Piše: Enver Kazaz
Opet je Andrej Nikoladis izložen napadima Ćosić-Milošević-Karadžićevih ideoloških klonova. Najprogonjeniji pisac u regiji kriv jer je, arlauču Tadićeve i Dodikove podguzare tipa Rajko Vasić, uvrijedio tvorevinu nastalu na genocidu i etničkom čišćenju za vrijeme Karadžićevog ratnog bestijarija, a danas zabetoniranu Dodikovom negacijom genocida i zločina. Dobivši međunarodnu političku legitimaciju u Daytonu, Karadžistan se danas prema svakoj kritici odnosi kao da se nad njim vrši genocidna radnja.
Nikolaidis, jedan od najboljih pisaca mlađe generacije u regiji, reagirao na je na proslavu dvadesetogodišnjice Republike Srpske onako kako bi to trebao učiniti svaki idole odgovoran intelektualac. Izostanak takvih reakcija pokazuje do koje mjere je javni prostor u regiji anesteziran na činjenicu da Milorad Dodik, republičkosrpski ideološki Karadžićev zombi, bedel (plaćenik koji u ratu mijenja gazdu) Borisa Tadića, vlasnik svega srpskog u BiH i negator genocida u Srebrenici, izvrće povijesne i na haškom sudu pravno utvrđene činjenice i elementarnu logiku. Onog časa kada Tadićev bedel izjavi da je u Republiku Srpsku ugrađena srpska „borba protiv fašizma i nacizma“, onda je to najsvirepiji oblik ponižavanja svake žrtve na čijoj smrti je izgrađen entitet kojemu je on predsjednik. U Dodikovoj izjavi implicirana je teza da su žrtve Srebrenice fašisti i nacisti, pa je stoga bilo legitmino pobiti ih na način na koji su to učinili Mladićevi koljači. Fašisti i nacisti su djeca Sarajeva ubijana svakodnevnim zločinačkim granatiranjem opkoljenog grada. Fašisti i nacisti su silovane žene, logoraši u logorima kakvi su bili npr. Manjača i Keraterm. Fašisti i nacisti su Bošnjaci i Hrvati etnički očišćeni iz bedelove nahije. A Karadžić, Mladić, Plavšićka, republičkosrpska genetičarka, Koljević i ukupna bulementa ideologa, pisaca, popova, novinara koja je huškala na genocid, te Mladićeva koljačka vojska koja ga je skupa sa Karadžićevom policijom počinila u Srebrenici – e to su srpski antifašisti u borbi protiv anticivilizacijskog, mračnog bošnjačkog i hrvatskog fašizma i nacizma u BiH.
Na takvo bedelovo izvrtanje povijesne istine, potvrđene bezbrojnim presudama u Hagu, niko iz javnog prostora Republike Srpske nije reagirao. Niko ni iz međunarodne političke moći. Iste one koja je usvojila dokumente prema kojima je u pravno uređenim zemljama zabranjeno negirati srebrenički genocid i prema kojima je dužnost državnih institucija da na odgvorajući način obilježavaju sjećanje na ovaj strašni zločin. Pradon, reagirao Boris Tadić tako što je sijajući od sreće, ponosan na slavne srpske antifašiste iz Srebrenice, kojima su se slučajno omakle genocidne namjere i radnje – primio orden Karadžistana iz bedelovih ruku poručujući svjetskoj javnosti da je genocid legitiman, te da Karadžićevi i Mladićevi koljači sebi mogu oprostiti sve, a svojim žrtvama ništa. Niko nikad u svjetskoj povijesti nije na tako licemjeran i bezočan način sa zvaničnog političkog mjesta odobrio negiranje masovnih zločina i genocida, grleći svoga bedela, Karadžićevog ideološkog zombija.
Nikolaidis je svojim tekstom "Šta je ostalo od velike Srbije" doveo u pitanje ideološke osnove ne samo Karadžićeve i Miloševićeve politike nego i Dodikov ideološki projekt falsificiranja povijesnih činjenica i negacije genocida. Na taj način ovaj vrsni pisac upozorio je na ono što je temeljna karakteristika današnjeg prekodiranja Karadžićeve ideologije u Dodikovoj varijanti – lobotomirati javni prostor, izvršiti njegovu mentalnu okupaciju, u maksimalnoj mjeri internalizirati u svakog pojednica rekaradžićizirane narative o Srpskoj, te na koncu zabraniti svaki mogući oblik kritike i svim sredstvima se obrušiti na kritičare. I ne manje važno – destabilizirati i srušiti Crnu Goru, što je san svakog Miloševićevog ideološkog klona.

Međutim, nije Nikolaidis Sotona za velikosrbe isključivo zbog navedenog. On je to i zato što je prokazao Dodikov tip vlasti kao nasilje gramzive partitokratske elite SNSD-a i bosanskosrpskog etnokapitalizma nad bosanskosrpskom sirotinjom, onim klasama što ih je banjalučki režim ekonomski i socijalno ponizio i satrao. Nikolaidis je opasan po taj režim, jer demaskira dodikovski tip bezočnog etnokapitalizma i njegovu vampirsku eksploataciju bosanskosrpske bijede i sirotinje. Klasna svijest najopasnija je po naše nacionalno jedinstvo, histerično na Nikolaidisovu sjajnu, secirajuću analizu, uzvikuju dodikovski etnokapitalisti. Razbiće se naš velikosrpski san o prisajedinjenu Karadžistana „matici Srbiji“, a „našu Spartu“ nikad nećemo vratiti u okrilje srpstva – to je osnovna ideološka fobija koja stoji iza napada na najboljeg crnogorskog savremenog pisca i dobitnika prestižne evropske nagrade za književnost. Silina paranoidnih reakcija Tadićevih i Dodikovih dvorjana dokazuje, ustvari, koliko su vladajuće etnokapitalističke elite u Karadžistanu i Srbiji svjesne svoje ideološke laži i toga da ne mogu mentalno okupirati ukupan javni prostor. Uvijek se nađe neki Nikoalidis, neki Luković, neki Vešović, neki tamo intelektualac koji razori njihovu ideološku laž i etnokapitalističku krvožednost.
Međutim, najznamljivije u cijelom slučaju je to da Nikolaids nije, kako izvrsno primjećuje Srećko Horvat, optužen za marksizam ili komunizam, nego za terorizam. Kad ironično rezonira nad tobožnjim pokušajem atenta u banjalučkoj dvorani Borik, sjajni crnogorski romanisjer samo ukazuje na karakter vlastodržačke ideološke prevare i paranoidnosti. „Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole (Božidar Stanišljević, nesuđeni atentaor na vascijelo velikosrpstvo) upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.
Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.“ Zbog ovih rečenica velikosrpski jurišnici optužuju Nikolaidisa da je terorist i inspirator teoririzma, te da poziva na zločin. Međutim, Nikolaidis samo podrcrtava da Bole, tobožnji atentaor, nije ništa drugo do fikcija i jeftini povod za novu velikosrpsku naraciju. Onu prema kojoj svaki Srbin treba čuvati Dodika kao zjenicu oka u glavi, živjeti pod njegovom bahatom i gramzivom vlasti kao da će ona vječno trajati, a spremati se kao da će Karadžistan sutra napasti neki tamo talibani. Živjeti u takvoj militantnoj paranoji, satanizirati svakog analitičara i kritičara režima kao teroristu i talibana sklonog Bošnjacima, Crnogorcima i Hrvatima nije mala zajebancija, ma koliko se velikosrpski dvorjani kleli da je Dodik oduvijek i dugovječniji nego njihov Karadžistan. I da mu Boris Tadić u prostakluku nije ni do koljena, mada je svesrpski vožd, nedovoljno dobar Miloševićev ideološki klon.
(E-novine)