Piše: Srđan Darmanović
Iako je američki sistem umnogome počivao na nacionalnom nadpartijskom konsenzusu, tj. ne samo na odsustvu radikalizma, već na bazičnoj toleranciji u odnosima između dvije vodeće partije, u objema partijama bilo je povremeno težnji za drugačijim, ,,borbenim“ pristupom, onim koji politiku shvata kao igru nultog zbira (zero sum game) - kad jedni dobijaju, onda drugi gube.
Ovu strategiju će, kako ukazuje više američkih autora (Levitsky & Ziblatt, J. Zelizer, S. Theriaulth i dr.), početkom 90-ih u Republikansku partiju unijeti i vrlo brzo je učiniti dominantnom tadašnji spiker Predstavničkog doma Kongresa, Njut Gingrič (Newt Gingrich).
POLITIKA KAO RAT
Nakon dvanaest godina vladavine pod Reganom i Bušom starijim, Klintonova vladavina je vodećoj struji neokonzervativaca (,,neokonsi“) u Republikanskoj partiji izgledala kao neprihvatljivo skretanje zemlje ulijevo, pa je Gingričev agresivni pristup pao na plodno tle.
Lik ,,neprijatelja“ se polako uobličavao. To je bila Demokratska partija i ,,njen“ predsjednik koji zemlju vuče ,,ulijevo“. Političkom mobilizacijom Republikanske partije, animiranjen medijskih magnata, finansijera i stratega koji su podržavali ,,borbeni pristup“, podrškom na primarnim izborima ,,novim republikancima“ i paktovima sa onim umjerenim partijskim liderima koji su se pridruživali novom političkom trendu, ali i novim, veoma agresivnim stilom i jezikom u Kongresu i javnosti, Gingrič i drugi nosioci ,,politike kao rata“ između dvije partije, promijenili su decenijama ustaljenu političku dinamiku na Kapitol Hilu.
Ova politika sukoba ostala je, još uvijek, kako-tako, u ,,granicama sistema“ za vrijeme Klintonove osmogodišnje vladavine. Konačno, to su bile godine ogromnog ekonomskog uspjeha i ustoličavanja Amerike kao jedine i neosporne supersile.
Godine vladavine Džordža Buša mlađeg i traumatični period nakon 11. septembra donijeli su dominaciju neokonsa u upravljanju zemljom, pa je izgledalo da se strategija Njuta Gingriča i ,,novih republikanaca“ isplatila. Američki birači su, međutim, ovu politiku ne samo odbacili na izborima 2008, nego odlučili da naprave do tada nezamislivo - da izaberu prvog Afro-Amerikanca za predsjednika zemlje.
Izbor Baraka Obame bio je opšti alarm za uzbunu na desnoj strani političkog spektra. Stvaranje Tea Party Movement-a (,,Pokret čajanke“) kao odgovor na njegovo predsjedništvo i frontalni ideološki napad na njegov navodni ,,socijalizam“ (?!), a iza čega je nerijetko stajao neskriveni rasizam, bio je prva najava onoga što će se desiti 7-8 godina kasnije.
PRIPREMA TERENA ZA DONALDA TRAMPA
Tea Party Movement, pokret koji je, uprkos svom libertarijanskom narativu, imao sve karakteristike suštinski antiliberalnog, nazadnjačkog populizma, otvoriće unutar Republikanske partije brešu što će godinama postajati sve veća i konačno se do izbora 2016. godine pretvoriti u ogromna vrata kroz koja će, gotovo bez napora, ušetati jedan politički autsajder i čovjek koji nikada do tada čak nije ni pripadao Republikanskoj partiji - Donald Tramp.
Iako već uveliko pod uticajem Gingričeve ,,politike kao rata“, kadrovski izmijenjena izborom mnogih ,,Gingričevih senatora“ u gornji dom američkog Kongresa, isfrustrirana činjenicom da je Obama uopšte predsjednik zemlje, dodatno pod pritiskom zbog uspona Tea Party Movementa, Republikanska partija je, ipak, pokušala da odigra tradicionalnu ulogu filtera i ,,čuvara kapija“ na izborima 2016. godine.
Nekoliko najviđenijih republikanskih lidera, uključujući i tadašnjeg guvernera Floride, pripadnika ,,dinastije Buš“, Džeba Buša, upustilo se u predsjedničku trku sa uvjerenjem da će tradicija ostati netaknuta i da nijedan politički autsajder neće biti u stanju da ,,osvoji“ Grand Old Party (GOP, kako u Americi nazivaju Republikansku partiju).
Vremena su se, međutim, promijenila. Stubovi koji su ,,čuvali kapije“ više nijesu bili od čvrstog materijala. Kandidat koji je još od 1990-ih tvrdio da zna kako će pobijediti na izborima i jednog dana postati predsjednik SAD imao je ono što nezavisni kandidati prije njega nijesu - novac i nove medije. Ovdje nije riječ o visini bogatstva.
,,MONEY TALKS“
I prije Donalda Tampa bilo je prebogatih milijardera, kandidata za predsjednika čiji su pokušaji ostali neuspješni. Radilo se o mogućnosti legalne upotrebe neograničenih svota novca u izbornoj kampanji. Ovu mogućnost otvorila je nesvakidašnja i prekretna presuda Vrhovnog suda SAD iz 2010. godine poznata pod imenom Citizens United.
Tijesnom većinom Vrhovni sud je odlučio da bi ograničavanje ulaganja novca velikih korporacija u svrhe izborne propagande, uključujući i razorne antikampanje protiv nekog kandidata, bila povreda Prvog amandmana na Ustav SAD koji garantuje slobodu govora, jer ovdje zapravo ,,novac govori“ (,,money talks“)! Kandidatu sa Trampovim bogatstvom i odsustvom skrupula ovime je bio otvoren put.
Ipak, Tramp nije bio taj koji je potrošio najviše novca na republikanskim primarnim izborima 2015-2016. g. nego upravo Džeb Buš (Jebb Busch). Sam novac ne bi bio dovoljan. Novi mediji iznikli iz digitalnog doba (društvene mreže, portali, sajtovi, platforme za komunikaciju) su odvukli klatno na Trampovu stranu. Oni su bili stalna veza između kandidata koji je gotovo svakodnevno rušio tradicionalnu ,,političku korektnost“ i armije nezadovoljnih republikanskih birača, uglavnom bijele radničke i niže srednje klase - ,,gubitnika“ globalizacije i žrtava krize iz 2008.
Pored ovoga, za razliku od Demokratske partije koja se sistemom brojčane kvote tzv. super-delegata (članova federalne administracije, guvernera, kongresmena, senatora, partijskih funkcionera) na konvenciji stranke, de facto zaštitila od antisistemskih kandidata, Republikanska partija je ostavila ,,otvoren tiket“. To je svakako bio jedan od razloga što je Donald Tramp, nekada finansijer izbornih kampanja bračnog para Klinton i simpatizer Demokratske stranke, odlučio da proba tamo gdje su prepreke mnogo manje - na republikanskim primarnim izborima.
Zbog svega ovoga i niza drugih okolnosti tradicionalna republikanska struja i partijski lideri nijesu uspjeli, a vjerovatno nijesu ni mogli da 2016. godine spriječe Trampovu kandidaturu i njegovu pobjedu na unutarpartijskim izborima i time izvrše svoju ulogu ,,čuvara kapija“ na tradicionalni način - kao preventivnu mjeru.
PROPUŠTENA ŠANSA
Ono na što se republikanski lideri nijesu odvažili je - da se okrenu protiv Trampa kad je već postao predsjednički kandidat. Samo su rijetki pojedinci prešli ovaj Rubikon. Bivši predsjednik Džordž Buš mlađi, bivši sekretar za odbranu Kolin Pauel, bivši predsjednički kandidat Mit Romni (Mitt Romney) sa svojim pokretom ,,Nikad Tramp“ (,,Never Trump“), bivši guverner Ohaja Džon Kesič (John Kesich) i možda još poneko. Manje-više ljudi koji su već bili završili svoje političke karijere…
Aktuelni lideri republikanaca pred izbore 2016. - lider senatske većine Mič Mekonel (Mitch McConnell), spiker Predstavničkog doma Pol Rajan (Paul Ryan) i drugi uticajni senatori i kongresmeni za koje se znalo da sigurno nijesu ,,trampisti“, ostali su po strani. Mnogi drugi već su bili u pobjedničkom vozu i aktivno podržali Trampa.
Da li je, zaista, bilo realno da se partijski lideri okrenu protiv kandidata koji je dobio primarne partijske izbore i da pozovu svoje birače da glasaju za kandidata suprotne partije?
U demokratijama je veoma teška odluka okrenuti se protiv ,,volje naroda“ i sopstvene stranke. Ne samo zbog poštovanja principa, nego i zato što političari žele da budu ponovo izabrani. Najbrži način da se to ne desi je da se okrenete protiv pobjednika koji je uz to i ,,narodni izabranik“ i navučete na sebe bijes svojih birača. Takođe, partijski političari, pogotovo u dugovječnim, etabliranim partijama, uvijek se plaše poteza koji mogu dovesti do podjele partije. Konačno, partijski političari uvijek vjeruju da će, na kraju krajeva, uspjeti da obuzdaju i kontrolišu populističkog autsajdera. Svrstavanje iza pobjedničkog kandidata je, iz svih ovih razloga, gotovo uslovni refleks.
Istorija je puna primjera da je ovo pogrešna logika. Kada se pojave populistički demagozi sa autoritarnim sklonostima, izbor više nije između ,,naše“ i ,,njihove“ partije, već između autoritarizma i demokratije. Partija će opstati samo ako opstane demokratski sistem, jer kad se autoritarnim vođama jednom otvore vrata vlasti, vrlo ih je teško obuzdati i kontrolisati. Musolinijev i Hitlerov primjer su u ovom smislu svakako egzemplarni.
Bilo je, ipak, i drugačijih slučajeva.
PRAVA ULOGA ,,ČUVARA KAPIJA“
Dva puta u posljednjih dvadeset godina francuski politički prvaci, bilo iz umjerene ljevice ili umjerene desnice, udruživali su se sa svojim glavnim ideološkim rivalima kako bi spriječili dolazak ultradesničarskog Nacionalnog fronta na vlast. Najprije je, na izborima 2002. g. socijalistički vođa Lionel Žospen pozvao birače da glasaju za umjereno desnog predsjednika Žaka Širaka, da bi to isto na izborima 2017. g. uradio lider desnog centra Fransoa Fijon, ovaj put u korist umjereno lijevog Emanuela Makrona.
U istorijskim knjigama mogu se naći i drastičniji primjeri ,,čuvanja kapija“, kao npr. onaj iz međuratnog perioda kada je Švedska konzervativna partija (AVF), suočena sa činjenicom da se njena omladinska organizacija, koja je brojala oko 25.000 članova, nalazi pod jakim nacističkim uticajem, isključila iz stranke njene pripadnike, sve do jednoga. Ona je bila svjesna rizika da time vjerovatno gubi dio glasova na narednim izborima, ali su značajnije vrijednosti bile u pitanju.
Teško je reći šta bi bilo da su republikanski lideri slično postupili pred izbore 2016. Možda bi Tramp i u toj situaciji odnio prevagu. No, s druge strane, rezultat predsjedničkih izbora bio je veoma tijesan. Da je, umjesto svrstavanja iza njega, bilo odlučnog apela partijskih vođa protiv svog kandidata, moguće je da bi istorija posljednje četiri godine bila sasvim drugačija u Americi i u svijetu.
Posljednja prilika da se Republikanska partija vrati svojoj ulozi ,,čuvara kapija“ demokratskog poretka propuštena je prilikom impičmenta (impeachment) protiv Trampa u decembru 2019. godine. Republikanski kongresmeni i senatori stali su bezrezervno uz Predsjednika u oba doma Kongresa. U Predstavničkom domu, gdje su bili u manjini, nijesu uspjeli da spriječe izglasavanje impičmenta, ali su kao senatska većina odbacili svaku pomisao da se Predsjedniku ,,sudi“ i da ga se ukloni sa položaja. Od tada, do pokušaja prvog državnog udara u američkoj istoriji prošlo je samo godinu dana.
Kongresni republikanci odbili su da uzmu u obzir dobro poznate lekcije iz istorije - kada se populistički demagozi domognu vlasti, onda sve postaje moguće. U svakoj zemlji, pa i u Americi.
Jedno od pitanja koje često postavljam svojim studentima kada govorimo o nacizmu je sledeće: kako je uopšte bilo moguće da se sve to dogodi zemlji koja je evropskoj i svjetskoj kulturi dala Baha, Betovena, Mocarta, Getea, Kanta, Šopenhauera, Ničea, Marksa, Tomasa Mana…
Jednostavno, kada se steknu određene okolnosti, organizovana elita na vlasti, a koja je pri tom spremna na sve, pogotovo na manipulaciju narodnim uvjerenjima, osjećanjima i predstavama, može ogroman dio ljudi pretvoriti u masu poslušnih sledbenika, čak i za opskurne, pa i zločinačke ciljeve.
SNAGA INSTITUCIJA I DEMOKRATSKE TRADICIJE
Amerikanci su bili uvjereni da se njima to nikada ne može dogoditi. U krajnjemu su bili u pravu, bar utoliko što autoritarizam nije prevladao, puč od 6. januara nije uspio. Ipak, uprkos happy end-u, odlasku autoritarnog i izboru demokratskog lidera, ostaje bolno saznanje da su, čak i izuzetno snažne institucije američke demokratije, za svega četiri godine vladavine populističkog demagoga, podrivane neviđenom brzinom.
Bez ukorijenjenosti i snage tih institucija i američkih demokratskih tradicija, Trampova vladavina, a samim tim i Amerika, ličila bi na bilo koji primjer iz duge i koloritne istorije latinoameričkih strongmena.
Bez obzira što autoritarizam nije prevladao, politička mobilizacija pristalica jednog populističkog demagoga na vlasti je bila impresivna. Njegovo vladavina nije odbačena plebiscitarno. Izbore je izgubio jasnom razlikom i u narodnim i u elektorskim glasovima, ali poraz nije bio toliko ubjedljiv.
Sa takvom armijom sljedbenika, koja mu je ostala lojalna na izborima i nakon njih, nije bilo iznenađenje što se lider Trampovog profila upustio u avanturu puča putem tipičnog populističkog apela u stilu mnogih drugih autoritarnih vođa. Narativ autoritarizma, bez obzira na zemlje, sisteme i ideologije, je često sličan. Iako se radilo o dva potpuno različita karaktera i dvije različite životne i političke karijere, Donald Tramp danas, jednako kao i Jon Ilijesku prije 30 godina, svoje sljedbenike, spremne na nasilje, nazvao je ,,pravim patriotima“.
Razlika što jedni navodno brane zemlju i sistem od studenata, a drugi od ,,izborne krađe“ je samo situaciona i ne toliko bitna. Ono što je gotovo isto je tehnika vladavine putem permanentnog populističkog apela ,,u ime naroda“, a protiv ukorijenjenih demokratskih institucija, pa samim tim i demokratskog poretka koji te institucije otjelovljuju. Kada uzme maha, ovaj način mobilizacije pristalica jednako je opasan u nekoj zemlji bez demokratskih tradicija, kao i u onoj koja se doživljava kao svetionik slobode i demokratije. Jer, kako upozorava Serž Moskovisi (Serge Moskovici), ,,gomila, masa je društvena životinja koja je prekinula svoj povodac“, a kojoj vođa ,,daje svoje ime, svoje lice i svoju delotvornu volju“. Kada jednom dođe do ovog spoja i akcije, stvari se ne vraćaju tako lako na početnu tačku i mogu krenuti u bilo kom pravcu.
RASKRŠĆE
Pitanja koja se logično nameću su: Da li je prva ustavna republika novijeg doba i zemlja-model demokratije širom svijeta zaista odbranila svoje institucije; Da li je populizam, kao izazov liberalnoj demokratiji, neuspjelim pučem od 6. januara sam sebi zadao udarac od koga se neće oporaviti ili je samo privremeno u povlačenju i čeka neko novo vrijeme i nekog novog demagoga pod kojim će ponovo uskrsnuti?
Mnogo šta će, po prirodi stvari, zavisiti od toga kako će novi Predsjednik SAD voditi zemlju. Ako neko u svojoj ličnosti ujedinjuje odsustvo svakog autoritarizma, kvalitete demokratskog liderstva, empatiju prema ljudima i njihovim sudbinama i umijeće razgovora, dogovora i kompromisa, onda je to svakako Džo Bajden (Joe Biden). Jedinstvo zemlje i prevazilaženje dubokih političkih podjela bio je lajt-motiv njegove izborne kampanje i inauguralnog govora.
Ali, zalječenje američke nacije ne manje će zavisiti i od odgovora na pitanje: šta je, posle svega, i šta će u skorijoj budućnosti biti Republikanska partija? Da li je ona već sada predominantno trampistička stranka koja će biti nelojalna opozicija ili će 6. januar otrijezniti glave i vratiti Grand Old Party na staze tradicionalnog republikanizma, u šta spada i uloga jednog od dva ključna ,,čuvara kapija“ američkog demokratskog sistema.
Činjenice, za sada, ne daju mnogo razloga za optimizam u odgovorima na ova pitanja. Samo nekoliko sati nakon napada na Kongres, dvije trećine republikanskih kongresmena glasalo je protiv potvrde rezultata predsjedničkih izbora i Bajdenove pobjede. Nekoliko dana kasnije, samo deset republikanaca, od njih preko dvije stotine, glasalo je za Trampov impeachment u Predstavničkom domu. Takođe, veoma je neizvjesno kako će reagovati republikanski senatori kada u februaru na dnevni red dođe suđenje Trampu na osnovu pokrenutog impeachment-a. Uporedo sa ovime, Tramp je iz svog odmarališta u Mar-a-Lagu, najavio krstaški rat protiv svih ,,pobunjenika“ u partiji, što znači da će uraditi sve kako oni ne bi bili ponovo izabrani u Kongres ili na neku drugu dužnost. Pomenuo je čak i mogućnost osnivanja nove Patriotske partije, a osnivanje treće partije koja bi podijelila jednu od dvije velike postojeće stranke, bio bi tektonski poremećaj u američkoj politici.
Američkom političkom sistemu, kao i manje-više svakoj razvijenoj zapadnoj demokratiji, neophodno je potrebna stabilna konzervativna partija koja će zastupati ideje slobodnog tržišta i demokratske ustavnosti. I još važnije, koja će biti pouzdani ,,čuvar kapija“. Vrijeme će pokazati da li se, u stanju u kome se sada nalazi, Republikanska partija može vratiti ovoj ulozi. Ukoliko ne može, američki sistem naći će se pred iskušenjima sličnim ili vjerovatno još i ozbiljnijim nego što su bila ona u protekle četiri godine.
