Nijesam ignorant. I ne vjerujem ni u floskulu ,,gledaj svoja posla“, još manje u onu „veži konja gdje ti gazda kaže“ ili „ćuti i trpi, biće gore“ - bližu ženskom, nego muškom rodu, kao ni u zatvoren krug saradnika i prijatelja, ali prošlu nedjelju sam provela u krugu. I bilo mi je dobro. I čak sam bila ponosna.
Ciničnoj Crnoj Gori i plemenskoj, i građanskoj, i urbanoj i „seljačkoj“ djelovaću lažno jer naradila sam se kao „crnac“ i oni oko mene. Radila sam i za druge, koji mi nijesu „ni rod ni pomoz bog“ a oko mene prisutni svi su bili slični i desilo se nešto. Prvo, nisam imala vremena za mentalna trovanja, drugo imala sam rokove i nekako se desilo - sve što je trebalo. Neko će reći, lako je tebi, ali bez etike uz koju se desi i estetika, pa tek onda računica... teško se iskorači. Pogotovu u malim kulturama. Sredinama, jer tu se ne razmišlja o onom da ko radi taj i griješi, mislimo isključivo o greškama.
I zbog kruga satkanog od završnih ispita studenata u predstavljačkim umjetnostima, i drugim umjetnostima, komunikacije sa ljudima koje kroz profesiju razmišljaju slično, većinski, pomislih da sam umorna i srećna. Jer ako predstavljate sebe, pa onda sve ostalo, sobom, uloženi trud i kod najgorih je veliki. Bez obzira na naciju, vjeru, nevjeru... jer naš cinizam ne kapira koliki je potencijal u posljednjim proljećnim i prvim ljetnjim nedjeljama sakriven na Cetinju. Zbog ljudi, ne zbog tradicije i roda. Zbog postojanja tri umjetničke škole za koje još uvijek postoje prijemni ispiti, na kojima većina mladih hoće da radi i na kojima se njeguje stav. Jer stav je i usuditi se da se bavite tom za racionalne, iracionalnom djelatnošću... iza koje stoji veliki rad i kod najljenjih i potreba da vas zbog rada vide. Pare dolaze kasnije, jer važno je da dođu, ali strast - zamislite strast zbog posla, zadatak prisutan od prvog dana. A toliko smo puni predrasuda. Kao društvo, i u dalje nefunkcionalnoj Crnoj Gori, koja bi od takvih aktivnosti mogla da živi. Kao što je veliki broj ljudi zaposlen u pogonu koji se zove serijska produkcija u susjednoj državi.
A ovo sve pišem jer Ministarstvo kulture opet radi, metaforično i ako ne radi, još im nisam u dvorište gledala. Postoji. I kada krećete ni od čega, do prije dva mjeseca bili ste podstanar i u glavi onih koju su vodili ili odlučivali, spustila su nam se očekivanja, i neka je, tu je. Ali takođe ne vidim ni jednu od debata, diskusija, javnih rasprava, udarnih termina - sport bolje prolazi, o tome koliko je za male prostore važna i institucija, a na primjer niko nije napravio pozitivnu analizu da studenti umjetničkih fakulteta većinski rade. Imaju posla, daju i otkaze, manje ih otkazujemo jer smo im svi profesori, a kao što rekoh vaspitali smo ih za uslovnu neposlušnost, jer ako im je dobro - pa ne biste to odabrali. I u godini u kojoj smo većinski bili nekulturni, i ljuti, niko se nije sjetio da kaže - hajde da dodatno podržimo oblast koja može da nas zaposli. I u kojoj ljudi rade ono što vole da rade, što je kod nas rijetkost, i u kojoj posao ni kod najljenjih nije nužno zlo. Jeste frustracija, ali u našim krajevima svaki je posao frustracija.
I hvala mom zanatu, što bi rekao Arsen Dedić, jer mi je dao... ne znate tu divnu pjesmu. Ili je znate ali ste je možda površno čuli, a meni je moj zanat dao da protekle nedjelje ne budem frustrirana i da mislim da živim bilo gdje u svijetu. I meni je dovoljno, jer ako mogu da živim u iluziji, vraćam se na iracionalno, a to jeste najljepše. Iliti u realnost, a imate osnovu da se krug širi. I širi se ko hoće da ga vidi. Ali je javnosti nedovoljno zanimljiv.
Pošto sam kao i svi „umjetnici“ egocentrik, mana jeste, i nepopravljivo ide naprijed. Prije dvadeset i nešto godina bilo nas je 3, 4... pa i 10, sada su nas desetine sa kojima možemo da se razumijemo makar na onom nivou... na šta mislite kada kažete film, pozorište, dizajn... itd. A to jeste veliki iskorak za našu skromnu, u smislu ideja i duha, stvarnost. Nijesam ignorant... i moj krug koji je siguran, ovim putem dijelim sa vama. Pošto je javan, zbog prirode zanimanja, na vama je da li ćete ga pogledati i možda vaš svijet obrnuti. Makar jedan dan - na radost.
