“Udarao oca pesnicama”, “Braća iz Berana osumnjičena za nasilje u porodici”, “Krivične prijave protiv osam lica zbog nasilja u Nikšiću, “Prijetila majci i ćerki da će ih ubiti”... Ovo su samo neki od naslova koje svakodnevno možemo pročitati u crnogorskim medijima.
I Ministarstvo unutrašnjih poslova u analizi koja je nedavno objavljena na njihovom sajtu priznaje porast svih vidova nasilja. U godišnjem izvještaju Evropske komisije (EK) za Crnu Goru stoji, da zabrinjava nasilje nad djecom, ženama, a osobe sa invaliditetom i dalje ne mogu da ostvare svoja prava.
Sagovornik Portala Analitika, psiholog i psihoterapeut Al-Ammar Kašić ukazuje je da su korijeni nasilja jako duboki i često nevidljivi jer su normalizovani, ili jednostavno podrazumijevani.
“Svaki oblik nasilja možemo da posmatramo kao simptom da nešto sa sistemom u kojem se nasilje pojavljuje nije u redu, bilo da je riječ o porodičnom sistemu, školskom, organizacijskom, ili društvenom”, rekao je Kašić.
Analitika: Konstantan trend rasta svih oblika nasilja, a posebno u porodici, prelazi u ozbiljan i složen problem društva. Da li su pomjerene granice tolerancije na agresivnost?
KAŠIĆ: Problem nasilja je vrlo kompleksan i rasprostranjen je u cijelom svijetu. Dio razumijevanja problema nasilja možemo da dobijemo iz poznavanja istorijskih okolnosti i konteksta u kojem se nasilje dešava.
Naš narativ i razumijevanje šta je nasilje se mijenja sa vremenom. Ne tako davno, malo se govorilo o agresiji u kontekstu ličnih granica, digitalnog svijeta ili povredi naših osjećanja.
Pod nasiljem i agresijom se podrazumijevala skoro isključivo fizička agresija, gdje neko gura, udara ili šutira nekog drugog, dok danas zahvaljujući većoj osviješćenosti za svoje mentalno zdravlje, lakše razumijemo da nasilje nije uvijek samo fizičko, već i da nasilje može da bude i psihološko. U tom smislu, vrlo je važno da razumijemo da smo neprekidno izloženi različitim oblicima nasilja preko medija, društvenih mreža i nezdravim primjerima u svom svakodnevnom životu.
Kada smo tako često izloženi različitim oblicima disfunkcionalnog ponašanja, može nam se desiti da se adaptiramo na ponašanja koja bi inače smatrali vrlo problematičnim, čineći sebe sve manje osjetljivim na oblike verbalne, digitalne ili fizičke agresije, smatrajući da je takvo ponašanje sada “normalno”, samo zato što je široko rasprostranjeno.
Nasilje u porodičnim sistemima dodatno komplikuje situaciju, jer djeca gledajući svoje roditelje kako se ponašaju, internalizuju i normalizuju nasilne obrasce, što kasnije modeluje njihovo ponašanje prema vršnjacima i drugima u njihovoj okolini.
Analitika: Posebno se izdvaja nasilje nad ženama i vršnjačko nasilje. Šta je sve uzrok?
KAŠIĆ: Svaki oblik nasilja možemo da posmatramo kao simptom da nešto sa sistemom u kojem se nasilje pojavljuje nije u redu, bilo da je riječ o porodičnom sistemu, školskom, organizacijskom, ili društvenom.
Nasilje signalizira da nismo u stanju da na otvoren, fleksibilan i neposredan način, bez destrukcije ni prema sebi ni prema drugima iskomuniciramo neke naše važne potrebe. U suštini, iako nekada izgledamo vrlo kompleksno, sva ljudska bića imaju slične potrebe u odnosu na druga ljudska bića, a neke od njih su: da nas neko zaista vidi i čuje, da budemo bezbjedni i sigurni, da budemo prihvaćeni, da budemo voljeni i da budemo poštovani…
Kada naše potrebe nisu zadovoljene, a ne znamo kako da ih iskomuniciramo, onda se oslanjamo na primitivne strukture koje regulišu odnose među ljudima kroz dinamiku moći i kontrole.
1
U patijarhalnim društvima, moć je češće u rukama muškarca. Neki muškarci su kao dječaci ostali uskraćeni za razumijevanje sebe kao cijeline, koja uključuje važne psihološke procese kao što je procesuiranje i razumijevanje osjećanja. Kasnije, kada ti dječaci odrastu, jako im je teško da se ponašaju drugačije od onoga kako su vaspitavani, a to je da “budu jaki” što često u kontekstu našeg društva znači da u kontaktu sa drugima nemaju razvijene kapacitete za empatiju i zdravu i otvorenu komunikaciju.
To stvara veliku ličnu frustraciju koja se onda projektuje na druga bića u blizini koja se procjenjuju kao bezbjedna meta, što su u patijarhatu često žene ili djeca. Tako se lični osjećaj nemoći kompenzuje doživljajem moći dok se maltretira i zlostavlja neko slabiji od sebe.
Posljedice su velike i za ljude koji su nasilnici, i to najčešće u emotivnom razvoju osobe, što na duge staze vodi u zavisničke oblike ponašanja koji takođe mogu da budu normalizovani iako nisu zdravi, a najrasprostranjeniji su alkohol, pušenje i droge.
Na duge staze takve nezdrave navike mogu da utabaju stazu smanjenom kvalitetu života čiji su stalni saputnik depresivna i anksiozna raspoloženja. Kod žrtava nasilja pored ozbiljnog rizika za razvijanje depresije i anksioznosti, propratno stanje je i odsustvo samopouzdanja, samopoštovanja i vjere u sebe, što dodatno otežava izlaz iz začaranog kruga.
Jako je teško zauzeti se za sebe ako godinama odrastate u uvjerenju da ne vrijedite i da drugi sa vama mogu da rade šta god im se prohtje.
Analitika: Da li roditelji dovoljno pažnje posvećuju djeci? Koliko su roditelji spremni da se suoče i sa činjenicom da im je dijete nasilnik?
KAŠIĆ: Korijeni nasilja su jako duboki i često nevidljivi jer su normalizovani, ili jednostavno podrazumijevani. Ratovi, migracije, tranzicioni periodi, siromaštvo… sve su to ozbiljni oblici nasilja koji su proizveli povrede preko kojih mnogi naši ljudi samo prošli i pokušali da osmisle svoje živote kao da se ti ružni događaji nikada nisu ni desili.
Međutim, sve te neprocesuirane traume i svjedočanstva lične nemoći pred brojnim gubicima, raspadom sistema vrijednosti, društvenog poretka pa i ideološka previranja, ostavili su neizbrisive rane.
Roditelji su takođe samo ljudska bića, koja često rade najbolje što mogu, ali nisu svemoćni, i rane koje nose sa sobom i dalje mogu da bole i da povređuju, kako njih, tako i njihove najmilije.
Bez adekvatnog uvažavanja povreda koje su nastale, a koje mogu da budu i naslijeđene kroz narative koji se prenose sa koljena na koljeno, ljudi suštinski ne mogu da se oporave i da preuzmu svoj život u svoje ruke.
Stoga se često priskače kompezatorskim previše zaštitničkim ponašanjem prema svojoj djeci sa idejom da ako su oni morali da prolaze kroz teška životna iskustva učine sve da svoje dijete zaštite od istih.
Roditeljiima nije lako da podižu djecu u sistemu koji ni na jedan suštinski način ne podržava ljude koji se odluče da postanu roditelji. Osim svoje želje da se na taj način ostvare, ljudi su skoro sasvim prepušteni improvizacijama i snalaženjima, od najsonovnijih logističkih zahtjeva, kao na primjer koliko vremena ostaje na raspolaganju prosječnom roditelju da se bavi vaspitanjem djeteta i da sa njim provodi vrijeme ako mora da radi osam sati?
Veliki broj roditelja jednostavno nije u mogućnosti da isprati socijalni razvoj djeteta niti da brine o svojim potrebama liše puke borbe za život. Ako oba roditelja rade, ko brine o djeci? Ako djeca borave u vrtiću, da li je taj vrtić blizu kuće, ili je daleko, a ako nemamo automobil, kako se do tog vrtića stiže? Ako imamo automobil, da li imamo parking ispred vrtića?
Problemi se samo nižu, a sredina za porodice se čini vrlo hostilnom, što šalje drugu poruku, a to je da ako želimo da bilo šta postignemo moramo da budemo “mnogo jaki”, da se borimo i u suštini budemo “nasilni”.
Nekada je naše nasilje i kada se parkiramo “na sva četiri, samo da završimo nešto”, i tako napravimo veliki zastoj u ulici, smetajući drugima da i oni namire svoje potrebe.
Sve te poruke se od naših najranijih dana bilježe u našem tijelu i našem nesvjesnom i onda kada odrastemo možemo da se osjećamo “normalno u nenormalnim situacijama”, kao što su različiti oblici nasilja.
Jedno od najraširenijih i najočiglednijih nasilje je ono koje ljudi konstantno sprovode nad životinjama, a da toga nisu uopšte svjesni. Na primjer, ljudi će često reći kako vole životinje dok zapravo ih jedu i učestvuju u njihovom svirepom ubijanju.
Mišljenje je teško, osvajanje svijesti naporno i zato većina ljudi bira utabane staze onoga što generacijama smatraju za nužno, neophodno i normalno.
Analitika: Šta je posebno zabrinjavajuće za društvo u cjelini u nedavnom slučaju u Baru i tome što je izvršilac maloljetnik i povratnik u vršenju vršnjačkog nasilja?
KAŠIĆ: Situacija u Baru bolan je primjer kako se manifestuju godine zanemarene traume guranjem problema pod tepih i nemogućnosti da se živi jedan ljudski život dostojanstveno.
Takođe, na tom primjeru možemo da vidimo kako nam mnogo nedostaje kultura dijaloga i nenasilnog rješavanja problema.
Analitika: Da li je kaznena politika sudova za svaki vid nasilja dovoljna?
KAŠIĆ: Iz ugla psihologije, važno je razumijeti da kaznene politike daju najbolja rješenja kada su usmjerene na preventivne mjere, edukaciju i rehabilitaciju. Stroge kazne ne donose očekivane rezultate, često se razvija samo otpornost kod počinilaca i dodatno produbljuje jaz u društvu.
Potrebno je energiju i resurse usmjeriti na primjere dobrih praksi kroz programe prevencije i obuke o umijeću komunikacije, obnoviti važnost razgovora i postaći ljude da razvijaju svoje kapacitete za empatiju učeći kako da budu emocionalno pismeni.
Analitika: Smatrate li da je zbog sveučestalijeg vršnjačkog nasilja nužno uvođenje školskih policajaca u obrazovne ustanove?
KAŠIĆ: Prisustvo školskog policajca može da stvori osjećaj sigurnosti, ali postoji opasnost da takvo rješenje može da nam samo zamaže oči i odvuče pažnju od pravog problema i njegovog korijenskog rješenja.
Možda je korisnije razmišljati u smjeru preventivnog rješavanja problema kroz edukaciju, a ne samo u kreiranju novih sistema koji su kontrolišući.
U slučaju da se škole odluče za takvo rješenje, bilo bi neophodno da se razvija delikatan pristup u kojem bi policajac bio podrška, a ne neka figura zastrašujućeg autoriteta, koja bi se oslanjala na primitivne mehanizme moći i kontrole, koji opet indukuju novi krug nasilja i tako u nedogled.
Analitika: Kako doživljavate reakcije nosilaca vlasti i javnih funkcionera na sve učestalije slučajeve vršnjačkog, ali i rodno zasnovanog nasilja?
KAŠIĆ: Reakcije vlasti su često usmjerene ka osuđivanju, koje može da djeluje i iskreno ali je nedovoljno ako nema konkretnih planova i strategija usmjerenih na prevenciju.
I naši školski sistemi su napravljeni u nekom većem sistemu kao jedna njihova cijelina, a ako je veći sistem zasnovan na prinicipima eksploatacije slabijih i društvenoj nepravdi, ne treba da nas iznenadi što su takvi modeli ponašanja modelovani i kod djece u najranijem uzrastu.
Djeca najviše uče gledajući kako odrasli žive, mnogo manje slušajući ih šta pričaju. Kada djeca vide da odrasli probleme rješavaju kroz agresiju i nasilje, jako je teško tu sliku izmijeniti “predavanjem” bez valjanog primjera koji bi se slijedio.
Kod nas postoji još mnogo prostora za unapređenje i razvijanje društva u smjeru kontinuiranog rada na izgradnji nenasilne kulture kroz istinsko razumijevanje da smo na taj način svi pobjednici.
Jako je teško objasniti nekome da nasilje nije rješenje ako je ono sveprisutno na svakom koraku i normalizovano, a često dodatno legitimisano kroz ljude na pozicijama moći.
Analitika: Kako onda stvoriti vrijednosti koje preveniraju nasilje?
KAŠIĆ: Prvi korak u rješavanju problema je buđenje svijesti. Potrebno nam je razumijevanje da je ovaj problem jako dubok i da je nasilje moguće spriječiti kroz učenje o sebi, o drugima i o svijetu u kojem živimo.
Nasilnik svojim ponašanjem šalje jasnu poruku da sistem u kojem se nalazi ne funkcioniše i da mu je potrebna podrška i pomoć. Kada umjesto razumijevanja osuđujemo, tada maštamo da bi, samo kad bi mogli sve te nasilne ljude nekako prevaspitamo ili odstranimo iz društva, sve bilo riješeno, osim što nam promiče da bi u toj situaciji i sami morali da budemo vrlo agresivni i nasilni.
Takođe, osuđujući, lako se rješavamo i sopstvene moći da bilo šta učinimo, postajući samo žrtve situacije ili okolnosti.
I mada su brojne teške decenije kod nas ostavile duboki osjećaj naučene bespomoćnosti i dovele ljude u stanje ravnodušnosti i borbe za goli opstanak, ne treba izgubiti iz vida i nadu da je drugačije društvo čiji smo i mi dio - moguće.
Ako sam ja dio problema, ja sam i dio rješenja. Naši mali gestovi imaju velike posljedice, kao i svako naše ne djelovanje.
Često čujemo stavove kao što su: “Šta ja mogu da uradim?” “Ovdje su stvari oduvijek takve!”, “Ovdje i onako ništa ne funkcioniše”, i svi ti stavovi su bolna svjedočanstva iz iskustava i situacija gdje ljudi koji ih govore nisu mogli da urade ništa.
Za razvoj pojedinca i društva, vrlo je opasno vjerovati u sopstvenu bespomoćnost i bezilaznost situacije, dok je naša snaga u razvijanju empatije i jačanju solidarnosti kao ključnih ličnih, duhovnih i društvenih vrijednosti. Za to je potrebno da se pojedinici, zajednice i institucije uključe i djeluju sistemski.
Tekst je kreiran uz pomoć sredstava za pluralizam medija Ministarstva kulture i medija dodijeljenjih Portalu Analitika za teme po projektu za konkurs
