Bilo bi zanimljivo saznati šta je Amerikanac koji je prije neki dan po pitanju kosovsko-srpskog problema bio u Beogradu, pomislio kad mu je u offu rečeno šta se u Srbiji podrazumijeva pod riječju dete. A ne može biti da mu nije rečeno. Mi, naravno, znamo. Danilo je dete. Zapravo: Danilo je Dete. Sin Aleksandra Vučića. Dete kojeg Vučićev dvor ovih dana tretira i kao Dete (ono što je po julijanskom kalendaru rođeno 7. januara te mu se sa Istoka dođoše pokloniti Tri kralja) ima 24 godine. Sa 24 godine Thomas Mann je napisao roman Budenbrokovi, poslije nagrađen Nobelom. Ne mora se posezati za „belosvetskim“ primjerima. Eto je i ovdašnji, naš Mirko Kovač, kao dete od 24 godine napisao roman Gubilište koji danas stoji u rangu njegovih zrelih radova. Ovo je prvo što mi je naumpalo, a čitalac neka izvoli sam prebirati po biografijama. Nipošto obavezno slavnim.
2A Amerikanac čije bi mišljenje o srpsko-vućićevskom poimanju deteta bilo zgodno znati, ni po širokogrudim mjerilima Vučićevog dvora više nije dete. Ali je po tim mjerilima dete bio 1995. U Dejtonu. Naravno-službeno.
Nakon što je s određenih dokumenata skinuta oznaka povjerljivosti, napravio je zanimljivu knjigu-dokument sa privlačnom riječju Secrets u naslovu.
Ima u tim Secrets mnogo činjenica koje već znamo. No ima i pikanterija koje su nam nove. Dva detalja mi se ovdje čine vrijedna pomena. Pregovarači se s vremena na vrijeme pominju skupnom imenicom Balkanci. A kod Amerikanaca se primjećuje nervoza koja narasta kako se približava njihov Dan zahvalnosti. Thanksgiving Day. „Ako se ne završi do vikenda“ ništa od njihovog odlaska kući. Zbogom ćurka! Da ne dužim, dete (što rekao Vučićev dvor) koje ovo bilježi u dnevnik je: Derek Chollet. Danas za njega kažu da je osoba „in Blinken's ear“. Dakle, u uhu Antony Blinkena, državnog sekretara SAD. Moglo bi se reći: Blinkenovo uho. Prošlog je mjeseca najavljeno da će Blinkenovo uho učiniti radnu posjetu Sjevernoj Makedoniji, Kosovu, Srbiji, Crnoj Gori , Bosni i Hercegovini. Potom je rečeno da je fasovao Covid. Kada se kao oporavljen opet najavio, iz prethodnog popisa su izostavljene Bosna i Hercegovinu i Crna Gora. Ne primjetih da je neko potegao ono peto novinarsko W: Why? Zašto ? Niti je pomenuto odakle Chollet stiže u region. Sažete turneja po regionu, naime, nadovezala se na angažman pri Negev Forumu. Šta je Negev Forum? Negev Forum su prošle godine (doduše pod nazivom Negev Summit) pokrenuli USA, Izrael i četiri arapska saveznika: Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Egipat. Tačnije, ključnu je ulogu imao tadašnji ministar inostranih poslova Izraela, Yair Lapid. Bio je i ove godine na Forumu ali ovaj put, nakon nedavnog izraelskog izbornog obrta, kao opozicioni političar. Derek Chollet je ove godine bio ko-predsedavajući radne grupe za regionalnu bezbjednost.
Ne bih Negev Forum pominjao tek zbog Cholleta da u region, nekako neobično hronološki i geografski usaglašeno, nije stigao i jedan zapanjujući tekst. Sad već famozni tekst u Jerusalem postu pod naslovom Serbia's President Aleksandar Vucic stopped World War. Region ga je preveo i prenio taman na vrijeme da se većini čitalaca jutarnja kafa prospe po krilu. Cholletu ne? A sada koja riječ o autoru teksta. Neko ga ovih dana, komentarišući tekst, pomenu kao „tamo neki Boaz Toporovsky“. Hoće li baš tako biti? Toporovsky je, recimo, partijski bliski kolega pomenutom Yair Lapidu. Ako se šta u međuvremenu nije promijenilo , možemo tvrditi da je prošle godine to bio. U Novom Sadu postoji Ulica Tomija Lapida Josefa. Yair Lapid je Josefov sin. Dakle sin osobe koja je u Novom Sadu zaslužila ulicu između ostalog i zato što je tu rođen. Interesantna priča koja zaslužuje više prostora. No, ovom je tekstu potrebna tek kao ilustracija kako mašinerija oko Aleksandra Vučića radi neumorno i kapilarno. Od Lapida do Toporovskog… makar možemo pretpostaviti kako je radila Vučićeva kuhinja. Mi ha-ha, a Vučić ne posustaje. Gdje mu upali, dobro jeste. Gdje ne, idemo dalje. Boaz Toporovsky vjerovatno uživa mnoge beneficije Detetovog oca. Ili se to piše: Detetovog Oca. Prije dvije godine Toporovsky je predstavljen srbijanskoj javnosti u jednom prilično skrajnutom intervjuu. Pominje se tu ljubav prema Srbiji „na prvi pogled“ i to da je Srbija jedina zemlja Evrope u kojoj nije osjetio antisemitizam. Ipak ima i jedan pragmatičniji redak. O cijeni malina. To kako su u Srbiji znatno skuplje nego one što ih Izrael uvozi iz Poljske. Pa, eto, neka se porazmisli i o tome.
A Bosna i Hercegovina i Crna Gora koje Derek Chollet ovaj put nije posjetio? Naravno, naći će se već neko da kaže da od ovih posjeta vajde nema. Ipak, valjda je red upitati zašto smo zaobiđeni. Ako je to sreća po nas, vrijedi znati čime smo je zaslužili. I da li se u tu sreću dodatno uklapa činjenica da nam je u vrijeme otkazanog Derek Cholleta kompenzaciono (?) stigla Tanja Fajon. U Sarajevo je simpatična slovenačka ministrica inostranih poslova stigla sa sad već klasičnom pričom o podršci na putu u EU. Ima u tim uhu prijatnim riječima i disonantan ton koji se ne može prešutjeti. Recimo ono kad Tanja Fajon izjavi: Šmit iskreno želi pomoći BiH. Misli se, naravno, na Visokog predstavnika, Christiana Schmidta. Neko bi dodao: notornog. Sve i da kurtoazno prihvatimo izjavu Tanje Fajon, zbog one riječi „iskreno“ koja se našla uz riječ „podrška“ , prosto ne možemo a da ne uzvratimo evocirajući asketsko pravilo do kojeg je držao slavni Hemingway: bez pridjeva, molim!
