Tokom unakrsnog ispitivanja, penzionisani general i tadašnji načelnik operativnog odjeljenja Glavnog štaba VRS-a, Ljubomir Obradović, Karadžiću je odgovorio da mu nije poznato da je od Glavnog štaba "sa terena stigao izvještaj o bilo kakvom zločinu". Karadžić je te svoje navode dokazivao čitajući izvještaje VRS o akcijama Drinskog korpusa tokom i poslije zauzimanja Srebrenice. Sudija ga je pitao "zar vojno osvajanje zone pod zaštitom UN-a nije bilo dovoljno alarmantno", na što je Karadžić odgovorio da ga je o mogućnosti ulaska u taj grad 9. jula 1995. godine obavijestio general Zdravko Tolimir. Smatra i kako je vojska imala pravo da to učini zato što "enklava nije bila demilitarizovana", što je predviđao raniji sporazum sa sarajevskim vlastima i UNPROFOR-om.
Obradović je u svojem svjedočenju tvrdio da je u Srebrenici bila divizija Armije BIH koja je "stalno napadala" srpske položaje i sela. "Mi smo ih zbog toga imali pravo neutralizirati", kazao je Obradović. General je dodao i da u Glavnom štabu nije bilo razgovora o deportaciji ili ubijanju srebreničkih Bošnjaka.
Karadžić je u to vrijeme bio predsjednik RS-a i vrhovni zapovjednik VRS-a, a Haški sud mu sudi za genocid nad više od 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice i progon desetine hiljada žena i djece nakon zauzimanja enklave pod zaštitom UN-a. Uz to mu se sudi i za progon nesrpskog stanovništva širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu pod opsadom, dugotrajnim granatiranjem i snajperskom vatrom, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga kao taoce.
