Ko god je malo pažljivije posmatrao dešavanja na globalnom tržištu nakon izbijanja krize 2008. danas može na smisleniji način praviti procjenu onoga što nas očekuje u danima koji dolaze, nimalo ne zanemarujući poklapanje specifičnih inflatornih šokova sa trenutkom u kojem tržišta ostaju bez „pogonskog goriva“.
Tokom protekle decenije i američke i evropske monetarne vlasti stimulisale su ekonomiju novcem koji niti je neko zaradio, niti uštedio. Federalne rezerve SAD su nakon višemjesečnih najava odlučile da to više neće činiti na do sada poznat način i tom odlukom gurnule učesnike na tržištu kapitala u zonu nejasnoće i dezorijentisanosti.
Nije toliko komplikovano prognozirati dalji razvoj događaja naspram težine prihvatanja nove realnosti u kojoj ubuduće neće biti vještačkih podsticaja. Sistemi koji se jednom naviknu da nedostatak sredstava konstantno pokrivaju bilo kojim oblikom zaduživanja veoma teško se oslobađaju te navike, pri čemu proces navikavanja na novu realnost često stvara posljedice koje najteže padaju onima kojima je najviše privilegija i uskraćeno.
Decenijska naviknutost na preniske kamatne stope dala je kompanijama mogućnost da se zadužuju po cijeni nižoj od stope inflacije, pokrećući trend kupovine sopstvenih akcija zahvaljujući kojima je njihova vrijednost rasla.
Iako je prošlo nekoliko godina od najave da će programi kvantitativnog popuštanja biti ukinuti do konkretne spremnosti na ovomjesečnom sastanku Feda da se u ovoj godini to i uradi, tržišta za to nijesu bila pripremljena. Sasvim logično, efekat kvantitativnog pooštravanja potpuno je suprotan dosadašnjim efektima kvantitativnih popuštanja, pa je sagledavanje uticaja najnovije odluke nesumnjivo najjednostavniji način dobijanja svijesti o neophodnoj ravnoteži u tržišnim odnosima.
Potreba da se hitno reaguje pojavila se znatno prije ovogodišnjih naftnih šokova
Kada se odsustvo stvaranja realne vrijednosti kompenzuje monetarnim podsticajima stvaraju se dva efekta kojima se kasnije veoma teško suprotstaviti. Prvi je rast cijena uslovljen obezvrijeđivanjem novca; drugi je stvaranje zavisnosti od kontinuiranih akcija, jer svako ublažavanje podsticaja dovodi do usporavanja ekonomije, a posljedično i do recesije.
Već u drugoj polovini prošle godine stope inflacije u mnogim zemljama dostizale su iznose izražene u dvocifrenim procentnim poenima, no to ne samo da nije usporilo vrtoglavi rast berzanskih indeksa, već se, naprotiv, odvijalo kao dio paralelne stvarnosti.
Mjesec za nama okarakterisala je najlošija situacija na globalnom tržištu kapitala, čineći ga najtežim aprilom od početka ovog vijeka. Interesantno je s kolikim „kašnjenjem“ je uslijedila refleksija stanja prouzrokovanog ratom u Ukrajini koji je počeo krajem februara, stvarajući turbulencije na tržištima nafte i osnovnih životnih namirnica i kako su, uprkos tome, berzanski indeksi širom svijeta gotovo tokom čitavog marta ipak rasli.
Međutim, „stvarni“ potres na tržištima uslijedio je onog trenutka kada je Fed stavio do znanja da ima pravo da privilegije koje je dodijelio na jednak način i ukine. U ovakvim okolnostima inflatorni rast počeo je da djeluje kao manji razlog za zabrinutost od nedostatka pokretačke snage za nastavak privrednog rasta.
Od pojavljivanja prvih konkretnih pokazatelja „prolazne“ inflacije prošlo je više od godinu. Drugim riječima, potreba da se hitno reaguje pojavila se znatno prije ovogodišnjih naftnih šokova, a za sve to vrijeme samo su se američke monetarne vlasti nakon toliko mjeseci konačno usudile na reakciju, dok su evropske i dalje daleko od takve odluke.
Dok je u SAD najavljen prvi korak ka uspostavljanju ravnoteže između usklađivanja realnog stvaranja vrijednosti i načina na koji je to moguće postići, u Evropi se sličan potez planira za neko kasnije vrijeme.
Nakon što je kriza koja je uzrokovana pandemijom ublažila snagu imperativa da se poštuju kriterijumi Ugovora iz Mastrihta koji se odnose na udio javnog duga u BDP-u i ograničenje budžetskog deficita, najnovija dešavanja još jedan su udar na jedinstvenu evropsku valutu.
Zbog nemogućnosti da u ovakvim situacijama Evropska centralna banka djeluje na potpuno isti način na koji to čini Fed, ali i zbog upornih nastojanja da to čini u koliko je moguće sličnom maniru, pa još i sa zakašnjenjem koje predstavlja još jedan otežavajući faktor, sve je više izgleda koji ukazuju na to da će najveću cijenu negativnih trendova kojima danas svjedočimo platiti euro, što za tržišta na kojima je ova valuta sredstvo plaćanja znači još veću osjetljivost na dalji inflatorni rast.
