Na početku najavljena kao sinteza finsko-luksemburškog modela, na kraju Krivokapićevog rada vlast u Crnoj Gori bliža je situaciji svojstvenoj afričkim političkim sistemima. Institucije su paralisane, neke postoje samo formalno, a javnost nije sigurna ni da li Skupština - koja se nije sastajala mjesecima - ima legitimitet.
Jaz još veći
U decembru 2020, Krivokapić je u ekspozeu najavio "zajedničko djelovanje svih poslanika i građana", ali to ne da se nije dogodilo, već je nakon godinu i po jaz postao još veći nego do tada.
Od svega u čemu je istrajavao, Krivokapić je najuspješniji bio u urušavanju sekularne države.
Govorio je tada odlazeći premijer i kako će njegova Vlada raditi na boljitku, sigurnosti i većem kvalitetu života građana, ali mimo programa "Evropa sad", teško da je na tom planu išta napravljeno. Zapravo, cijene su dostigle rekordne nivoe, a o sigurnosti građana dovoljno je kazao jučerašnji dan u crnogorskim školama, vrtićima i opštinama.
Merit sistem pusto obećanje
Isticao je Krivokapić da će u javnoj upravi uspostaviti merit sistem, a na kraju se sve svelo na seriju primjera nepotizma, zapošljavanja partijskih kadrova, 'zaslužnih' učesnika litija, ali i na niz slučajeva beskrupuloznog progona neistomišljenika.
Efikasno zdravstvo i kvalitetno obrazovanje takođe su bili ciljevi koje je 2020. postavio Krivokapić, a na čijoj realizaciji nije urađeno gotovo ništa. Zapravo, u obrazovanju će se tek osjetiti posljedice rada Krivokapićeve Vlade, jer mnoge tužbe tek stižu na naplatu.
Sve što je urađeno u borbi protiv kriminala, gotovo da je anulirano opštim raspadom sistema u bezbjednosnom sektoru, koji je, pritom, 5. septembra prošle godine bio pretvoren u Krivokapićev lični servis.
Krivokapićevo obećanje o fer i demokratskim izborima još je jedno od kojih se nije dogodilo ništa. O tome svjedoče brojni primjeri - od prošlogodišnjih lokalnih izbora u Nikšiću, do onih najsvježijih u Ulcinju.
I monopolisti postali gubitaši
Obećao je odlazeći premijer i smanjenje troškova u javnom sektoru. Danas je situacija takva da su i pojedina protifna monopolistička preduzeća postala - gubitaši. Ni gimnastika sa "Montenegro Airlinesom" i novom kompanijom nije dala baš sjajne rezultate.
Govorio je tih dana Krivokapić i o odlučnoj borbi protiv koronavirusa. Zaboravio je, ipak, reći građanima kako se ni po koju cijenu neće vakcinisati, kako će iz sedmice u sedmicu - dok brojke rapidno rastu - kršiti mjere, od posjeta sahranama do crkvenih svetkovina širom države.
Uspješna je, međutim, bila prošla turistička sezona, no nakon nje uslijedilo je ono što se jedino i moglo očekivati - novi, izuzetno poguban talas epidemije.
Sektor kulture u potpunosti je razoren, na rukovodeća mjesta postavljani su podobni kadrovi, nerijetko i iz ultranacionalističkih organizacija iz susjedne države. U nauci su obustavljani projekti.
Obećavao je Krivokapić slobodu medija, ali je kasnije na pressovima podučavao novinare kako i za koga treba da rade.
Ništa ni od transparentnosti
Obećavao je i transparentnost, od koje ne da nije bilo ništa - već će odlazeća Vlada ostati upamćena po zatvorenosti, a nerijetko i po prikrivanju činjenica i kršenju zakona. Sjetimo se slučaja pripitog službenika koji je izazvao udes u Podgorici, ali i situacije u kojoj je Krivokapić, mimo bilo kakvih ustavnih i zakonskih ovlašćenja, naređivao hapšenja.
Bilo je prijetnji, a naročito vokabulara koji nije svojstven institucijama svih građana. Prednjačili su u tome Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, a kako je vrijeme odmicalo i sam Krivokapićev kabinet.
Ni o vanjskoj politici se ne da reći mnogo toga pozitivnog. Od Krivokapićevih pokušaja opravdanja o čestitkama povodom 'Dana Republike Srpske' na početku mandata, preko mijenjanja brava i upada po ambasadama, sve do posljednjeg gafa o prekidu diplomatskih odnosa sa Rusijom - ništa ni tu nije bilo kako treba. Naravno, odbijanje, a potom i način na koji su uvedene sankcije Rusiji - tek je priča za sebe.
O Krivokapićevoj se vlasti može reći još mnogo toga, no, s obzirom na to kako su radili, i ovo je sasvim dovoljno. Tek je jedno sigurno - iza Crne Gore je turobno iskustvo, a ona je danas daleko od Luksemburga.
