Izložba radova velikog crnogorskog umjetnika Miodraga Dada Đurića, pod nazivom ,,Anđeli iz Crne Gore“, biće otvorena večeras u 19 sati u Galeriji Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Realizuje se u saradnji sa Fondacijom „Luča Artis“ iz čije zbirke potiču izložena djela.
Zbirka predstavlja prvi reprezentativni korpus djela Miodraga Dada Đurića formiran u Crnoj Gori i nastala je zalaganjem Novice Jovovića, predsjednika Fondacije „Luča Artis“. Upravo ovim povodom u Crnu Goru je doputovala Dadova kćerka Amarante Zidon (Amarante Szidon) kojoj je umjetnik povjerio odgovornost za očuvanje svojih djela. Osim što se bavi očuvanjem očevog nasljeđa, Zidon već skoro 24 godine radi kao urednica u čuvenom Boburu, u Centru Žorž Pompidu. Posljednji katalog - ,,Paris noir“ prati izložbu posvećenu djelima više od 150 tamnoputih umjetnika u Parizu od 1950-ih do 2000-ih - među kojima je i njena majka Hessie.
U intervjuu za Pobjedu Amarante govori o Dadovim radovima, tretmanu njegovog djela u Crnoj Gori, Dadovim sjećanjima na djetinjstvo…
Publika u Crnoj Gori imaće priliku da večeras vidi izložbu radova Dada Đurića koji pripadaju kolekciji Novice Jovovića. Da li ste upoznati sa tim koji su Dadovi radovi uključeni u ovu kolekciju?
Zidon: Da, većinu tih radova poznavala sam prije nego što su postali dio kolekcije Novice Jovovića. Pošto smo se upoznali početkom 2020. godine, Novica me redovno obavještava o svojim kupovinama i razvoju svoje kolekcije, što mi pričinjava veliko zadovoljstvo. Takođe, Novica traži moje savjete u vezi sa određenim djelima koja planira da kupi i veoma mi je zanimljivo da budem uključena u izbore koje Novica pravi po pitanju umjetnina.
Što Vas posebno fascinira u ovoj kolekciji?
Zidon: Ovo je kolekcija koja zaslužuje da postane dio muzejske postavke u Crnoj Gori, jer je jedna od rijetkih kolekcija koje poznajem, a koja objedinjuje dva ključna aspekta: širok vremenski raspon (od 1950-ih do 2000-ih) i veliku raznolikost umjetničkih medija. Novica Jovović se nije ograničio samo na slike, već je sakupljao i crteže, gravure, skulpture, asamblaže i kolaže. Njegova kolekcija pokazuje da je moj otac bio svestrani umjetnik koji je, kako je rekao Laurent Le Bon, predsjednik Centra Pompidu, „pretvarao u zlato sve što dotakne“ (u RTCG dokumentarnom filmu ,,O prolaznosti i trajanju“, 2023, režija Sanja Blečić, uz saradnju Snežane Nikčević). Njegov jedinstveni stil ga izdvaja među najznačajnijim umjetnicima, poput Pabla Pikasa.
Možete li izdvojiti neka djela iz ove kolekcije i objasniti što ih čini jedinstvenim?
Zidon: Od slika posebno me fascinira ,,Groblje Monmartr“, koje smatram remek djelom iz 1970-ih, kao i prvi crteži nastali u Beogradu, koji su živopisno svjedočanstvo o rađanju njegovog jedinstvenog stila, nekoliko godina prije dolaska u Francusku 1956. Takođe, imam posebnu naklonost prema portretu njegovog izvanrednog profesora sa Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu – „Marko Čelebonović sa sovom“, iz 1953. godine. Ova slika me podsjeća na ikonu i sadrži začetak njegovog prepoznatljivog izraza. Posebno sam zahvalna Novici Jovoviću što je ovo djelo ustupio mojoj izložbi u Beogradu, u SANU, u decembru prošle godine, jer je to istorijsko djelo koje je bilo ključno za moj projekat u okviru izložbe ,,Dado: Istorija prirode 1953-2000“.
Publika će večeras takođe imati priliku da vidi veoma zanimljivu sliku koju je Dado neizmjerno volio - ,,Dječja soba“. Pročitala sam da ova slika prikazuje koliko je Dado bio strog i disciplinovan u svom radu. Da li je to tačno?
Zidon: Da, moj otac je izuzetno volio ovu sliku. Godine 1988. rekao je Christianu Derouetu da ova slika ima „provokativan naslov“ i da se „ispod same slike nalazi najmanje trideset drugih verzija“. „Držao sam ovu sliku u ateljeu tri godine. Završavao sam je dvadeset puta, ili sam bar mislio da sam je završio. A kada sam je konačno izložio, imao sam osjećaj da je tek počinjem. I sada […], kada je okačim na zid, mislim da se dobro drži“. Ovaj citat, koji je objavljen u mojoj posljednjoj knjizi intervjua ,,Portret u fragmentima“ mnogo govori o njegovoj umjetničkoj disciplini - bio je neumoran radnik, ne samo u slikarstvu, već i u grafici, crtežu, skulpturi…
Izložba u Podgorici pružiće uvid u evolutivne procese u Dadovom radu tokom više od šest decenija. Koliko će ova postavka omogućiti publici da stekne potpuno novu perspektivu o Dadovom stvaralaštvu?
Zidon: Mislim da će publici omogućiti da u potpunosti sagleda obim njegove kreativnosti, koja je izuzetna iz mnogo razloga. Takođe, ona će pokazati njegovu sposobnost da otkriva nove stvaralačke horizonte sve do kraja života, jer nikada nije krenuo linijom manjeg otpora koji bi podrazumijevao ponavljanje istih motiva „ad nauseam“. Period 1990-ih i 2000-ih godina posebno je fascinantan jer se tada inspirisao neakademskim izražajima, poput grafita, dječjih crteža itd. Nadam se da će publika shvatiti da je bio veoma obrazovan čovjek, daleko od slike umjetnika autsajdera - slike koja je često prisutna u Francuskoj i šire. No, ono što je uradio sa svojim akademskim obrazovanjem - prvo u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, gdje mu je ujak Mirko Kujačić bio profesor, a zatim kod Marka Čelebonovića na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu - zaista je nevjerovatno, jer je konstantno pomjerao i rušio granice i konvencije da bi stvorio sopstveni umjetnički jezik.
Dadovo djelo izaziva širok spektar emocija - od zaprepašćenja i divljenja do strahopoštovanja. Što mislite koja će od tih emocija dominirati među posjetiocima izložbe?
Zidon: Nadam se da će to prije svega biti divljenje. Moj otac nije bio umjetnik koji je namjerno izazivao strahopoštovanje - prije svega bio je izuzetno nadaren virtuoz od najranijeg uzrasta. Crteži iz beogradskog perioda već tada pokazuju da je njegov formalni vokabular, njegov jedinstveni i neponovljivi stil, bio jasno izražen još sredinom 1950-ih.
Uz Dadovo ime neminovna je i odrednica Crna Gora - mjesto njegovog rođenja, prostor u kojem se formirao spoznajni, emotivni i kreativni profil umjetnika. Rado se dičimo Dadom, ponosno ističemo njegovo porijeklo, ali se ipak nakon petnaest godina od njegove smrti nameće pitanje što je Crna Gora do danas učinila da se njegova zaostavština adekvatno uvaži i pozicionira?
Zidon: Još ima mnogo toga da se uradi, a prije svega je neophodno poštovati nasljednike i umjetnikovu volju! To, nažalost, nije bio slučaj 2019. godine, kada je jedna tzv. komisija „autentifikovala“ falsifikate - a među njenim članovima bili su i ljudi koje sam dobro poznavala, a koji su me potom diskreditovali. Takođe, postoje i oni koji su se povezali sa mnom bez ikakvog izvinjenja! Ne mogu da razumijem kako takvi ljudi, koji su očigledno bili vođeni sopstvenim golim interesom, a ne pravom ekspertizom i poznavanjem Dadovog rada, mogu da ignorišu volju mog oca, koji je mene imenovao kao jedinu osobu ovlašćenu za autentifikaciju njegovih radova. Takođe, ne mogu da shvatim zašto se crnogorske zvanične institucije nikada nijesu javno ogradile od rada pomenute komisije. To je zaista sramota. Imam osjećaj da je sahrana, koja je obavljena uz državni ceremonijal 2010. godine, dala utisak nekim ljudima u Crnoj Gori da Dado pripada isključivo njima, kao neka vrsta nacionalnog bogatstva. U njihovoj pomračenoj viziji bilo im je dato i pravo da sa Dadovim nasljeđem rade ono što žele - čak i da ga eksploatišu bez ikakve dozvole. Iskreno osuđujem ovakav vid instrumentalizacije pogotovo zbog toga što sam razumjela duboku ljubav koju je moj otac osjećao prema rodnoj zemlji i prema njegovoj posljednjoj želji da bude sahranjen u svojim rodnim Košćelama, što ja vidim kao značajan umjetnički i ljudski gest. Uopšte, ono što je karakterisalo mog oca bio je njegov duboki i unikatan osjećaj za slobodu, te njegova snaga da ide sa onu stranu svih granica - jednom riječju njegova univerzalnost. Umjetnički nivo koji je Dado dosegao je takav da mu ne mogu naškoditi pojave slične ovoj koju sam opisal
Umjetnost Dada Đurića znači za Crnu Goru jako puno, ali je pitanje koliko je Crna Gora svjesna tog značenja. Da li je djelo Dada Đurića u Crnoj Gori prezentirano na adekvatan način?
Zidon: Nažalost, mislim da nije. Iako je bilo određenih koraka ka valorizaciji njegovog nasljeđa, još postoji puno neiskorišćenog potencijala. Na primjer, nakon otvaranja Galerije ,,Miodrag Dado Đurić“ u Cetinju 2012. godine, činilo se da stvari idu u pravom smjeru. Međutim, prije nekoliko godina Atelje Dado je zatvoren bez ikakvog zvaničnog obavještenja - niko sa mom nije kontaktirao povodom toga. Smatram da postoji ozbiljan nedostatak koherentne vizije u procesu očuvanja njegovog nasljeđa, što je dodatno narušeno skandalom sa falsifikatima na izložbi u Podgorici 2019. godine. Kulturna saradnja između Francuske i Crne Gore, formalizovana 2012. godine, mogla je donijeti mnogo više u smislu promovisanja Dadovog rada, ali nemam osjećaj da je to bio slučaj - osim, možda, subvencije Ministarstva kulture za knjigu ,,Peindre debout“, prvi zbornik intervjua koji sam objavila 2016. godine u izdanju „Éditions de l’Atelier contemporain“ uz veliku pomoć Dragice Ponorac, tadašnje ambasadorke Crne Gore u Francuskoj. Međutim, posljednje dvije knjige, ,,Portret u fragmentima“ i ,,Dado. Le temps d’Hérouval“, u koje su uključene fotografije mog pokojnog brata Dominga Đurića, nijesu dobile nikakvu podršku od Ministarstva kulture. François-Marie Deyrolle, nevjerovatni i uporni izdavač koji je upravo proslavio desetogodišnjicu svoje izdavačke kuće, uspio je da objavi ove dvije knjige uz pomoć privatnih organizacija poput Fondacije ,,Antoine de Galbert“ i Galerije ,,Jeanne Bucher Jaeger“. Pored toga, tema budućnosti imanja u Hérouvalu, gdje je Dado stvarao nekoliko godina nakon dolaska u Francusku, bila je pokrenuta s bivšim ministrom kulture, ali bez konkretnih rezultata. Uspjela sam uspostaviti dobru saradnju sa RTCG zahvaljujući Snežani Nikčević i Sanji Blečić, što je rezultiralo snimanjem dva značajna dokumentarca koji su veoma dobro prihvaćeni u Francuskoj i šire - posebno sada kada su prevedeni na engleski. Najviše me, međutim, pogađa nedostatak jedinstvene vizije kada je riječ o očuvanju Dadovog nasljeđa. Mislim da je upravo to ključno pitanje. U tom smislu, veoma cijenim inicijativu Novice Jovovića, koji je uz pomoć mog rođaka Lazara Pejovića i njegove supruge Mirjane Dabović počeo proces ponovne izgradnje povjerenja sa mnom. Ovaj proces je počeo izložbom u CANU, a nastavlja se i na privatnom planu, kroz izložbu fotografija mog brata Dominga Đurića, koju će moj rođak Lazar organizovati u martu u Galeriji F64. Tokom mog susreta sa akademicima Stankovićem i Mirkovićem u CANU prošlog oktobra, razgovarali smo o mogućnosti saradnje između francuskih i crnogorskih univerziteta, što bi moglo pomoći u boljem razumijevanju kompleksnog svijeta mog oca. U tom kontekstu, projekat monografije posvećene Dadovim djelima u crnogorskim kolekcijama, slično onome što sam nedavno objavila u Srbiji, mogao bi biti pokrenut pod mojim nadzorom. Takođe bih voljela da vidim čvrstu i smisleniju saradnju između Crne Gore, Srbije i Francuske, ali i drugih evropskih zemalja, u pripremi velike retrospektive povodom stogodišnjice Dadovog rođenja 2033. godine.
Dado Đurić Vam je u testamentu iz 2007. godine povjerio odgovornost za očuvanje svojih djela. Koliko je zahtjevno brinuti o njegovom nasljeđu?
Zidon: Veoma je zahtjevno, ali i izuzetno ispunjavajuće. Veći dio svog slobodnog vremena posvećujem radu na očuvanju očevog nasljeđa - to je postao moj drugi posao. Srećna sam što imam neprocjenjivu pomoć svog supruga. Nedavno smo organizovali retrospektivnu izložbu ,,Dado: Istorija prirode 1953-2000“ u SANU u Beogradu, koja je bila prvo veliko predstavljanje njegovih slika nakon njegove smrti. Sav trud i napor koji smo uložili isplatio se kroz uspjeh ovog događaja. Oduševila me ozbiljnost, posvećenost i poštovanje koje su mi pokazali moji sagovornici u Beogradu - posebno Katarina Živanović, Lenka Dmitrović, Nikola Stojčević i Borko Petrović. Takođe, veoma mi je značajno što su kolekcionari koji posjeduju njegova djela voljni da ih podijele sa javnošću, umjesto da ih zadrže isključivo za sebe. To je upravo ono što sada radi Novica Jovović u Crnoj Gori - dijeli blago koje posjeduje sa publikom.
Da li znate koliko falsifikata Dadovih radova trenutno postoji na tržištu?
Zidon: Nemam precizan uvid u tržište bivše Jugoslavije, ali sigurna sam da falsifikati postoje - cijene njegovih djela stalno rastu, što ih čini metom falsifikatora. U Francuskoj, situacija je nešto bolja jer su aukcijske kuće u direktnom kontaktu sa mnom, što mi omogućava da kontrolišem što se pojavljuje na tržištu. Pomažem im tako što autentifikujem djela i dostavljam dokumentaciju - kataloge, fotografije i arhivske podatke. Zahvaljujući dugogodišnjem radu sa suprugom Pascalom, na zvaničnoj veb stranici Dado’s Syndrome sakupili smo značajnu arhivsku građu. Pozitivna stvar kod Dada je što ga je teško kopirati i falsifikovati - njegov stil je previše autentičan i složen da bi se lako imitirao. Zbog toga se u Francuskoj rijetko pojavljuju sumnjivi radovi.
Da li su Dadov tretman u institucijama i cijena na tržištu u skladu sa vrijednošću njegovog djela?
Zidon: Iako su cijene njegovih djela sada visoke, smatram da bi trebalo da budu još više. Stručnjaci u aukcijskim kućama to znaju i često mi to govore. Ipak, trend je vrlo pozitivan, posebno nakon dvije velike aukcije kolekcije Daniela Cordiera u Sotheby’s 2018. i 2021. godine. Dadova tržišna vrijednost je stabilna i nije vještački naduvana od strane galerija, što se često dešava s nekim drugim umjetnicima. Ova tržišna stabilnost će neizbježno dovesti do još većeg institucionalnog priznanja - to je prirodan proces.
Vi ste u svojim tridesetim godinama shvatili koliko je važno sačuvati Dadov ,,glas“, pa ste počeli da ga intervjuišete jer ste već tada osjetili da je on zapravo najbolji sopstveni glasnogovornik. O čemu ste voljeli najviše da razgovarate sa njim - o umjetnosti ili o životu?
Zidon: Počela sam da snimam intervjue s ocem kako bi se objavljivali u katalozima izložbi (poput onog uz izložbu ,,Dado/Réquichot. La guerre des nerfs“, Muzej Les Abattoirs, Toulouse, 2002) - svjesna da se, na neki način, borim protiv smrti. Znala sam da neće biti s nama još dugo, jer su njegovi zdravstveni problemi postali ozbiljni upravo u tom periodu. Mnogo smo razgovarali, a kada sada gledam stare video-snimke iz 1990-ih, shvatam koliko je raznovrsna bila širina tema o kojima smo diskutovali. Moj otac je bio izvanredan sagovornik i pripovjedač, a najviše smo govorili o umjetnosti, politici i književnosti. To su bili fascinantni trenuci i, kao što uvijek kažem, beskrajno mi nedostaju. Najviše me oduševljavala njegova fotografska memorija - mogao je da opiše sliku koju je vidio prije trideset godina sa nevjerovatnom preciznošću.
Što Vam je Dado pričao o Crnoj Gori?
Zidon: Ponekad bi govorio o svom djetinjstvu - o traumatičnim prizorima obješenih partizana koje su nacisti ostavili na trgu u januaru 1944. godine… Ali bi se prisjećao i ljepših trenutaka, kada mu je majka još bila živa, i ključne uloge koju je imao njegov djed Jovan Kujačić – pravi erudita, čiji je intelektualni uticaj bio presudan za njega. Uvijek mi je bilo jasno koliko su pejzaži Crne Gore bili ključni u formiranju njegovog vizuelnog izraza. To se, na primjer, može vidjeti u mineralnoj fazi s kraja 1950-ih - poput djela ,,Limbo“ (1958–1959, Centar Pompidu). Ti pejzaži su mu bili neiscrpan izvor inspiracije.
Da li je tačno da je Dado kao dijete u porodičnoj kući naslikao mural sa dvije ptice i da mu je tom prilikom majka, koja mu je dala nadimak Dado, rekla: „Bićeš Volt Dizni slikarstva“?
Zidon: Da, tačno je. Ali taj mural je kasnije prekrečio jedan rođak, što je mog oca dovodilo do ludila. Obožavam ovu rečenicu njegove majke jer govori mnogo o njenom instinktivnom uvidu u sinovljevu sudbinu. Već u najranijem djetinjstvu, Dado je pokazivao nevjerovatan talenat za crtanje. U njegovim školskim sveskama iz perioda kada je živio u Sloveniji, koje se sada nalaze u Institutu za savremenu izdavačku memoriju (IMEC), mogu se vidjeti crteži Mikija Mausa i Paja Patka.
Kako se danas u Francuskoj percipira i vrednuje Dadovo umjetničko nasljeđe?
Zidon: Njegovo nasljeđe danas sve više dobija na značaju, naročito među mlađim generacijama - ne samo među poznavaocima i posvećenim kolekcionarima, poput Germaine de Liencourt, koja je prošlog juna napunila 100 godina i proslavila jubilej u Centru Pompidu. Ona i njen pokojni suprug François de Liencourt, bivši diplomatski predstavnik Francuske u SSSR-u, bili su jedni od prvih Dadovih prijatelja u Francuskoj, a upoznali su ga zahvaljujući Danielu Cordieru. Tržišni trend je izuzetno pozitivan - Dado je danas neizostavno prisutan na aukcijama, gdje se njegovi radovi nalaze rame uz rame sa djelima poznatih imena poput Jean Dubuffeta, njegovog mentora. Iako nikada nije bio dio „glavne struje“ u istoriji umjetnosti, sve više se prepoznaje njegov avangardni duh i savremenost. Centar Pompidu redovno izlaže njegova djela - ne samo u Parizu, već i širom Francuske i inostranstva. Na primjer, slika ,,The Large Farm. A Tribute to Bernard Réquichot“ (1962–1963), jedno od ključnih djela iz Cordierove kolekcije, biće izložena u Šangaju u aprilu u Westbund muzeju na izložbi posvećenoj pejzažima. Takođe, u 2027. godini, zbirke Centra Pompidu biće predstavljene u MRAC muzeju u Sérignanu, što će se poklopiti sa ponovnim otvaranjem Orpellières, nekadašnjeg vinograda gdje je Dado slikao od 1994. do 1999. godine, stvarajući ono što je Alain Jouffroy nazvao „Gernikom u boji“. U prethodnim godinama održane su brojne kolektivne izložbe koje su uključivale Dadove radove: nedavno u Musée national de l’histoire de l’immigration, 2022. godine, izložba „Paris et nulle part ailleurs“ (Pariz i nigdje drugdje), izložba o stranim umjetnicima u Francuskoj, na kojoj je bio među 24 odabrana umjetnika; 2023. godine, u Palais de Tokyo, na izložbi o istoriji grafita, bio je među „istorijskim“ ličnostima koje su inspirisale čitavu generaciju uličnih umjetnika, zajedno sa fotografom Brassaïem i nadrealističkim umjetnikom Mattom. Sljedećeg mjeseca, Musée de la Libération u Parizu otvoriće značajnu izložbu o Danielu Cordieru, gdje će biti prikazan „Biciklista“ (ponovo iz Centre Pompidu), a sljedećeg aprila galerija ,,Jeanne Bucher Jaeger“ predstaviće Dada na Sajmu savremene umjetnosti ,,Art Paris“ (Grand Palais), u sekciji „Besmrtni“.
Od samog početka, Dado je bio duboko zaokupljen tamnom stranom ljudske egzistencije - konstantnim patnjama i univerzalnim tragedijama. Kako gledate na ocjene likovnih kritičara koje njegovu umjetnost opisuju kao ,,morbidnu“?
Zidon: Smatram da je to previše pojednostavljeno i površno viđenje njegovog stvaralaštva. U njegovim djelima ima mnogo humora - što, uostalom i vizuelni identitet ove izložbe veoma dobro pokazuje. Ali, naravno, to se može uočiti samo ako se Dadova djela zaista posmatraju s pažnjom.
Dado se u radu bavio univerzalnim temama - ratom, siromaštvom, i iznad svega, fenomenom života, koji ga je fascinirao od ranog djetinjstva. Da li to znači da je njegova umjetnost danas aktuelnija nego ikada?
Zidon: Apsolutno. Njegovo djelo je danas relevantnije nego ikada, jer polazi od suštinske fascinacije procesima života i smrti, temama koje su univerzalne i vječne.
