Moj drug Sreten i ja, đaci tek završenog sedmog razreda Osnovne škole ,,Boško Strugar“ iz Ulcinja imali smo nedjelju dana da se pripremimo za jugoslovensko takmičenje mladih vajara na pijesku u Beogradu, koje se dugo održavalo pod pokroviteljstvom novinske kuće Politika.
Uz neprespavane noći, razmišljao sam o Beogradu, a najviše o ,,Marakani“, stadionu Crvene zvezde.
Čika Ljubo, Sretenov otac, povezao je ,,zastavom 750“ oca i mene do autobuske stanice, nas dvojica smo ušli u autobus, a naši očevi pozdravili su se s upravnikom stanice i ušli u kafanu da nazdrave.
Kada su izašli, mahnuli su nam i zagrlili se sa šoferima autobusa koje su, izgleda, upoznali uz piće.
Gostoprimstvo
Autobusom titovoužičke ,,Rakete“ krenuli smo predveče za Beograd uz pratnju našeg nastavnika. Stigli smo u jutarnjima satima i pospani ušli u ,,fiat 124“ našeg domaćina, tada poznatog foto-reportera Politike, a potom se smjestili i odmorili kod njih i upoznali porodicu.
Doručak, kojeg ću zauvijek pamtiti po mirisu i izobilju, bio je već serviran i čekao goste. Supruga našeg domaćina nas je majčinski zagrlila pri dolasku i neprestano nas grlila puneći ionako prepune tanjire. Njihov sin, koji je bio mlađi od nas, bio je nasmijan i srećan što ima društvo dječaka u kući. U nemogućnosti da konzumiram sve iz punih tanjira, krišom sam otkopčao dugme i izvukao košulju preko pantalona, nadajući se da ću olakšati stomaku da probavim svu tu hranu.
Otišli smo kod organizatora takmičenja u zgradu Politike gdje su se okupili svi takmičari, a, uz dobrodošlicu direktora Politike, ponovo nas je dočekala hrana... A supruga našeg domaćina nas je, kad smo dolazili iz doma, opet grlila i preporučivala suprugu da nas pripazi i da bude siguran da smo nahranjeni.
Gledajući svu pripremljenu hranu i neprestano služenje jela i pića nije mi preostalo ništa drugo nego da, uz dugme, otkopčam i šlic na pantalonama, razmišljajući kako uspjeti da ih održim raskopčanim, a da se ne obrukam... Uslijedilo je takmičenje na plaži Ade Ciganlije, proglašenje pobjednika, dodjela nagrada i ponovo hrana...
Zauvijek ću se sjećati tog gostoprimstva i brige koju su pokazali naši domaćini i cijeli kolektiv beogradske Politike prema dvoje djece iz Crne Gore, jednog albanskog i jednog crnogorskog. Razmjenjujući utiske po dolasku, sjećam se da bi mi otac rekao da zapamtim dobro da niko ne može ugostiti kao što mogu Srbijanci...
Gostoprimstvo srbijanskog naroda bilo bi ponovo potvrđeno i kasnije - i onda kada je bilo loše, i kada bi se preko štampe prepucavali političari, i kad bi se na malim ekranima gledalo ono najgore, a i onda kada bi se odlazilo u Beograd za medicinske potrebe. Koliko je samo Albanaca odlazilo u Beograd za hirurške poduhvate, a kada bismo pitali otkud to, odgovor bi uvijek bio isti - srbijansko gostoprimstvo.
Nikad albanski narod nije sumnjao u srpske doktore, vjerovali bi njima više negoli svojima. Zauzvrat to povjerenje je uzvraćeno brigom i njegom doktora i medicinskog osoblja i onda, a i sada. To međusobno povjerenje je povtrđeno i kada je prenošenje znanja u pitanju, pa su albanski studenti završavali medicinski fakultet ili specijalizacije u Beogradu. Nije rijetko da po završetku školovanja nastave praksu i opredijele se da žive i rade u Srbiji.
Ne strahujte, posjetite Albance
Gospodine predsjedniče, u uvjerenju da nijeste imali priliku da upoznate poznatog urologa i profesora u Beogradu, takođe Albanca, želim Vam da ga ne upoznate kao doktora već kao profesora. No, nikada se ne zna, jer kako starimo srca nam se smanjuju a prostate uvećavaju.
Koristim ovu priliku da se zahvalim tom doktoru, njegovim saradnicima i mnogim medicinskim radnicima širom Srbije koji svoje usluge obavljaju na najprofesionalniji način i uz neograničenu brigu i pažnju prema svojim pacijentima, bez obzira odakle oni dolazili.
Gospodine predsjedniče, albanski narod nije protiv srpskog naroda, kao što ni srpski narod nije protiv albanskog. Kao Albanac sam se uvjerio pri mnogobrojnim posjetama i obilnoj hrani u Beogradu, Kragujevcu, Čačku, Užicu, Beloj Palanci, Kruševcu i mnogim drugim mjestima širom Srbije. Albanski i srpski narod žele da žive, da se hrane, da dočekuju goste i da budu dočekani, da omoguće svojoj djeci dobar život, školovanje, pristojan posao, da napreduju, da imaju dobar stan, kuću, dobar traktor ili auto i, ako je potrebno, dobru zdravstvenu njegu.
Srpski i albanski narod žele da su slobodni, da putuju, da odlaze na godišnje odmore, u Crnu Goru ili Albaniju, da posjete Hrvatsku, Grčku ili Tursku.
Gospodine predsjedniče, preporučujem Vam da se u to uvjerite i sami, obiđite domove tih ljudi u Mitrovici ili Prištini, Leposaviću ili Podujevu, idite bez svojih savjetnika ili pratnje, vjerujte mi ništa Vam se neće desiti.
Naravno, kosovski Albanci Vas neće ugostiti kao što srbijanski narod to zna, ali osjećali biste se ugodno. Umjesto cijelog jagnjeta biće pola, umjesto tri gibanice biće jedna pita, ali će biti ukusna i sa zadovoljstvom ponuđena. Popričajte sa tim narodom, što taj narod hoće, a ne preko Vaših savjetnika i političkih saveznika, koji bi Vam prvom prilikom ugrabili mjesto.
Uradite to sami, nemojte preko svjetskih emisara ili izaslanika, jer oni nikada nijesu riješili nijedan međunarodni sukob ili problem. Oni su tu zbog svojih ličnih interesa, a prije svega zbog svog uhljebljenja, pogodnosti a i dobrog plaćanja. Njima godi međunarodno isticanje, medijsko pojavljivanje, tako da im se i ne žuri u rješavanje tog, kao i onih nama iz bliže okoline još neriješenih, problema. Nemojte strahovati, posjetite Albance, popričajte i uvjerićete se da oni nijesu protiv Srba. Albanski narod mrzi i protiv je politike koja ih je oduvijek tretirala neravnopravnima, prije rata, poslije rata, za vrijeme komunizma i poslije njega. Kosovo kao država nije produkt volje naroda, već nužnost zbog terora koji je vaš predsjednik započeo i završio.
Kosovo je gotova stvar, Vi to znate, i mnogi pored Vas i oni koji Vam se dodvoruju raznim izjavama u vezi sa Kosovom i prema njemu, i onih koji nas u ime vjere uvjeravaju u to.
Gospodine predsjedniče, onog dana kada to i javno priznate, biće i Albancima i Srbima na Kosovu, ili kako Vi to volite reći Kosovu i Metohiji, mnogo lakše. Od tog dana će moći da nastave i zajednički život, koji narod nije prekinuo svojom voljom, već je zajednički život prekinut voljom vaših političara i njihovih bolesnih ambicija iz osamdesetih.
Ne samo na Kosovu i tim ljudima, biće i Srbima u Srbiji bolje, bićete uspješniji da zadržite mlade stručnjake, mnoge doktore i inžinjere, koji zbog retorike Vaših prethodnika i Vaših ličnih u ne tako malom broju napuštaju Srbiju i uvećavaju nacionalne prihode drugih država.
No, nije to samo isključivost za Srbiju, stvar je ista, manje-više za sve države okruženja i, kako sada postaje zanimljivo i nazivamo, Zapadnog Balkana.
Nažalost i poslije onih najgorih dešavanja, devedesetih gdje su ožiljci duboki, a rane mnogih još nijesu zarasle, pokliči koji su već viđeni na ovim prostorima sve više odjekuju i poprimaju miris baruta.
Ne pravdam ostale, jer odgovornost za ovo stanje snose mnogi, ali se Vama obraćam jer od Vas umnogome zavisi politika Zapadnog Balkana. Umnogome od Vas zavisi da li će taj narod bolje ili slobodnije živjeti. Od Vas zavisi kuda će taj narod krenuti prema istoku ili zapadu, od Vas zavisi da li ćemo se mi okupljati ovdje u Njujorku, Torontu, Melburnu, Beču, Minhenu, Londonu ili … i zajednički puniti trbuhe ovim zarađenim kruhom, umjesto one manje, tanje pogače ili pite, ali ukusne i tako nam slatke.
Gospodine Vučiću, na Vama je da li ćete ući u istoriju Balkana kao pobjednik za sve ili gubitnik za Srbiju. Uvjerili ste se i sami iz primjera Vaših prethodnika kako su Srbi najviše izgubili kada su ih politike Vaših prethodnika branile od drugih. Uvjeravate se svakim danom da su ulice gradova Srbije sve punije nezadovoljnog naroda. To su obični ljudi koji žele bolji i slobodniji život ne samo za Srbiju već i za sve druge u zemljama našeg Balkana.
Ukoliko strahujete da obiđete Albance na Kosovu i porazgovarate sa njima, evo nudim Vam moj dom, Vama i gospodinu Kurtiju, ovdje u Njujorku. Spremiće vam moja supruga našu trpezu, ne tako dobru kao u Beogradu, ali će napraviti tradicionalnu ulcinjsku pitu prelivenu supom od divlje patke, ješćemo je iz tave, onako rukama, nazdravićemo uz neutralnu crnogorsku lozovu rakiju i piti iz iste flaše, ako hoćete šljivovicu i to možemo, ali biće Badelova. Praviće i baklavu, upravo je naučila novi bosanski recept, pa ćemo zajednički ocijeniti koliko je uspjela u tome.
Gospodine predsjedniče, najmanje je važno kako će se zvati mjesto u kojem živimo, mnogo je važnije kako živimo. Ukoliko to bude Evropska zajednica, eto - iste zemlje za sve bez granica, isti zakoni za sve, iste ekonomske mogućnosti, iste zarade, i ako hoćete iste automobilske tablice.
Dosta je i Vašem i našem narodu, podjela, neprestane netrpeljivosti prouzrokovane medijima pod političkom kontrolom, dosta im je strahovanja i neizvjesnosti što im donosi sljedeći dan. Umoran je taj narod od politike, od potpisanih deklaracija i dokumenta, umoran je taj narod od novih pridjeva za Balkan, zapadni ili otvoreni. Taj narod hoće Balkan zajedničkog življenja.
Vama i gospodinu Kurtiju ne trebaju posrednici, oni svjetski postavljeni ili balkanski ponuđeni. Vi i gospodin Kurti se možete dogovoriti i riješiti probleme u četiri oka i to zauvijek. Eskobar, Borelj, Lajčak i drugi su tu na ograničeno vrijeme, a ne žuri im se, da su od neke velike koristi bili, zadržale bi ih sopstvene zemlje da rješavaju njihove goruće probleme. Taj narod je tu i nema gdje da ode, to je njihova zemlja i kada bi imali mogućnost da sami rješavaju probleme daleko bi ih bolje riješili od domaće politike i svjetskih emisara.
Narodu Kosova ili Kosova i Metohije, poslije svega propaćenog treba mir, napredak i vjerovanje u budućnost. Vi to možete i morate učiniti najveće napore u tome i po cijenu političkog poraza.
Gospodine Vučiću, previše je istorije na ovim prostorima, istorija će zabilježiti i ove događaje, a i može se urediti po volji onih koji pišu udžbenike za djecu osnovne škole, ali istorija ne prašta.
(Autor je finansijski analitičar)
