Ne možemo se žaliti! Javna, politička scena nam je zanimljiva, vrlo! Jesmo li zadovoljni? Kako ko! Ima ih raznih! Neko jeste, sa razlogom! Neko nije, sa razlogom! Ko je zadovoljan, zna zašto je, a dokle će - viđećemo. Ko je nezadovoljan, isto.
Zadovoljni ponavljaju „ja ovdje ne bih ništa menjao“, nezadovoljni bi mijenjali, ali ne vidim da znaju kako treba? Ovi nezadovoljni podsjećaju me na jednu igru iz djetinjstva, koju su dječaci često igrali. Ono igrale su i djevojčice, ali manje. Igra se zove klikeri i naravno imala je svoja pravila, a i činioce.
Ova igra danas me podsjeća na ovaj nezadovoljni dio javne, političke, scene ili, jasnije rečeno, opoziciju.
Svi smo klikere držali u džepovima u malim kesicama koje su bile kao mrežica. Tako smo ih kupovali na trafikama, kod taze, u prodavnicama igračaka. Mrežicu smo čuvali do daljnjeg i pokušavali negdje na vrhu da napravimo rupicu, što manju, da bi kroz nju izvlačili klikere.
Kad se mrežica pocijepa nastajao je problem, jer se klikeri prospu na sve strane pa ih je teško pokupiti. Možda se skupi veliki dio, ali svi - rijetko. Tokom prosipanja se i oštete, pa više nijesu onakvi kakvi su bili, što je dodatan problem koji se računa kao gubitak, svakako.
Pravila igre se znaju. U zemlji se izdubi rupa, od nje se na određenom odstojanju povuče linija, sa koje se „bližamo“ do rupe. Poenta je u prvom bacanju biti što bliže rupi, jer ko „ima rupu“ taj je u prednosti, a ko nema mora da se snalazi i da bježi od ovih sa “rupom”. Znalo se desiti da se „iz prve“ pogodi rupa, što daje veliku prednost u odnosu na ostale igrače, a to znači da su ovi ostali „nadrljali“.
Postavlja se pitanje: zašto je u našem društvu “rupa” (vlast) postala centar, važniji i moćniji od svih društvenih igrača, institucija, građana...
Osim ovoga i klikeri su bili važan elemenat igre. Bilo ih je različitih, a dijelili su se po materijalu izrade, veličini i boji. Najčešće su korišćeni oni pravljeni od stakla, ali bilo ih je i onih od gline ili plastike. Ova posljednja grupa je bila manje cijenjena i imala je ponekad sporednu funkciju. I ovih od stakla je bilo različitih. Po bojama su se dijelili na „jednobojce“, „troperce“, „višebojce“, a po veličini na klikere standardne veličine ili „porcelance“, „džombe“ i „malce“.
Naši igrači „klikera“ (nijesu klikeraši, to je već druga kategorija koju ću objasniti) se na izborima bližaju prema rupi (čitaj Vladi) pa se znalo desiti da se iz prve osvoji većina iliti „ubaci u rupu“, dok su ostali znali uskočiti naknadno, ali i ostati van nje.
Posljednjih godina je druga priča. Do „rupe“ se dolazi raznim kombinacijama. Nema veze koliko si blizu rupe kad se bližaš, važno je da se skupi ekipa koja će zajedno da gađa rupu i da ubaci u nju, i naravno koga će udaljiti od nje. E ovi udaljeni su u problemu. Ponašaju se kao ono što rekoh, pocijepala se mrežica i prosuli su se. Ko će ih i kako skupiti „pitanje je sad“.
Ko su ovi prosuti. Svi različiti! Naravno, izdvajaju se „džombe“. Kako? Pa najveći su, zauzimaju najviše prostora i reklo bi se da dominiraju prostorom, ali taj prostor je kao velika praznina. Problem je što se sa „džombama“ ne igra. Nijesu podesni da se njima gađa, a tako veliki su i laka meta. Lako ih je pogoditi jer, ono, ima im se šta reći. Jeste da je nova garnitura zauzela pozicije, starih „džombi“ kojih nema, ili nema barem javno, ali nasljeđe je nasljeđe. Ne mogu se lako zaboraviti „raniji radovi“ starih „džombi“.
Poseban je problem što većina novih u potpunosti i po svemu kopira stare. Očigledno nemaju ništa svoje jer, logično, da imaju ne bi kopirali one stare, iako javno pričaju da su oni „nova“ snaga. Možda je bolje reći da su nova snaga starih „džombi“.
Ne bavim se politikom, ali osnovno što sam naučio čitajući i slušajući neke pametne ljude, staro je pravilo, ako nešto ne ide u pravcu u kojem treba, onda treba mijenjati i igrače i igru, a ne samo jedno. Igrači su očigledno promijenjeni, ali igra nije, što na kraju ne daje rezultat koji se očekuje. Pokazanim ponašanjem, koliko god da su u pravu, teško se postiže cilj.
Ostatak prosute ekipe koja bi nekako da se primakne rupi vrlo je šaren. Ima plastikanera koji se muvaju svuda, najčešće nemaju jasnu boju, ili su u potpunosti mutni, nemaju težine pa se i lako provlače, plekaju se u sve i „znaju sve“, a u stvari kvare sve do čega dođu i svima prave štetu, osim sebi, naravno.
U jednom momentu su bili upali u rupi, srećom kratko, ali dovoljno da Crnoj Gori naprave štetu kao malo ko do sada. U njihovom slučaju se ponovi ona Njegoševa „Ne bojim se vražjega kota, ... no se bojim od zla domaćega“ tako dok imamo ovakvih u našim redovima, ne treba nam spoljni neprijatelj.
Na djelu su graditelji “rupe” neobuzdanih vlastitih interesa!
Ostaje nada da će kao i kod klikera, plastikaneri otpasti, time i ovaj dio političke scene nestati. I plastikanere smo nekad držali sa ostalima da nam izgleda džep puniji, pa smo kad skupimo dovoljno „porcelanaca“, takve tretirali kao smeće, što i jesu, i bacali ih na mjesto koje im i pripada.
Ostali klikeri su „malci“. U igri su služili da zamijene „porcelanca“ kad treba. Ako ga gađa neki od „rupaša“ da ima manje šanse da ga pogodi, jer je mali, a ako ga pogodi da ponese njega, a ne nekog koji je veći. Oni imaju svoju vrijednost, ali su ipak mali, što im predstavlja problem ako nijesu shvatili da su malaci, jer većina misli da su nešto bez čega se ne može, a nije tako. Realno stanje je da sa tolikom veličinom teško mogu nešto postići, ali valja ih imati.
Njihov problem je i to što se stalno pojavljuju novi koji ne podižu zajedničku snagu već je smanjuju. Jedan „porcelanac“ sa jasnim bojama više vrijedi od nekoliko „malaca“. Znaju to „malci“ ali sujeta je jača. Bilo kakva, pa i mala rasprava ili razmjena mišljenja dovodi do cijepanja i onako malih partija i formiranja još manjih, što odgovara „rupašima“, a naravno šteti ovim drugima.
Problem sa „malcima“ je kao i sa svakom crnogorskom mačkom, (svaka crnogorska mačka u ogledalu vidi lava) što ne vidi da je „malac“ nego vidi „porcelanca“ ili „džombu“. Kad tu vrstu kompleksa prevaziđu, možda steknu uslov da postanu veća kategorija od koje nešto zavisi. Problem je i to što je “porcelanaca” malo, a i to što ih ima ne mogu se viđeti od ostalih …
Kad su u pitanju boje, slična je situacija. Ima „jednobojaca“ koji se ne mijenjaju bez obzira na „rupu“. Isti su i sa istim ciljevima bez obzira na okolnosti, ali nažalost nema ih mnogo! „Troperci“ su takođe standardni. Izabrane tri boje koje su im sve i samo to. Nema drugih tema i interesovanja. Sa njima se može samo na te teme jer druge nemaju i ne znaju i tako godinama, ostaju na istom nivou, ako se može to računati kao nivo.
„Višebojci“ su posebna kategorija i takođe su zastupljeni. Uvijek spremni da, kad im se „rupaši“ izmaknu, uskoče u rupu jer je to poenta. Do sada su sa svim „rupašima“ bili u dobrim odnosima jer im je samo jedno važno - da je „rupaš“. Nema veze kakav je, kakvi su mu „raniji radovi“, koja mu je orijentacija, kako se prema njemu odnosio u nekom ranijem vremenu, koja mišljenja javno iznosi, i tako u nedogled. Važno je da u svakoj igri „ima rupu“, a ostalo se ne računa.
Na osnovu svega postavlja se centralno pitanje: zašto je u našem društvu “rupa” (vlast) postala centar, važniji i moćniji od svih društvenih igrača, od svih institucija, građana, naučnih, kulturnih, obrazovnih, zdravstvenih i drugih društvenih faktora?
Koje vrijednosti nosi “rupa”, kojim je postala značajnija od svih drugih? Zašto svi koji ostaju van “rupe” gube vrijednost, odnosno postaju bezvrijedna roba političkih partija? I naravno, nakon svega, ide naredno pitanje - kako izgraditi “rupu” koja će afirmisati opšte dobro i jednake šanse svih članova zajednice da iskažu svoje vrijednosti i sposobnosti u kontekstu opšteg napretka zajednice?
Dok god ova pitanja ne budu osnovne pretpostavke progresa našeg društva, ostaćemo u zarobljenosti politikanske “rupe” koju gradi politička moć i političke partije kao apsolutni nosioci ukupne društvene i ne samo političke moći! Na djelu su graditelji “rupe” neobuzdanih vlastitih interesa!
I na kraju, ali ne manje bitno, naprotiv. Sagledavajući ukupno stanje, ne trebaju nam „obični“ igrači klikera. Trebaju nam „klikeraši“, a to se zna ko su. Treba nam neko da nas izbavi iz situacije u koju smo sami upali. Treba nam brzo jer vrijeme ide, a ono ima posebnu vrijednost.
Put kojim trenutno idemo nije onaj pravi i nije onaj koji će dovesti do prosperiteta. Postavlja se još jedno pitanje, imamo li ih? Imamo naravno, samo što je jedan od problema što je javna scena postala takva da nikome ko i malo vrijedi ne pada na pament da se prihvati bilo kakve javne i odgovorne pozicije. Ovo automatski znači da važne i odgovorne funkcije pripadaju nekima koji ih ne zaslužuju i nemaju kapaciteta da ih kvalitetno obave, što opet znači da ne idemo u pravcu u kojem treba da idemo, a to je već veliki problem!
