Svijeće su izgorjele, Niko je u međuvremenu otišao u Englesku, sestra Lana se udala, takođe živi u Londonu, Cico Kranjčar, heroj mojih dana, danas je jedan od najuspješnijih evropskih selektora. Iako smo sličnih godina i znamo se od njegovih prvih maksimirskih koraka, “lovili” smo se danima. I gubili između “Dalmatinke”, Vrbana i Dobrog dola. Našli smo se u petak ujutro! Tamno odijelo, diskretna kravata. Gospođa Elvira u “kontroli”, slučajno je šetala malog, šarmantnog psa. Na piće sa Kranjčarom sjeo je Tomislav Židak za Jutarnjilist.hr.
Znaš li, Cico, šta kaže židovska mudrost? Najbolje godine u životu svakog čovjeka počnu kada djeca odu i kad - krepa pas?!
- Djeca su otišla, ali ne diraj mi psa...
Prećutao sam - taj se još jedino veseli, osim Dejana Savićevića, jer bi gospođa Elvira mogla da se naljuti. A to za ovu priču ne bi bilo dobro.
Zlatko Kranjčar, nasljednik Branka Zebeca, koji od svih svjetskih trenera najviše poštuje “trenera nad trenerima” Ćira Blaževića, koji je i prema njemu osamdeset i druge znao da bude maćeha, udobno zavaljen u duboku fotelju, nije primijetio fotoreportersku podvalu - iza njegovih leđa, na zidu dominirao je grafit: “Mamiću, odlazi”. Mi smo se, međutim, koncentrisali na njegov prvi Wembley i 0-0, koji su podigli Crnu Goru na noge. Je li očekivao baš takav rezultat? Bio je vrlo iskren:
- Ni u snu se nisam nadao, iako sam se potajno nadao da ćemo osvojiti pet ili u najboljem slučaju sedam bodova. Igrači su prihvatili moj realni optimizam, vidio sam da imamo kvalitet i dogurali smo do nevjerojatnih 10 bodova. Iako bismo bili jako zadovoljni i s manjom bodovnom zalihom nakon prvog kruga.
Niste očekivali da možete iznenaditi Englesku na Wembleyju, ili Švajcarsku, koja je na SP-u jedina pobijedila svjetskog prvaka?
- I Engleska i Švajcarska i Bugarska imaju visok međunarodni rejting, izuzetni fudbalski ugled i svi ih respektuju. Neću pretjerati ako kažem da je naša kvalifikaciona grupa najjača. Logično je bilo da očekujemo dobar rezultat protiv Bugara, njih sam poznavao dok sam još vodio reprezentaciju Hrvatske, znao sam da se u kući bore sa velikim problemima. Bili su loše vođeni i nadao sam se bodovima. Nakon njih došla je Švajcarska i najvažnije je bilo da tu utakmicu ne izgubimo. Ali, u govoru igračima, prije nego što će istrčati, rekao sam: ‘Ako moramo nešto da riješimo, riješimo to večeras! Ne ostavljajte to za iduću godinu, jer bi moglo biti kasno...’ Iako je predsjednik Savićević savjetovao igrače: ‘Ne žurite, ne srljajte, čuvajte se kartona, pa ako ne izgubimo - napravili ste odličan posao!’ Nakon tih riječi u sebi sam sve promijenio i rekao: ‘Ne, momci, večeras rješavamo našu poziciju. Zapamtite - večeras! Pobjedom rješavamo sve.’ Uvjerio sam ih da su vrijedni, klasa, da vrijede više nego što i sami misle o sebi.
Je li ovo jedan od vaših najvećih rezultata?
- Rezultat da, ali uspjeh - ne! Još nismo došli do kraja, još ne znamo kako će sve ovo da se završi! Ali, ako se plasiramo na Evropsko prvenstvo, onda će to biti moj najveći trenerski uspjeh.
Trenirali ste igrače svjetske klase. Koji su bili najbolji?
- Trenirao sam bronzane sa svjetskog prvenstva, Ladića, Prosinečkog, Darija Šimića, Silvija Marića, Gocu Jurića, Igora Cvitanovića, braću Kovač.
U koju kategoriju spada Mirko Vučinić?
- Vučinić je ekstra klasa, on je Romu iz pozicije autsajdera doveo do borbe za prvo mjesto sa Interom, on je bio ‘prvi glumac rimskog teatra’. Lucidan, talentovan, nepredvidljiv, ali i izvan terena je razigran i vro karakteran. Robert Prosinečki i Mirko Vučinić su dvojica najvećih igrača koje sam trenirao. Toj kategoriji pripada i Ivica Olić, iz Marsonije sam ga doveo u Zagreb i tamo je počeo da se penje na svjetskoj rang-listi.
Bili ste Dinamova maskota, trener, koji je u Dinamu, uz Branka Zebeca i Ćiru Blaževića, ostvario najveće rezultate. Ipak, osjećate li da ste u Maksimiru “neželjeno dijete”?
- Ne bih rekao - neželjeno dijete. Moj uspjeh je smetao nekim ljudima, oni su željeli da budu ispred rezultata. Ne ekipa, ne trener, već ‘dotični’. I zato su se oko mene uvijek plele priče - bolje da Kranjčar ode, onda smo mi veći! Nikad nisam trčao za slavom, želio sam samo da Dinamu bude bolje. Da nisam neželjeno dijete potvrdila je i zadnja ponuda Zdravka Mamića, ona govori suprotno, no nisam mogao da raskinem već potpisani ugovor i da pogazim riječ. Imam riječ, moral i karakter i to nikad neću pogaziti! Bilo bi neozbiljno da sam ‘pobjegao’ iz Podgorice, iako mi je Dinamo najveća ljubav.
Jeste li zamjerili Vlatku Markoviću što vas je smijenio nakon samo jednog poraza u cijelom ciklusu?
- Zamjerio sam mu, ali i dalje smo ostali prijatelji! Znam da je želio da sačuva Izvršni odbor, odnosno njegovu podršku, jer on od te podrške živi. Iako znam da nije bio protiv mene, i on se našao u delikatnoj poziciji. Mogao je da lupi šakom po stolu i presiječe mrmljanje i gunđanje - Kranjčar mora ostati! Ali, da sačuva glasove, koji će mu tek trebati kao hljeb, žrtvovao je mene. Moram da priznam, ta njegova odluka me i danas grize.
Jeste li zamjerili Zlatku Canjugi i Zvonku Zubaku, koji su vas se takođe odrekli?
- Sve što se oko njih događalo ili se i danas događa potvrda je ko su i što su! Nemam ja njima šta da oprostim ili zamjerim. Zubaka sam doveo u prvu ligu, iako nije vjerovao da je to moguće. I on me je otkačio zbog jedne teme koja nema veze sa sportom. Ali, da bi opravdao sebe i da bi mi se osvetio, jer sam otkazao Sesvetama, pričao je o mojim pijanstvima, a zapravo iz svega stoje sasvim drugi razlozi.
Uživate li više u svojim rezultatima ili činjenici da je Niko danas najbolji igrač HR fudbala?
- Veće mi je zadovoljstvo Niko nego svi moji trenerski rezultati. Uživam u njegovoj karijeri, otkako je otišao u Hajduk, pa kasnije u Portsmouth i Tottenham, više uživam u njegovoj nego svojoj slavi. Drago mi je da u igračkom smislu postiže ono što sam i ja ostvario. Srećan sam sa svojom djecom. I kći Lana ima lijep život i to mi je najveće zadovoljstvo. Lagao bih kad bih rekao da ne uživam i u svom trenerskom rezultatu, no proveseliću se samo u krugu bliskih prijatelja. Veseli me činjenica da sam već iskusan strateg. Dobio sam potvrdu da sam fudbalski strateg, da moji rezultati nisu plod slučajnosti, već rada i talenta! Više nisam trener avanturista.
Je li vas Niko u igračkom smislu napokon dostigao?
- Mislim da jeste! Iako je on drugačiji tip igrača nego što sam bio ja, ali on je kudikamo bolji. Uspio je da se asimilira u engleski fudbal, ima vic, kreaciju i neočekivane poteze. Kada se uzdigao iznad mene? Niko postiže golove, što je bitno za veznog igrača, definitivno je ispred mene. Uostalom, igra u 21. vijeku, a ja sam igrao u - dvadesetom!
Kad vam istekne mandat u Crnoj Gori, biste li radije prihvatili selektorsku funkciju hrvatske reprezentacije ili se posvetili Dinamu?
- Nadam se da ću se sa Crnom Gorom plasirati na Evropsko prvenstvo, već je i ovaj rezultat potvrda da je Crna Gora ozbiljna fudbalska reprezentacija, a što se tiče Dinama i Hrvatske, odabrao bih - Hrvatsku. Nadam se da se u Dinamu neće uvrijediti, ali jako bih želio da budem sa Hrvatskom 2014. godine u Brazilu! No, nikome ne želim da stojim na put, želio bih da Slaven Bilić ostane još jedan mandat. Ali, želja da još jednom vodim Hrvatsku u meni će zauvijek tinjati. A sa Dinamom bih želio da ponovim Ligu šampiona.
Koliko supruga Elvira utiče na vaše sportske odluke?
- Ne sastavlja mi ekipu, a nije uticala ni na najvažnije životne odluke. Ona je samo prisutna, odluke donosim ja, iako puno razgovaramo, ne bježim ni od kompromisa. Ona je dobar savjetnik, ne samo u mojem slučaju već i u životu Nike i Lane. U fudbal se ne miješa, ona je samo naš veliki navijač.
Kojem se svjetskom treneru divite? Mourinhu, Fergusonu, Wengeru?
- Najbolji je Ćiro Blažević i njega najviše respektujem!
Govorimo o najvećim trenerima?
- Zar Ćiro nije trener svih trenera? Mourinho je danas u najvećoj modi, ali ni sebe ne želim da ponizim, nisam puno drugačiji i slabiji. Mourinho ima na raspolaganju svjetske igrače, dok hrvatski treneri to ne mogu priuštiti.
U nedjelju je 20 godina kako je Hrvatska igrala prvu međunarodnu utakmicu. Bili ste kapitan i vjerovatno ste emotivno vezani za taj meč?
- Tu uspomenu još uvijek čuvam u duši, bio sam prvi kapitan reprezentacije samostalne hrvatske države. Bio je to jednako značajan događaj kao i postavljanje spomenika banu Jelačiću, te emocije nikada ne mogu nestati. Nadam se da Hrvatski fudbalski savez neće zaboraviti sopstvenu istoriju.
Što vas čini posebno srećnim u životu?
- Djeca su mi na dobrom putu i to je razlog moje najveće sreće! Osamostalili su se, Lana je već majka, nadam se da ni Niko neće puno kaskati za njom. Zadovoljan sam i svojim životom, u kojem ima više uspona nego padova, a kada bih i padao, uglavnom sam znao da se dočekam na noge.
Koga biste od fudbalskih ljudi pozvali na nedjeljni ručak?
- Ne bi svi stali u moj stan, to bi trebalo da se obavi u velikom restoranu. Za stolom bi bili dečki iz osamdeset i druge, zatim moji treneri Ćiro, Vlatko i Otto Barić, a do mene bi sjedjeli Robert Prosinečki, Mirko Vučinić, Dario Šimić i Marko Mlinarić. Pozvao bih i Niku! Iz Rapida bih za svojim stolom rado vidio Krankla i Panenku.
A šta biste ponijeli na pusto ostvro?
- Kremu za sunčanje i gajbu piva. Na pusto ostrvo se ne ide bez ‘karabita’ i Jamničke...
Koji vam je najdraži gol u karijeri?
- Prvi gol za hrvatsku reprezentaciju, Rumuniji u Rijeci. I gol Budućnosti 1982. godine, kada smo potvrdili naslov prvaka nakon 24 sušne godine. Obožavao sam davati golove Zvezdi, a sjećam se i dva gola Portu, kada mi je cijeli stadion aplaudirao...
Najbolji Dinamov igrač kojega ste gledali?
- Ne mogu da pogriješim, to je Štef Lamza, kao desetogodišnjak skupljao sam mu lopte. Odmah iza njega je Marko Mlinarić.
Šta vas toliko privlači u “Dalmatinki”, neuglednom lokalu u Heinzelovoj ulici. Postali ste zaštitni znak lokala, koji je i zbog vas postao poznat?
- Privlače me prijatelji i jednostavnost. U taj lokal sam dolazio i kao klinac, tada nismo išli u Hajnclovu, već u - Henzelovu! Vukli su me tamo dečki sa Ferenščice, taj lokal me vraća u doba mog odrastanja i tamo se osjećam vrlo ugodno, mirno. I domaća hrana, koja je zaista prvoklasna...
Na žalost, rijetko svraća na Ferenščicu, gdje se rodio, većina njegovih najbližih se odselila, svi žele u sjeverni dio grada, gdje i danas živi Cico Kranjčar. Na Ferenščici se sve promijenilo, ostali su samo taksisti. I - Štef Lamza!
JUTARNJILIST
