Filmsku zvijezdu 1940-ih obožavali su zbog njenog izgleda, ali je ljepota takođe bila i čaša otrova za njenu karijeru i zaostavštinu. Koliko se skoro vijek kasnije promijenilo poimanje ljepote? Ženska ljepota je koncept koji sobom nosi moć i simboliku, piše BBC.
Ideali su klasični, ali se pravila stalno mijenjaju i zavise od decenije ili epohe. Ali, ako se previše brige i pažnje posvećuju ljepoti, sopstvenoj ili drugih, to se smatra površnim, uprkos zapanjujućoj vrijednosti koju ljepota još uvijek ima u zapadnoj kulturi i društvu.
Glavna poruka je da svaka poznata žena kojoj je dodijeljena titula „najljepše" uz to dobija i nešto poput čaše pune otrova.
Džin Tirni bila je jedna od mnogih glumica u Holivudu, u prošlosti i danas, koje su ponijele to zvanje, a osnivač filmskog studija 20th Century Fox, Daril Zanuk je nazvao „nesumnjivo najlepšom ženom u istoriji filma".
Sa plavo-zelenim mačjim očima i nevjerovatno simetričnim crtama lica, izgledala je skoro kao lutka, a cijelokupni utisak je bio pojačan crvenim ružom.
Postala je poznata početkom 1940-ih, u vreme pojave fatalnih ljepotica. Ako se zna da su se na holivudskom platnu istovremeno pojavile ljepotice poput Rite Hejvort, Ave Gardner i Hedi Lamar, sigurno je nešto značilo to što je Tirni dosljedno nazivana najljepšom od svih.
U aprilskoj epizodi serijala Britanskog filmskog instituta (BFI) posvećenog Džin Tirni, programerka Aga Baranovska nastoji da je istakne kao glumicu čiji rad je bio zasijenjen upravo njenom titulom kraljice ljepote.
A prikazivanjem njenih manje poznatih filmova, Baranovska takođe postavlja neka zanimljiva pitanja o tome šta ograničena moć ljepote čini ženi koja je ima kada se pojavi na filmskom platnu.
Karijera Tirni počela je ranih 1940-ih kada je kao 19-godišnjakinja potpisala prvi ugovor sa studiom 20th Century Fox.
Poticala je iz dobrostojeće porodice u Ferfildu, u saveznoj američkoj državi Konektikatu, gdje je u društvu predstavljena sa 17 godina, i očekivalo se, kako je sama jednom rekla, da će se ubrzo udati za momka sa Univerziteta Jejla.
Nakon nekoliko manjih uloga na Brodveju, njen očaravajući izgled brzo je privukao pažnju studija, i prvu veliku ulogu na filmu dobila je 1942. godine, u komediji Prstenje na njenim prstima (Rings on her Fingers), sa Henrijem Fondom.
Popularnost joj je građena skoro uvijek na njenom porijeklu iz visokog društva i ličnosti koja je odavala hladno elegantnu damsku smirenost. Ali to nije sasvim uspijevalo da prikrije činjenicu da filmski studio često nije znao šta da radi sa Tirni.
Govorili su o njoj kao o debitantkinji, ali su je joj stalno davali različite uloge ne bi li shvatili koja joj najviše odgovara. Bila je previše atraktivna za komediju i previše prefinjena da glumi siromašne.
Tako je Amerikanka irskog porijekla čak tumačila različite rasno diskutabilne uloge, i za njih bi joj namjerno potamnjivali kožu i šminkom izduživali oči da bi joj dali tada moderan (i veoma problematičan) „egzotičan" izgled.
Glumački dar
No, činilo se da Tirni ipak ima najviše dara za film noar (kriminalistički holivudski crno-bijeli filmovi iz 1940-ih i 1950-ih).
Dva njena najpoznatija filma su Prepusti je nebu (Leave Her to Heaven) iz 1945. godine i Lora (Laura) iz 1944. godine.
Poznata je i po ulogama u dva filma reditelja Ota Premingera - Na ivici trotoara (Where the Sidewalk Ends) i Vrtlog (Whirlpool), i još dva holivudska crno-bijela krimi filma u kojima je igrala glavnu žensku ulogu pored Dejna Endruza, a koji su premijerno prikazani 1950. godine.
U filmu Noć i grad (Night and the City) takođe iz 1950. godine, iako je igrala glavnu žensku ulogu, nije imala mnogo scena.
Tirni je imala dar da ispolji ranjivost ispod ledene spoljašnosti i mogla je da ga upotrijebi ne samo u kriminalističkim filmove već i u ozbiljnim dramama, kao u posljednjoj adaptaciji romana Vilijama Samerseta Moma Oštrica brijača (The Razor's Edge) iz 1946. godine.
Vrhunac slave i ljepote Tirni je ostvarila u filmu Prepusti je nebu (1946), ulogom opakog ubice, koja joj je donijela jedinu nominaciju za Oskara. Međutim, njena ljepota nije iskorišćena na način koji se očekuje.
Ona nije toliko seksepilna žena koja kuje zavere ili žena koja žudi za novcem kao recimo Barbara Stenvik u Dvostrukoj obmani (Double Indemnity). Umijesto toga, Tirni je savršena, tek udata domaćica koja je toliko monstruozno posesivna prema muževljevom vremenu i pažnji da polako prekida i uništava svaku njegovu blisku vezu. Tirni elegantan izgled koristi kao paravan za njen psihotični um.
Dok je njen karakter savršen i naizgled staložen, njen um je razoren destruktivnim mislima.Njena ljepota je takođe ključna u filmu Laura (1944.) Ota Premingera, hipnotička priči o opčinjenosti i ubistvu. Danas se malo ljubitelja filma sjeća Tirni, ali ako je pogledaju u Lori, pamtiće je zauvijek.
U središtu priče je detektiv koji opsesivno traži tijelo ubijene žene, za koju se zainteresovao nakon što je video njenu sliku. Sadrži elemente mnogih seksom i smrću opsednutih misterija koje su kasnije snimljene, od Vrtoglavice (Vertigo) Alfreda Hičkoka iz 1957. godine, do nekoliko filmova Dejvida Linča.
Ono što je najvažnije je da mesto filma u sociološkoj imaginaciji proizilazi iz prikaza Tirni kao Laure: ovim je njena ljepota ovekovječena i tako su izbijegnuti rizici stvarnog života - starenje i smrt. Elena Parker, koja je na društvenim mrežama otvorila naloge Džin Tirni i koja će napisati biografiju glumice, kaže za BBC: „Džin je smatrala da je bolje što su je ljudi poistovijećivali sa Laurom dugo nakon završetka njene karijere, nego da je uopšte ne pamte.
„Iako neprolazna moć Laure možda nije nužno unaprijedila njeno glumačko djelo, ona je Džin podarila dugovječnu ljepotu".
Serijal Britanskog filmskog instituta (BFI) pokušava da pažnju usmjeri na glumačka ostvarenja Tirni, a ne na njenu ljepotu i tragičan lični život, o kojima se često više govorilo nego o njenim filmovima. Tirni je imala psihičke probleme, između ostalog i zbog teškog invaliditeta njenog prvog djeteta, kćerke, usljed rubeole kojom se zarazila tokom trudnoće.
U Autoportretu, autobiografiji koju je objavila 1979. godine, Tirni je o njenom izgledu i vremenu koje je provela u psihijatrijskim ustanovama napisala: „Uvijek sam imala potrebu da vjerujem da je za moju karijeru zaslužno još nešto, a ne samo moj izgled.
Kako su se promijenili standardi ljepote - ili nijesu
Možda je zanimljivo osvrnuti se i sagledati standarde ljepote sve do vremena u kome je živjela Tirni, jedna od zvijezda 1940-ih, koja je simbol ženske ljepote. Mogli bismo da pomislimo da se od tada mnogo toga promijenilo.
U Holivudu kada je Tirni bila popularna, nije se marilo za različite građe tijela.
Žensko tijelo je trebalo da bude vitko i oblika pješčanog sata, što se postizalo dijetama, korsetima i haljinama koje su isticale zadnjicu i grudi.
Niti se marilo za udobnost - tada nije bilo širokih farmerki niti ležernih sportskih odjevnih kombinacija.
Postojao je izuzetno jasan ideal privlačnosti i ženstvenosti - bijela put, vitko tijelo, sređena frizura, manikirani nokti, i bez vidljivih pjega, masti ili rasnih različitosti (osim ako žene nisu igrale ulogu koja je trebalo da bude dodijeljena obojenoj osobi, a obično nije).
A za postizanje takvog izgleda, brinuli su se šefovi, tada isključivo muškarci, studija i ekipa šminkera, koji bi nanosili tone šminke da isprave krive noseve i nepravilne crte lica.
„To izbijegavanje realnosti se prenijelo i na šminku, pa su zvijezde imale skoro identičnu šminku", piše Keti Lomaks, umjetnica i stručnjakinja za šminku u Holivudu koja je doktorirala kozmetiku, u njenoj doktorskoj disertaciji Stvaranje zvijezde: Šminka, ženstvenost, rasa, i starenje u Holivudu, 1950.-1970. godine (Making Up the Star: Makeup, Femininity, Race and Ageing in Hollywood, 1950-1970).
„Džin Porter, koja je 1940-ih imala ugovor sa američkom filmskom kompanijom MGM-om je primijetila: „Usta su svima bila isto našmikana […] naše obrve su bile skoro iste, naša šminka je bila užasno slična'".
Od vremena u kojem je živjela Tirni, neke stvari su se neosporno promijenile na bolje u filmskoj industriji.
Sada se prihvataju različite građe tijela, i sve je veći otpor mržnji prema gojaznim ljudima, dodijeljivanju istih uloga na osnovu fizičkog izgleda, i angažovanje bijelaca za uloge nebijelih likova.
Ponekad čak na platnu vidimo zube ili teksturu kože kakvi zapravo jesu u prirodi, mada obično u nezavisnim produkcijama kao što su Pica od sladića (Licorice Pizza), film Pola Tomasa Andersona iz 2021. godine, ili Osmi razred (Eighth Grade) Boa Bernama iz 2018. godine, ali još uvijek nedovoljno često da bi bilo primjetno.
Međutim, iako tvrdnja Džin Tirni u njenoj autobiografiji Autoportretu da je i Holivudu 20 godina bila gladna, jer „mršavost daje privlačne konture mom licu", može da zvuči kao odraz loše prošlosti, pošteno je reći da trenutna pomama za navodnim lijekom za mršavljenje ozempikom pokazuje da se stanje u industriji zabave nije popravilo onoliko koliko smo se nadali.
A prethodno pomenuto uljepšavanje kao na fabričkoj traci ne zvuči mnogo drugačije od onoga što je Džia Tolentino, novinarka američkog nedjeljnika Njujorkera, nazvala „Instagram licem", fenomenom crta lica koja izgledaju kao kiborzi kao posljedica estetskih tretmana i upotrebe filtera.
Sami standardi ljepote su se možda malo promijenili, ali ne i pomama da se bude identičan, nešto poput savršenih supruga u film Žene iz Stepforda.
A s obzirom da je današnji koncept holivudske „prirodne" ljepote često potpomognut estetskim tretmanima kao što su dermalni fileri ili podizanje obrva, jedina razlika je u tome što se sve to u starom Holivudu radilo tajnovitije.
U doba Tirni, filmske zvijezde su se oblikovale podvrgavanjem opasnim tretmanima, kao što su ultraljubičasti zraci za uklanjanje pjega i bolna elektrolizma sa skidanje dlačica na problematičnim mjestima, pa čak i vrlo ranim plastičnim zahvatima, obično na vilici ili nosu.
Čak i današnje savremeno šminkanja koje odaje izgled „bez šminke" takođe ima korijene u zlatnom dobu, što ne iznenađuje, imajući u vidu očiglednu izvještačenost visokog glamura sredinom prošlog vijeka.
„Mnogo se priča o tome da je koža Džin Tirni bila toliko savršena da nije morala da se šminka za snimanje.
„Ova čudna tvrdnja „bez šminke" je nešto drugo što se često ponavlja - to se uklapa u vjerovanje da ijlepoj ženi zaista nije potrebna šminka, jer to je nešto što se koristi da se prikriju nesavršenosti i prevare muškarci", kaže Lomaks. Mnoge zvijezde, od Ingrid Bergman do Ališe Kiz, se hvale što ne stavljaju šminku, bez obzira na to da li je to zapravo istina.
Istoričarka Keti Pejs, u njenoj knjizi Nada u teglici: Stvaranje američkih standarda ljepote (Hope in a Jar: the Making of American Beauty Culture), piše o tom paradoksu: „Čak je i Maks Faktor (Max Factor), čija šminka se najviše povezivala sa glamurom Holivuda, opisao 'magiju šminke' kao iluzionizam zbog kojeg je bilo 'nemoguće da bilo ko otkrije gdje šminka počinje ili prestaje'.
„Međutim, za prirodan izgled, kao i za onaj glamurozan, sada je potrebna pun kofer kozmetičkih aparata".
Najljepše zvijezde današnjice
Kao dokaz da su stavovi industrije zabave prema ljepoti zbunjujući kao i uvijek, samo treba uzeti primjer dvadesetak holivudskih ljepotica poput Zendaje ili Sidni Svini, koje obje igraju u američkoj televizijskoj seriji Euforija (Euphoria), a u kojoj je šminka vidljiva, što je izazvalo brojne rasprave.
Zendeja je izjavila da za crveni tepih i fotografisanja oblači alter-ego, i da to zapravo nije ona, već neka ličnost druge žene koju „mora da prihvati".
A Svini, čija lepota je izuzetno klasična, se žestoko ismijeva na društvenim mrežama zbog drskosti što je toga svjesna.
Obje imaju brojne ugovore sa proizvođačima kozmetičkih i preparata za njegu kože, poput starih zvijezda koje su reklamirale šminku, žive u okruženju oprečnih stavova da je poboljšanje izgleda izvor i neprijatnosti i hvale.
A što se više nešto mijenja, postaje sve sličnije.
Holivud, kroz koji se najviše gradio imidž Sjedinjenih Država u proteklih 100 godina, teško da bi postojao u sadašnjem obliku bez industrije ljepote, koja zavisi, kao i u prošlosti, od stvaranja lijepih snova na filmu za gledaoce i usavršavanja lica za krupne kadrove.
A industrija ljepote vjerovatno nikada ne bi dostigla ovoliku popularnost bez filmskih zvijezda koje su pomogle da se ona promoviše.
Međutim, kao što su nam Tirni i njoj slične glumice pokazale, kroz ulogu i dijalog može da iskaže nečiji izgled, i predubeđenje o tome šta ta ljepota znači.
Uzmimo za primjer Tirni kao potencijalnog ubicu u ulozi Laure i pogledajmo kako je uobličena u savršenu ljepoticu po patrijarhalnim uputstvima. Ili Merilin Monro koja u filmu "Muškarci više vole plavuše" pući usne, a govori da može da bude pametna, ali da to muškarci ne vole.
To su načini na koje su žene iz generacije Tirni bar mogle da se uključe u priču o sopstvenoj ljepoti. Današnje ljepotice se podjednako poigravaju njihovom „lijepim" izgledom na ekranu na zanimljive načine.
Uzmimo, na primer, glavnu ulogu koju Svini trenutno igra u psihološkom hororu Bezgrešna (Immaculate), koji se bavi objektivizacijom ženskih tijela.
Takođe, iako se na društvenim mrežama stalno piše o njihovim životima i izgledu, one imaju neposrednu vezu sa njihovim obožavaocima i mogu da im predstave bilo koju sliku o sebi koju žele.
Ipak, arhitekte savršenog izgleda u Holivudu su odgovorni za to kako žene gledaju na sebe, naročito na njihovog avatara, bilo na društvenim mrežama, ili bioskopskom platnu.
Džin Tirni je bila svjesna loših strana ljepote kao što to znaju zvijezde generacije Z.
Vjerovanje da će se žene koje su u centru pažnje ikada potpuno osloboditi tereta izgleda čini se kao daleki san.
