Da li su, zaista, 32 člana SDP-a u jednom danu vratila partijske činjenice i svi prešli u DPS, demonstrirajući tako javno protivljenje zbog višemjesečnih napada čelnika socijaldemokrata na lik i djelo Miomira Mugoše? Ili je, možda, istina sasvim drugačija pa je ostavku na članstvo potpisalo samo sedam ljudi i to nakon što im je lično gradonačelnik Podgorice dao ponudu koju ne mogu odbiti?
Jedan problem unutar vladajuće koalicije i dvije partijske istine - depesovska i esdepeovska; dvije verzije koje se međusobno poništavaju.
Samo, u ovoj koalicionoj priči uopšte nije bitno koja je stranačka realnost istinita: neće odlazak desetak ili tridesetak anonimnih članova bog-zna-kako oslabiti Socijaldemokratsku partiju, niti će iz svega Demokratska partija socijalista izaći kadrovski osnažena. Medijska prepucavanja oko prebjega socijaldemokratskog članstva prava su ilustracija temeljno poremećenih odnosa dvije partije, nataloženih ličnih netrpeljivosti i sukoba koji ugrožavaju funkcionisanje vlasti na državnom nivou.
Teško nasljeđe stranačke bitke oko Mugoše: Današnji odnosi DPS-a i SDP-a pokazuju da prošlogodišnji stranački sukob u Podgorici nije bio tek lokalnog karaktera, niti se sve može svesti na lični sukob Miomira Mugoše i Raška Konjevića.
Izborna utakmica za parlament Podgorice otvorila je kapiju mračnog koalicionog podruma iz kojeg su prosto pokuljale brojne lične omraze, razobličili se stranački i personalni dilovi, ali su se – tokom podgoričkog izbornog sučeljavanja – uočili i dijametralno različiti pogledi na način vladanja.
Za socijaldemokrate je gradonačelnik Mugoša bio ogledni primjer otuđene, od parlamenta nekontrolisane vlasti; podgorički izbori su bili za socijaldemokrate prilika da građanima pokažu kako su oni drugačiji, kako njima depesovci ne dozvoljavaju da budu vlast po mjeri građana. Na drugoj strani, Mugošin dio DPS-a je pokušao da građanima pokaže ko je zaista zaslužan za izgradnju Glavnog grada; da socijaldemokrate prikažu kao lažne demokrate koji koriste koalicione blagodeti da parazitiraju dok depesovska partijska mašinerija radi i završava poslove.
Na kraju izbornog dana obje strane bile su - gubitničke. Mugošini depesovci jesu osvojili više glasova nego ikada, ali su bili prinuđeni da paktiraju sa srpskim nacionalnim strankama da bi ponovo skrpili vlast. Konjevićeve socijaldemokrate su pokazale snagu i osvojile čak deset odsto glasova u Podgorici ali su izgubile svoj dio u vlasti Glavnog grada i, još gore po njih, pokazale DPS-u da možda mogu na državnom nivou bez SDP-a a u koaliciji sa nekim drugim.
Strateška mimoilaženja: Podgorički partijski sukob potpuno je izokrenuo odnose na političkoj sceni. Na što sada liči vladajuća koalicija? Na lokalnom nivou DPS je, radi spašavanja Mugoše i održanja gole vlasti, u koaliciji sa strankama koje su bile ogorčene protivnice crnogorske nezavisnosti, koje ne priznaju ni crnogorsku naciju, crkvu ni jezik. Na državnom nivou, SDP – koja je odbačena u podgoričke opozicione klupe – pokorno je pristala, radi održanja ličnih pozicija i benefita, na produženje saradnje sa DPS-om. To nije vještina vladanja nego gušenje u neprincipijelnosti.
Lideri vladajuće koalicije djeluju, nakon petnaestak godina i toliko združenih akcija, prezisićeni, nekako umorni jedni od drugih, kao supružnici koji su iz navike zajedno. I u vladajućoj koaliciji - nakon godina borbe protiv Miloševića, poslije referenduma i sada kada kada je država pred vratima EU – kao da su raskinute sve niti koje su vezivale savez DPS i SDP.
I odavno postoji vidljivi - strategijski raskorak - dvije stranke. Različita viđenja budućnosti KAP-a, sučeljavanja oko budućeg vlasništva nad Elektroprivredom ili sporenja oko istrage slučaja Telekom nijesu tek dnevne trzavice nego koncepcijska mimolaženja koja onemogućavaju funkcionisnje državne vlasti. Ono što Krivokapićeve socijaldemokrate smatraju zaštitom državnog interesa, Đukanovićevi depesovci doživljavaju kao prizemni populizam. U takvom ambijentu, bez plemenitih motiva koji ujeinjuju energije, najbolje uspijeva lični biznis (zlo(upotrebom državnih veza i resursa ili se ukorjenjuje sistmska korupcija.
Čekajući izbore: Iako to lideri vladajućih socijalista neće javno priznati, koalicioni ugovor Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije postao je samo slovo na papiru koje nikoga više stvarno ne obavezuje.
Krupne razlike u shvatanju ekonomske strategije, uz odavno poznate probleme u komunikaciji značajnih polititičkih igrača unutar koalicije (lakše se Filip Vujanović sporazumijeva sa opozicionim Srđanom Milićem nego sa vlastitim koalicionim partnerom Rankom Krivokapićem) opterećuju rad državnog aparata i prosto - blokiraju sistem.
Samo još čekanje na odluku Brisela 25. juna drži vladajuću ekipu na okupu a Vladu Igora Lukšića koliko-toliko operativnom. Zato bi bilo dobro da lideri Evropske unije konačno daju zeleno svjetlo: sadašnji DPS-SDP savez potrošio je više truda za održavanje koalicione vlasti nego što je energije uloženo u nove razvojne projekte. Ukoliko opozicija ne bude jedinstveno nastupala, izvjesno je da će i DPS i SDP poželjeti samostalan nastup - tek kada se izmjere znaće svaku cijenu stvaranja eventualne novog, postizbornog, saveza. Možda bi tek neki novi cilj mogao da nanovo okupi sad već istrošeni savez vladajućih stranaka.
Ovako, dalje ne može: osim ličnih razloga mora postojati neki drugi, viši interes, plemeniti državni razlog da bi se valjano vladalo. Novo odmjeravanje snaga, nova personalna rješenja u obje partije, novi izbori na jesen uz otvaranje pregovora sa Evropom jedini su izlaz iz sadašnjeg političkog ćorsokaka u kojem se se slaba i neproduktivna vlast održava zahvaljujući razjedinjenoj opoziciji bez vizije.
Draško ĐURANOVIĆ
