Za temu za koju se prijavio kaže da je bila nadahnjujuća.
„U uslovima (polu)karantina, bjesomučne pretrage informacija o korona virusu i začudne nepripremljenosti odgovora čovječanstva na pandemiju; zagledanosti i zabrinutosti za dane koji dolaze, a ne treba zanemariti ni faktor dokolice – promišljanje o neveseloj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti sporta i pisanje eseja poslužili su kao koristan vid moždane gimnastike“, kaže Krivokapić.
Ovaj rođeni Cetinjanin, nekadašnji student Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, koji je diplomirao na odsjeku Srpski jezik i književnost, imao je kratku sportsku karijeru.
Igrao je u rukometnim klubovima Lovćen, tivatskom Partizanu, Studentskom centru i Budućnosti. Igru na parketu, zamijenio je „perom“ sportskog hroničara. Od 2000. godine, radi kao novinar dnevnih listova Publika, Dan, Pobjeda i beogradski sportski Žurnal, zadržavajući se najduže u Televiziji Vijesti, od 2008. do 2017. godine.
Nakon uredničkog posla u portalu Fos Media, do marta 2020. godine, ostao je bez stalnog zaposlenja.
„Sport je živopisna metafora života. Učitelj volje, poligon temperamenta. Modus vivendi i modus operandi. Prozor kroz koji vidimo sebe boljima. Parafraziraću Kamija: „Većinu onoga što znam o karakteru i timskom radu dugujem sportu", kaže on za svoj odnos prema sportu.
Njegova strast prema ovoj temi bila je i ranije nagrađivana: 2012. je imenovan za najboljeg sportskog novinara u Crnoj Gori, a dobitnik je i Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, koju dodjeljuje Balkanska istraživačka mreža (2014). Za sobom ima dvije knjige iz oblasti sportske publicistike: „Fudbal u Crnoj Gori 1991 – 2016" (2016) i „Lopta nam je došla s neba" (2019).
Čitaocima svog eseja, kao poruku, izdvaja sljedeći pasus:
Svijet – novi, da li i vrli? – će se nepovratno promijeniti.
Po pesimističkom scenariju postaće nepovjerljiviji, zatvoreniji, isparcelisaniji, klaustrofobičniji; po optimističkom otvoreniji, solidarniji, otporniji, osjetljiviji na društveno-ekonomske nejednakosti, brižniji za svoju budućnost i planetu koju naseljava.
Ali, šta god bilo, neće se promijeniti ljudska potreba da se kreće i povezuje, da se u fizičkoj aktivnosti pronalazi sredstvo i cilj, smisao i svrha; stremi univerzalnim humanim vrijednostima, traga za uzorima i uzdiže ih, da se prepušta navijačkim strastima... Bude Homo sporticus.
Potreba da se igra i raduje sportu, baveći se njime ili ga posmatrajući, uvjeravajući se – ili hrabreći? – iznova i iznova kako su ograničenja, baš kao i strahovi, najčešće samo iluzija.
