Piše: Danilo BURZAN
Javnost je ovih dana često u prilici da sluša o raznim vrstma podjela i suprotstavljenosti; od onih tipično ovdašnjih, ukorijenjenih, tradicionalnih, objektivnih (i normalnih), preko nekih uvezenih, sve do izmišljenih i dnevnopolitičkih. Predizborna kampanja stranaka i koalicija opozicije i pozicije, dakle, nudi građanima već dobrano poznate i (uobičajeno) različite poglede na tu problematiku, sve ističući potrebu za mirenjem, a za izostanak pomirenja krive one na drugome političkom polu.
O kakvom to pomirenju tako učestalo (nerijetko papagajski) govore naši politički pomiritelji? Šta je, prema njihovim izjavama, to suprotstavljeno, a iziskuje pomirenje za kojim oni, navodno, žude? Ponekad možemo razabrati da autori takvih ponuda preciziraju da se, uglavnom, radi o potrebi političkoga (ideološkoga) pomirenja, prvenstveno četnika i partizana, a u stvari dviju ideologija koje su temelj tih i takvih podjela. A koje, vele političari, treba – pomiriti!
Osnova sukoba: Hajde da, prvo, vidimo šta je osnova, blago rečeno: neslaganja, odnosno sukoba tih političko-ideoloških polova, pa - na osnovu toga - šta i kako treba miriti i pomiriti?
Treba li podastirati činjenice o tome da je jedna od rečene dvije ideologije zasnovana na - antifašizmu? A da je ona druga – ono drugo. E, pa, zar je moguće da i naši pomiritelji nude da se ta dva pola izjednače? Zar, zaista, misle da je uopšte moguće pomiriti te dvije ideologije i političku (prvenstveno onu ratnu) pragmu, zasnovanu na njoj, a koje su temeljna razdjelnica ne samo savremene i ujedinjene Evrope, nego i čitave današnje međunarodne zajednice? Da li pomiritelji nude rješenje u tome da nastavljači jedne od tih ideologija treba da se pomire sa neistomišljenicima, tako što će odustati od svojih ideja i stavova i prigrliti one druge? ‘Ajte, molim vas… Pa, radi se o - nepomirljivim ideologijama!!!
Pošto, dakle, niko normalan ne može očekivati takvu vrstu pomirenja, a da - jednako tome - niko ne može očekivati ni da takve ideologije nestanu, onda se može govoriti samo o potrebi tolerancije i o suživotu nosilaca takvih i inih različitosti, a ne ni o kakvom pomirenju!
(Ne)pristojne ponude: Nude pomiritelji i da se međusobno mirimo oko identitetskih pitanja. Vele neki od njih čak i da su nam to nametnuta pitanja, te da se mogu prevazići kad se pomirimo!? Insistiraju na nacionalnom pomirenju Crnogoraca i Srba. Oni sofisticiraniji među njima (u skladu sa završnom porukom tzv. Podgoričke skupštine: ‘Od danas vise nijesmo Crnogorci!’) imaju rješenje: svi pravoslavni Crnogorci da budu - Srbi! I u Skupštini smo mogli čuti verbalne egzibicije o tome da su svi Crnogorci Srbi, da Crnogorce ne smijemo odvajati od ostalih Srba i sl. Naravski, ta vrsta pomiritelja podrazumijeva isto takvo pomirenje Crnogoraca i u vezi Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorske kulture, crnogorskoga jezika, pa sve do - suvereniteta države!
Predlažu još i da se pomirimo oko himne, državne zastave. I to sasvim demokratski - tako što će manjina konačno odlučiti kako da se opredijeli većina građana! Pa da imamo dvije državne zastave!?
Pogrešni naumi: Gospodo pomiritelji! Batalite se besmislica o pomirenju po receptu – jedni treba da odustanu od svojih opredjeljenja i principa, a da prihvate stavove koje nudi oponentska strana!? Da budimo, ko bajagi, svi - jedno isto... Razlike i podjele jesu (i biće) sasvim realne i normalne pojave, ne samo u crnogorskom, već i u svakom drugom demokratskom društvu! Beskonfliktnost nije moguća! A čak i da jeste, kakvo bi crnogorsko (multietničko i multikonfesionalno) društvo izgledalo, ako bi u njemu vladala politička, etnička, vjerska i svaka druga - istost?!
Kada se ukazuje na podjele i različitosti, odnosno potrebu njihovog smanjivanja (u zajedničkom interesu!) prvenstveno treba insistirati da se nađe zajednički imenitelj o pitanjima o kojima je to, objektivno i realno moguće. Za one druge razlike - nastojati da ne budu izvor destrukcije, odnosno da se ne radi na njihovom vještačkom ukidanju. Dakle, da se prihvate kao realnost, te da se nastoje pomiriti samo u mjeri moguće i potrebne tolerancije i suživota, a vremenom - moguće - i približavanja. A ne da se (kako to rade političari) koriste kao isprazna verbalna tematika za koju, navodno, oni imaju lijek, insistirajući na navodnom pomirenju koje, u suđtini, podrazumijeva afirmaciju samo njihovog mišljenja i stava, a negiranje suprotnih.
Postoje, naravno, mnoga pitanja o kojima je saglasnost sučeljenih političkih opcija i potrebna i moguća. Nikakvoga spora ne bi smjelo biti i oko toga da nam je tolerancija i suživot svih naših različitosti primarni zadatak. Crnogorske različitosti, dakle, ne treba opterećivati politikantskim povikama na njih, odnosno nuđenjem njihovoga pomirenja! Gospoda političari moraju biti posvećeni stvaranju uslova da svi građani Crne Gore, sa svim svojim različitostima, uživaju sva ljudska prava koja su tekovina i domet civilizovanog svijeta.
Tada nam neće trebati ni takvi pomiritelji…
