Za Portal RTCG kaže da je teško svakodnevno svjedočiti ratnim zločinima, ali da je obaveza novinara da do detalja zabilježe ono što se dešava na frontu.
Kovalenko ističe da i novinari, u datim okolnostima, moraju biti i fizički i psihički jaki.
"Radimo 18 sati dnevno, uz najčešće jedan obrok, jer nemamo previše vremena na terenu, a u ratu nema slobodnih dana..."
Kaže da uglavnom radi sa inostranim novinarima.
"Od početka rata prešao sam 7.000 kilometara po Ukrajini. Izvještavali smo iz Dnjepra, Odese, Nikolaeva, Černigova, Lavova i drugih regionalnih centara", kaže Kovalenko.
Na pitanje o situacijama sa kojima se susreće na terenu, ukrajinski novinar odgovara da opasnost u ratu uvijek visi nad glavom.
Andrej Kovalenko; Foto: Privatna arhiva
”Opasnost je postala dio dnevne rutine. Na mnoge stvari počnete da gledate na potpuno drugačiji način..."
Kako se može vidjeti na fotografijama, medijski radnici na terenu nijesu "opremljeni" samo diktafonima, kamerama, fotoaparatima...
"Nosimo neprobojne pancir prsluke, koje smo dobili zahvaljujući Nacionalnoj uniji novinara Ukrajine i njenom predsjedniku Sergeju Tomilenku", dodaje Kovalenko.
I dio njegovih kolega radi na terenu, svakodnevno po raznim gradovima bilježe priče o ratu, posljedicama, ljudskim sudbinama... Ostatak ekipe je, kaže sagovornik Portala Javnog servisa, relativno bezbjedan i radi od kuće. Kako ističe, kovid pandemija ih je naučila kako da se snalaze i rade van redakcije.
Prema podacima Kovalenka, od početka rata u Ukrajini je poginulo 20 novinara, od kojih je četvoro bilo iz inostranstva.
Nakon mjesec dana ratovanja, stanovnici Kijeva počeli su da se vraćaju svojim domovima.
"Na početku rata, Kijev je bio pretvoren u tvrđavu. Cijeli grad bio je u barikadama, na svakih 500 metara. Više od polovine građana napustilo je svoje domove. Na ulicama nije bilo ljudi, skoro ništa nije radilo, samo su sirene odzvanjale... Nakon mjesec dana, Kijev je počinje da uči da živi sa ratom, ljudi se vraćaju, biznis oživljava...", priča Kovalenko iz Kijeva.
