pitanje abortusa, imigracije, religijskih organizacija i sl. Iako njen „mješoviti brak“ i nije toliko bitan, naročito nakon izbora prvog Afroamerikanca na poziciju predsjednika SAD, neizbalansiran odnos potpredsjednice Haris prema djelovima američkog društva uslovio je neobičan rasplet: predsjednik Tramp je dobio podršku Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca, a ona manje od očekivane podršku bijelih žena. Ta je margina odlučila.
Sudeći po svjedočenjima njegovih bivših saradnika, predsjednika Trampa je, tokom njegovog prvog mandata, bilo veoma teško obuzdati i kontrolisati. Što očekujete, budući da je u kampanji otvoreno prijetio da će lojalnost biti osnovni kriterij za izbor budućih saradnika?
KALUĐEROVIĆ: Tokom prvog mandata, predsjednik Tramp je na ključnim mjestima u svojoj administraciji imao ljude koji su bili profilisani republikanci. Većina njih nije izdržala godinu ili dvije. Reks Tilerson bio je dobar državni sekretar, baš kao i ministar odbrane Džejms Matis; zatim Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost H. R. Mekmaster, pa Džon Bolton, general Džon Keli, koji je bio šef administracije… Ti su ljudi shvatili da imaju posla sa čovjekom koji često ne poštuje temeljna opredjeljenja Republikanske stranke, koji ne sluša savjete ozbiljnih ljudi, ignoriše njihove stavove i analize.
Tramp danas ima većinu u Senatu, vjerovatno će je dobiti i u Predstavničkom domu, pa bi član 2 Ustava SAD lako mogao protumačiti kao mogućnost da radi onako kako sam misli da treba. Tačno je da je Tramp lojalnost najavio kao primarni kriterij u izboru budućih saradnika, što znači da će na najvažnija mjesta dovesti sebi odane republikance. U tom smislu, njegov kabinet neće biti vlada lojalista, nego vlada rojalista. Ne njenom će čelu biti kralj - predsjednik Donald Tramp.
Tokom prvog mandata predsjednika Trampa, institucije su ipak uspjele da se odupru. Hoće li sada?
KALUĐEROVIĆ: Pretpostavljam da će predsjednik Tramp krenuti u raščišćavanje Ministarstva pravde, da će isto učiniti s obavještajnim službama, Ministarstvom finansija. Tim prije što je sada zaista dobio mogućnost da institucije stavi pod svoju jaču kontrolu.
Sa druge strane, ako mu je većina u Senatu širom otvorila vrata za ovu vrstu „intervencija“, to bi se moglo promijeniti već za dvije godine, kada Amerikance očekuju novi izbori. Međutim, brine mogućnost Trampove intervencije u sudskoj vlasti. Vrhovni sud je danas većinski konzervativan, zbog čega su i donošene odluke koje su mu išle naruku.
Je li predsjednik Tramp najavio kraj Amerike kakvu poznajemo?
KALUĐEROVIĆ: Roza Parks je bila prva crna žena koja je odbila da ustane bijelcu u autobusu. Roza Parks je naša savremenica, umrla je nedavno, ali je svijet slavi kao ličnost koja je napravila revoluciju. Vremena se mijenjaju, svijet se ubrzano mijenja. Trampove intervencije će promijeniti Ameriku i dodatno produbiti i onako ozbiljne i duboke podjele američkog društva.
: Podijeljena je i Evropska unija. Dok predsjednik Emanuel Makron i kancelar Olaf Šolc, čija se Vlada u međuvremenu raspala, pozivaju na jedinstvo, premijerka Đorđa Meloni i Viktor Orban slave pobjedu predsjednika Trampa. Kakve posljedice pobjeda predsjednika Trampa može imati na Evropsku uniju?
KALUĐEROVIĆ: Pobjeda predsjednika Trampa samo je potvrdila ono što je odavno jasno: da u Evropi imamo autoritarne lidere, kojima odgovara upravo ovakav predsjednik SAD, od koga će dobiti podršku za ono što rade na unutrašnjem planu.
Kad je riječ o odnosu prema Evropi, predsjednik Tramp je i tokom svog prvog mandata pokazao da ga multilaterala kao grana međunarodne politike ne interesuje. Kao predsjednik Amerike, Tramp je zapostavio Ujedinjene nacije, regionalne inicijative, regionalne organizacije kakva je EU. Možda bi dio objašnjenja trebalo tražiti u činjenici da je riječ o čovjeku koji je pedeset godina biznismen, navikao da pregovara bilateralno, direktno. Pogledajte njegov odnos prema Vladimiru Putinu, prema Si Đi Pingu. Posebno šokantna je bila Trampova odluka da ode u Sjevernu Koreju, vjerujući da će sa Kim Džong Unom lako završiti posao. Bio sam tada crnogorski ambasador u Americi i sjećam se šoka među posmatračima. Tramp će sada samo nastaviti tu politiku.
Može li to natjerati Evropsku uniju da se konačno uozbilji?
KALUĐEROVIĆ: Uprkos izvjesnoj političkoj impotentnosti, EU još funkcioniše na vrijednostima koje su načete, ali ne u mjeri u kojoj bi ugrozile njen opstanak.
Zar vrijednosti Evropske unije temeljno ne dovodi u pitanje trgovina njihovih lidera sa autokratama na Zapadnom Balkanu? Ekonomski interesi ispred evropskih vrijednosti?
KALUĐEROVIĆ: Dovodi, što je dokaz politike „linije manjeg otpora“, koju Evropa vodi s vremena na vrijeme. Ipak, ponovni izbor Trumpa upalilo je žutu lampicu u EU. Evropa mora da se vrati na poziciju koju je imala prije dvadesetak godina, što neće biti lako, niti će biti podržano od predsjednika Trampa.
Kako će se, u vrijednosnom smislu, EU vratiti na pozicije o kojima govorite? Koji to evropski lider ima političku, moralnu i intelektualnu snagu ili autoritet da države EU vrati na te pozicije?
KALUĐEROVIĆ: Raspad bipolarnog svijeta otvorio je novi prostor; nestale su dvije velike sile, dva velika bloka koja su direktno pregovarala i probleme rješavala na temelju onoga što su se međusobno dogovorile na Jalti. Na tim principima je nastao cio međunarodni sistem nakon Drugog svjetskog rata. I politički i ekonomski. Danas je sve to dovedeno u pitanje: pojavile su se i druge zemlje, naročito Rusija, koja želi da vrati ugled, snagu i moć nekadašnjeg SSSR-a. Putin o tome otvoreno govori.
Predsjednik Rusije je nakon manje od dvadeset i četiri sata kolebanja ipak odlučio da čestita pobjedu predsjedniku Trampu. Zašto je čekao, što mislite?
KALUĐEROVIĆ: Protekle dvije godine, Putin je optuživao SAD da u Ukrajini protiv Rusije vodi rat. Iako je, u odnosu na Kamalu Haris, predsjednik Tramp svakako bio bliži Putinovim željama, njegova čestitka je, upravo usljed okolnosti koje sam naveo, morala biti uzdržana. I namijenjena unutrašnjoj upotrebi.
Ključno pitanje za EU je - što će Brisel učiniti ako Tramp odluči da se povuče iz Ukrajine. U tom smislu, Ukrajina bi, nažalost, mogla biti najveća žrtva Trampove pobjede na predsjedničkim izborima u Americi. Tokom kampanje, Tramp je, sjećate se, obećavao da će to pitanje riješiti za 24 sata.
Nakon Drugog svjetskog rata, ruska invazija na Ukrajinu prva je jasna i brutalna vojna agresija na jednu suverenu zemlju u Evropi. Upad SSSR-a u Mađarsku, Čehoslovačku, Poljsku, Avganistan potezi su povučeni u drugačijim okolnostima, ali sa istom ideološkom potkom. Koje više nema. Ako pregovara sa Rusijom, Evropa mora da zna da pregovara sa zemljom koja ima ideje suprotne ustanovljenom međunarodnom pravu. Ideja o kraju rata u Ukrajini u ovom momentu podrazumijeva samo da on bude zaustavljen.
Kako? Pod kojim uslovima?
KALUĐEROVIĆ: Tako što će dvije strane biti primorane da sjednu za pregovarački sto i to pod uslovom da ono što je osvojeno ostane granica razdvajanja. To znači da bi Rusija mogla zadržati ono što je osvojila.
Što bi bio veoma opasan presedan.
KALUĐEROVIĆ: Takav presedan demokratski svijet sebi ne bi smio da dozvoli. Tim prije što bi time legalizovao, možda i legitimisao, otvorenu agresiju Rusije na Ukrajinu. Na taj bismo način ušli u sasvim drugi svijet, koji ruši temelje postojećih međunarodnih odnosa i otvara prostor za slične eksperimente od Kine i Tajvana, Bliskog istoka, Izraela i palestinskog pitanja, do zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i Zapadnog Balkana. U tom smislu, nema labavog tumačenja člana 5 Vašingtonskog ugovora, koji će ostati čvrsta brana NATO zemalja.
Danijel Server kaže da je pobjeda predsjednika Trampa svijet stavila pred iskušenje i dovela u opasnosti od sukoba. Je li?
KALUĐEROVIĆ: Evropa je, pored ostalog, funkcionisala i na Helsinškom sporazum iz 1975. godine, koji govori o nepovredivosti granica, što odavno niko ne spominje. Rat u Ukrajini posljedica je ruske agresije. Ako, kršeći međunarodno pravo, tu činjenicu relativizujete, ko vam garantuje da sjutra neće biti i drugih koji će reći - Rusiji je dopušteno da brani svoje interese u susjednoj državi, ne vodeći računa o međunarodnom statusu zemlje članice Ujedinjenih nacija; zašto se onda to nama ne dozvoljava? Principi se moraju poštovati, problemi se ne mogu rješavati „slučaj po slučaj“. Jer, ko zna gdje ćemo stići. U tom smislu, opasnost po međunarodni mir je realna.
Pomenuli ste države Zapadnog Balkana. Ima li razloga za strah od novog pokušaja „razmjene teritorija“, što je svojevremeno zagovarao izaslanik predsjednika Trampa Ričard Grenel?
KALUĐEROVIĆ: Ako Amerika zadrži dosadašnji odnos i nastavi politiku kontrole regiona - što podrazumijeva i držanje pod kontrolom autoritarnog režima Aleksandra Vučića, njegovih piona u regionu, uključujući crnogorske - taj status quo teško da će nešto riješiti. Drugi put, mnogo opasniji, ali o kojem moramo da razmišljamo, vodi u ozbiljne turbulencije na Balkanu. Koliko se god trudili da ih drže u nekim konstitucionalnim okvirima, nacionalizmi su se razvili; oni bujaju i neće ih zaustaviti ni eventualna promjena granica. Takvi kakvi su, proizveli bi cio niz manjih problema, veoma opasnih po sigurnost Zapadnog Balkana. Što bi bilo teško kontrolisati. Ta ideja, ponuđena i kroz shemu Otvorenog Balkana, trenutno je stavljena sa strane, ali nije isključeno da ga osoba poput Grenela uskoro vrati na dnevni red.
U vrijeme administracije predsjednika Bajdena, Zapadni Balkan nije bio u vrhu prioriteta američke spoljne politike; regionom su se bavile diplomate na nižoj razini. Očekujete li da se to promijeni?
KALUĐEROVIĆ: Tačno je da se u prethodnoj administraciji, iako veoma dobar poznavalac Balkana, regionom nije bavio predsjednik Bajden. Još manje se njime bavila Kamala Haris. Ako sve ostane isto, region će opet biti spušten na nivo podsekretara u Stejt departmentu. U prethodnoj administraciji, Zapadnim Balkanom bavila se Viktorija Njuland, vjerujući da region može kontrolisati pomoću eksponenta kakav je američki ambasador u Beogradu. Vidjeli smo koliko je taj eksperiment bilo uspješan.
U slučaju da se američka politika okrene na drugu stranu, onu „opasnu“, o kojoj sam govorio, onda bi to moralo da podrazumijeva i saglasnost EU. Taj problem ne smije i ne može zavisiti samo od američke politike.
Hilari Klinton je obećavala pa nikad nije posjetila Crnu Goru, Trampovi najviši i najbliži saradnici jesu
Srbija, sjevernoistočna Bosna i Hercegovina i dio Crne Gore proslavili su pobjedu predsjednika Trampa, i to na sličan način na koji je 2020. slobodni svijet pozdravio pobjedu predsjednika Bajdena. Međutim, politika predsjednika Bajdena iznevjerila je očekivanja. S obzirom na nepredvidivost predsjednika Trampa, može li se slična stvar ponoviti?
KALUĐEROVIĆ: Da, predsjednik Tramp je prije svega - nepredvidiv. A u politici je predvidivost jedna od važnijih komponenti: morate znati sa kim imate posla, kakve su pozicije, kakve politike, pa u okviru toga graditi stav.
Tokom prve dvije godine Trampove vladavine, i albanski i srpski lobi u Americi, uključujući Kosovo, žestoko su lobirali za susret sa predsjednikom Trampom. U redu, rekao je predsjednik, samo pod uslovom da napravimo dogovor koji će biti win-win situacija - i moja i vaša pobjeda. Nakon toga, napravljen je Vašingtonski sporazum, koji je, iako suštinski beznačajan, Trampu poslužio da kaže kako je „za 24 sata prekinuo ubijanje Srba i Albanaca na Kosovu“.
Tada je organizovan susret predsjednika Trampa i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kome je, pored one čuvene „hoklice“ na koju je morao da sjedne, ponuđeno nešto što nije očekivao: prebacivanje ambasade u Jerusalim.
KALUĐEROVIĆ: Kakve veze Jerusalim ima sa srpsko-kosovskim odnosima? Nikakve, naravno. I imate pravo: Vučić je time bio zbilja šokiran, vidjelo mu se na licu.
U ovoj fazi, realno je teško ostvarivo sve što je Tramp obećao kroz predizbornu platformu. Mislim da će više pažnje posvetiti unutrašnjim pitanjima: tu će biti glasniji nego u vanjskopolitičkoj sferi, u kojoj bi odnosi sa Kinom mogli biti prioritet.
Može li se dogoditi da predsjednik Tramp iznenadi one koji su se radovali njegovoj pobjedi, to sam Vas pitala.
KALUĐEROVIĆ: Ne mogu se oni žaliti ni na administraciju predsjednika Bajdena. Što im očito nije bilo dovoljno. Jer žele da idu do kraja, da „konačno riješe srpsko pitanje“. Beograd pod tim podrazumijeva Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, moguće i Sjevernu Makedoniju. A i odnosi sa Hrvatskom su problematični.
Što može da očekuje Crna Gora?
KALUĐEROVIĆ: Da bi nešto uradila, Crna Gora mora da ima nacionalni konsenzus o ključnim pitanjima. Koji nema. Iz toga proizlazi i definisana vanjska politika, koju Crna Gora takođe nema.
Kad govorimo o prethodnoj administraciji predsjednika Trumpa, moramo se prisjetiti da je upravo on potpisao Protokol za pristupanje Crne Gore NATO; da su Podgoricu posjetili i potpredsjednik SAD Majk Pens i ministar vanjskih poslova Majk Pompeo, što je potvrda odnosa uvažavanja i poštovanja te administracije prema Crnoj Gori. Ne vjerujem da će to zaboraviti ni nova republikanska administracija.
Kao ambasador Crne Gore u SAD, više puta sam svjedočio obećanjima Hilari Klinton da će posjetiti Crnu Goru. Nikada nije došla. Trampovi najviši i najbliži saradnici jesu. To moramo da cijenimo.
Netanjahu ohrabren, Palestinci imaju razloga za brigu
Učinite Izrael velikim, poručili su Izraelci predsjedniku Trampu. Hoće li im pomoći?
KALUĐEROVIĆ: Trampovom pobjedom ohrabren je Benjamin Netanjahu, razloga za brigu imaju prije svega Palestinci. Netanjahu sa demokratama nije uspio da nađe zajednički jezik: dok je bio u zvaničnoj posjeti SAD, obratio se Kongresu, ali ga Obama nije primio. Ozbiljniju podršku nije dobio ni od Bajdena, pa se bojim da je teza o dvije države danas sve manje realno rješenje.
O tome su govorili predsjednik Bajden i potpredsjednica Haris.
KALUĐEROVIĆ: Jesu, ali u ovim okolnostima i sa ovakvim Netanjahuom to ne izgleda realno. Vjerujem da će za to trebati vremena, budući da je Izrael čvrsto odlučio da se obračuna i sa Hamasom i sa Hesbolahom, i to na način na koji smatra da bi osiguralo njihovu bezbjednost. Što je legitimno. Međutim, način na koji Izrael vidi svoju bezbjednost, koju, izuzev arapskog i muslimanskog svijeta - i to ne svi - podržava skoro cio svijet, nije najbolji osnov za ozbiljnije razumijevanje ideje dugoročnog mira na Bliskom istoku.
