Predrag Kožul je funkcionar drugog ešalona bosansko-hercegovačkog HDZ-a, dakle dovoljno nevažan da se njegova stranka može praviti kao da njegovi prijedlozi u parlamentu nisu stranački projekti, ali s druge strane činjenica da je dvadesetak godina u „političkoj igri” sasvim jasno govori da se ne radi o „individualnom igraču”.
Taj je zastupnik predložio promjenu zakona, koja bi, po uzoru na onaj već usvojen u manjem entitetu, omogućio da se funkcionarima koji su pod američkim sankcijama i zbog toga ne mogu otvoriti transakcijski račun ni u jednoj poslovnoj banci, omogući isplata beriva u gotovini.
Neki će procijeniti da se radi o tome da HDZ BiH pokušava „pomoći” funkcionarima Dodikovog SNSD, od Željke Cvijanović naniže, kako bi uprkos američkim sankcijama, mogli doći do novca iz proračuna Bosne i Hercegovine. Jer za sada, izuzmemo li situaciju Marinka Čavare, do predsjedavajućeg donjeg doma Parlamentarne skupštine BiH, Kožulovi stranački kolege nisu u velikim problemima zbog američkih sankcija.
Međutim, malo je vjerojatno da bi HDZ BiH riskirao ovakvu političku akciju, koliko god je ostavljen manevarski prostor da se stranka od nje ogradi, a da nema nekog ozbiljnijeg straha.
Oštre reakcije
Iako je na ovu inicijativu promptno uslijedila snažna reakcija Veleposlantsva SAD u Sarajevu, nije dovoljno da samo međunarodni akteri reagiraju na ovaj tip političke igre, u kojoj je posve očito da su pripadnici dijela bosansko-hercegovačke političke klase spremni, radi „sindikalnih” interesa dijela svojih kolega, žrtvovati temeljne mehanizme nadzora financijskih tokova u državi i funkcioniranje elementarnih instituta sprečavanja korupcije i evazije javnog novca.
Kad bi Kožul doista na svoj prijedlog bio potaknut interesom jednog stranačkog kolege i željom da se pogoduje „poslovnim suradnicima” iz SNSD, to bi bilo vrlo zabrinjavajuće, jer bi s jedne strane govorilo o tome kako se lako stvaraju savezništva na štetu održivosti, funkcionalnosti i suvereniteta BiH, a s druge strane bi postojao i određeni stupanj vjerojatnosti za uspjeh takve inicijative, zbog činjenice da među sankcioniranima nisu samo akteri iz Dodikova kruga i poneki Čovićev suradnik, nego da je stranačka podjela onih koji su se zbog sudjelovanja u koruptivnim radnjama našli na udaru američkih sankcija dosta „šarolika”.
Svima je, pak, jasno, da među političkim klasama u BiH postoji svojevrsna „solidarnost” i razumijevanje za osobne interese, a da im je u takvim situacijama malo stalo do izgradnje i očuvanja institucija, te do poštivanja procedura. Zato je izrazito važno za Bosnu i Hercegovinu, da na ovu Kožulovu inicijativu reagiraju oni koji nisu dio tihog bratstva političkih klasa, a kojima je cilj izgradnja i jačanje državnih institucija i uspostavljanje institucionalnih prepreka korupciji i rasipanju javnog novca.
Sjajno je da je među prvima reagirao Transparecny International, jasno upozorivši političare da bi, prihvaćanjem Kožulove inicijative mogli postati jatacima u razaranju države, ali i cijelu državnu strukturu dovesti u poziciju da se nađe pod sankcijama, zbog otvaranja kanala za koruptivno financiranje. Jedino uz snažan pritisak javnosti i građanskog društva političarima se može poslati poruka da ih se promatra i da ne mogu činiti što im drago.
‘Mlinovi američke diplomacije’
Ipak, ne treba biti naivan. Kao što je posve nevjerojatno da je Kožulova “zakonska inicijativa” plod njegove “parlamentarne marljivosti”i, kako on objašnjava, želje da se zaštite temeljna ljudska prava onih koji su se našli pod udarom američkih sankcija, pa čak niti da se radi o pukoj dobroj volji HDZ-a BiH prema “prijateljima” iz SNSD-a.
Čini se da „mlinovi” američke diplomacije počinju ozbiljno mljeti i u prostoru koji su Dragan Čović i HDZ BiH smatrali svojim ekskluzivnim lenom.
Iznenađujuće je da Čović nije vrlo brzo, kad su počela stizati upozorenja s vrlo visokih razina američke politike, kako je vrlo važno u najkraćem roku izvući Bosnu i Hercegovinu iz ruskih energetskih kliješta, izgradnjom Južne plinske interkonekcije, koja bi plinski sustav Federacije povezala s hrvatskim plinovodnim sustavom i omogućila dobavu plina za BiH posredstvom LNG terminala u Omišlju na Krku.
Prve poruke, ona predsjednika SAD Joea Bidena o tome kako je Balkan jedno od žarišta na kojem Putinov režim želi izazivati nestabilnost, pa onda malo otvorenija državnog tajnika Antonyja Blinkena, pismom kojim je od ministara vanjskih poslova BiH Elmendina Konakovića i Hrvatske Gordana Grlića Radmana traženo da utječu na Čovića, kako bi ovaj prestao blokirati provođenje ovog projekta u okviru kompanije BiH Gas, trebale su biti dovoljne Čoviću da shvati kako bilo kakva opstrukcija euroatlantskog prioritetnog projekta razbijanja bosansko-hercegovačke energetske izolacije neće biti tolerirana.
Umjesto traganja za časnim uzmakom, Čović se koristio predizobrnom atmosferom u Hrvatskoj i zaoštravao je svoj stav, te od Hrvatske kao uslugu vezanu uz izbore zahtijevao potporu njegovoj tvrdoglavosti.
U američkoj diplomaciji scenariji su predvidljivi. Kad počne ovakav pritisak, a netko na njega ne želi reagirat, razina koja obavlja pritisak se spušta, najprije na Zamjenika državnog tajnika, a onda na ambasadora akreditiranog u toj zemlji, ali pritisci postaju oštriji. Očito je da je pritisak na Čovića postao takav da on ne vidi izlaz iz situacije u koju se sam doveo.
Sasvim je sigurno da Hrvatska neće riskirati svoju europsku i euroatlantsku poziciju zbog Čovićeve tvrdoglavosti, tako da ta podrška za koju misli da je ima iz Zagreba neće trajati dugo i nestat će onog trenutka kad američka retorika postane grublja.
Čoviću pripisuju pogodovanje ruskom interesu i držanje BiH u energetskoj zavisnosti o Rusiji zbog njegovih političkih interesa i veza s Moskvom. To je vjerojatno ipak pretjerano objašnjenje. Čović je ipak mali lokalni igrač, kojem se dopalo kako je Dodik uz pomoć Srbije i Rusije uspostavio kontrolu nad energetikom u BiH, pa od toga ubire rentu.
Ono što Čović čini vezano uz opstrukciju početka projekta Južne plinske interkonekcije unutar kompanije BiH gas samo je svojevrsno „zahtijevanje rente”. On želi biti drugi ključar energetike, a taj tip “rent seekinga” zahtijevanja rente, nespojiv je s slobodnim tržištem, ali i političkim odnosima u slobodnom društvu.
Kožul je, po svemu sudeći, poslan u akciju zato što se Čović opasno primaknuo sankcijama. Očito da misli kako je dovoljno snažan da ih preživi, misleći da može ono što može Dodik sa Srbijom i Rusijom za leđima.
Kao što je Kožulov projekt bio naivan, naivna je i nada da bi Hrvatkska kao članica EU mogla riskirati svoj europski status zbog njegovih interesa i dobiti, te da se je bilo kome tko nije izravno pod ruskim šinjelom moguće dugoročno oduprijeti pritisku euroatlantskog savezništva.
