Pored Kašćelana na optužnici se našao i visokopozicionirani pripadnik kavačkog klana Kotoranin Radoje Zvicer (49) sa sugrađanima Draganom Kneževićem (40) i Milošem Radonjićem. Na listi su i Srđan Jurišević (48) iz Tivta, zatim Radoje Živković (35), Vladimir Vučković (45) i Zdravko Perunović (45) iz Nikšića, Milan Vujotić (39), Aleksandar Dragićević (35), Zoran Kažić (45) i Milan Knežević (43) iz Podgorice, Darko Prelević (30) iz Pljevalja, kao i Krsto Maroš.
Kašćelan je u istrazi pred tužiocem kazao da nije stvorio nikakvu kriminalnu organizaciju radi izvršenja bilo kakvih krivičnih djela, a posebno ne sa okrivljenima koje je SDT označilo kao saizvršioce.
Sa druge strane, specijalni tužilac Saša Čađenović je na 55 strana optužnog akta predstavio dokaze koji potvrđuju da je ova grupa pratila kretanje i navike Stanišića pet dana prije nego je otet, a potom i ubijen u noći između 2. i 3. avgusta prošle godine.
Kažić i Dragićević su 27. jula prošle godine elektronskim optičkim uređajima – kamerama i dvogledima koje im je obezbijedio Radoje Zvicer započeli osmatranje kuće pokojnog Stanišića i njegovo kretanje na osnovu kojih informacija su odredili kada i gdje je napovoljniji trenutak da presretnu i otmu žrtvu.
Milan Knežević je 1. avgusta oko 16 sati javio Kažiću a ovaj ostalim pripadnicima grupe da je Stanišić motorom krenuo od kuće putnim pravcem Kotor – Trojica -Vrmac.
Na kolskom putu prema tvrđavi Vrmac, Stanišića su iz zasjede presreli Vukčević, Jurišević i Radonjić.
Udarili su ga metalnom šipkom po glavi i oborili na zemlju a potom vezali konopom.
Savladanog Stanišića su išutirali po glavi i tijelu, a onda ga ubacili u BMW i po unaprijed napravljenom planu krenuli prema Njegušima.
Tokom čitave vožnje do odredišta, Kašćelanova ekipa je mučila Stanišića sve kako bi im dao šifru svog kriptovanog telefona i odao planove rivalske grupacije škaljaraca.
U jednom momentu došlo je do preokreta i promjene plana. Po uputstvu Kašćelana, grupa je Stanišića vratila u mjesto Mirac.
U Mirac je ubrzo stigao Kašćelan u pratnji Perunovića nakon čega započinje tortura nad Stanišićem.
Kako se navodi u optužnici, sa Stanišića su skinuli svu odjeću a potom pod batinama od njega tražili da im otkrije za koga radi, gdje su štekovi i oružje škaljaraca.
U noći između 2. i 3. avgusta saopštili su Stanišiću da će biti ubijen nakon čega je uslijedila molba žrtve mučiteljima da mu dozvole da se pomoli.
U trenutku dok se molio, egzekutori su u glavu Stanišića ispalili više hitaca od kojih je na mjestu preminuo.
Prema unaprijed napravljenom planu, Jurišević i Kašćelan su se vratili u Kotor, odakle je Jurišević uzeo pripremljen kombi u koji je smjestio motocikl Stanišića i odvezao ga u nepoznatom pravcu kako bi uništio tragove.
Radonjić, Perunović i Vukčević su uklonili tragove i posmrtne ostatke Stanišiča odnijeli do kuće Krsta Maroša koja se nalazi u reonu Nacionalnog parka Lovćen i tu ih zakopali.
Prema navodima optužnice, istaknutu ulogu u organizaciji ubistva Stanišića imao je optuženi Zvicer koji je odredio lokaciju gdje će se meta oteti, a potom mučiti i ubiti.
Zvicer je davao uputstva kako da uklone tragove i savjetovao da se prilikom uklanjanja tragova krvi preko zemlje pospe sona kisjelina, a da se tijelo ubijenog Stanišića zapali uz pomoć automobilskih guma i ćumura.
Ostatke tijela su zakopali, a garderobu koju su nosili uklonili su dok su oprali vozila koja su korišćena za otmicu.
Milan Vujović je, kako se navodi u optužnici, osmislio da se Stanišić presretne motorima uz obavezno uputstvo da ga treba ubiti nakon mučenja tokom kojeg je od njega trebalo izvući informacije koje bi koristile u ratu sa suprotstavljenim škaljarskim klanom.
Jedan dio ove grupe pratio je i kretanje policije kako bi nesmetano prevezli Stanišića od mjesta otmice do lokacije na kojoj je mučen i likvidiran.
Stanišić je bio blizak škaljarskom klanu i, kako se sumnja, likvidiran je jer je učestvovao u ubistvu člana suprotstavljenog kavačkog kriminalnog klana.
Zbog ovog zločina 20. aprila uhapšen je Kašćelan i još pet osoba.
