Za očekivati bi bilo da će naučna dostignuća vremenom smanjiti ovu hiljadugodišnju opsesiju uništenjem, ali to se očigledno ne događa. Naprotiv, izgleda da nauka samo stvara nove razloge za brigu, piše Majkl Mojer u uvodu u glavnu temu septembarskog izdanja časopisa „Scientific American“, pod (simboličnim) nazivom „The End“.
Naučnici i apokaliptičari: Na kraju krajeva, neki od najgorljivijih apokaliptičara i sami su bili (ili su i dalje) naučnici. Bil Džoj, suosnivač i svojevremeno glavni stručnjak kompanije „Sun Microsystems“, upozoravao je da bi nano-roboti jednog dana mogli da izmaknu kontroli i, u nedostatku materijala za replikaciju, praktično pojesti Zemlju. Astronom Martin Ris javno se kladio da će do 2020. najmanje milion ljudi izginuti u biološkoj katastrofi – bilo namjerno izazvanoj ili slučajnoj. Brojni klimatolozi najavljuju katastrofične prognoze globalnog zagrijavanja, a nikako ne bi trebalo zaboraviti ni teoretičare demografskih bombi, poput Tomasa Roberta Maltusa, koji je još u 19. vijeku „predvidio“ da će povećanje broja stanovnika na Zemlji uzrokovati glad i razaranja. „Proročanstvo“ se nije obistinilo, ali se svako malo pojavi neki novi „Maltus“. Tako je biolog sa Univerziteta Stenford, Pol R. Erlih, još 1968. godine u svojoj knjizi „Populacijska bomba“ procijenio da ljude od globalne gladi dijele još samo dva desetljeća.
Nauka možda može biti jedan od krivaca, ali ona pruža i odgovor na pitanje odakle tolika tjeskoba. Neki stručnjaci smatraju da apokaliptični užasi hrane naše kolektivne strahove od zbivanja koja nisu pod našom ličnom kontrolom. Sociolog Džon R. Hol, sociolog na Univerzitetu Kalifornija i autor knjige „Apokalypse: From Antiquity to the Empire of Modernity“ (Apokalipsa: Od antike do imperije današnjice), smatra da je strah od nuklearnog rata i uništenja životne sredine bio jedan od ključnih činilaca koji su pokrenuli rađanje kontrakulture 1960-ih.
Važniji od drugih: Ali, u posljednjoj deceniji svjedoci smo još ozbiljnijih razloga za strah.
- Nakon događaja kao što su 11. septembar, velika recesija i ekološka katastrofa naftne platforme BP-a, ljudi – ne samo ludaci i čudni sektaški zeloti – počinju da se pitaju: može li savremeno društvo riješiti svoje probleme - kaže Hol.
Ovaj impuls je dijelom posljedica naše urođene potrebe za traženjem uzroka. Nama je za opstanak važno predvidjeti opasnosti i preduzeti mjere opreza. U našoj je prirodi da iz složenih podataka kojima smo okruženi ispredamo jednostavne priče. Posljednjih decenija ovaj fenomen potenciraju i mediji kojima pretvaranje složenih zbivanja u karikature kriza odlično leži.
Ipak, želja da se strašni događaji interpretiraju kao kraj civilizacije ima korijene u još jednoj ljudskoj osobini – taštini. Naime, svi rado mislimo kako živimo u posebnom, možda čak presudnom trenutku u istoriji.- Vjerovanje da je trenutak u kome živimo u svakom pogledu ključan - bilo u dobrom ili lošem smislu - dio je fundamentalne ograničene perspektive naše vrste - smatra Nikolas Kristenfeld, psiholog na kalifornijskom univerzitetu u San Dijegu. Zamišljanje kraja svijeta omogućava nam da se osjećamo posebnim.
Konačno, strah od apokalipse vjerovatno odražava i najosnovniji od svih strahova – onaj od vlastite smrtnosti. Kako god se osjećali i što god mislili, promjena je dio prirode svijeta u kome živimo, a krajevi su njegov neizbježan sastavni dio.
(Preuzeto sa: T Portal)
