Ova vjerska zajednica ima značajan uticaj na crnogorsko društvo i aktivan je akter mnogih događaja zbog čega su njeni predstavnici i česti gosti ovdašnjih medija, a crkveni velikodostojnici nerijetko koriste te prilike da javnosti pošalju baš ovakve poruke koje su, ne samo dezinformacije, već i govor mržnje i brutalno ugrožavanje ljudskih prava.
Mediji se, uglavnom, ponašaju kao „mikrofon“ i bez bilo kakve intervencije omogućavaju plasiranje ovakvih (dez)informacija i poruka što je, prema ocjeni slovenačke ekspertkinje za medije, univerzitetske profesorice Sandre Bašič-Hrvatin neprihvatljivo.
Činjenice prije svega
- Medij ne može biti platforma ili oglasna daska na kojoj bilo ko objavljuje što mu padne na pamet. Mediji koji objavljuju laži ili sudjeluju u širenju laži i mržnje nijesu mediji. Vjerske zajednice, naravno, imaju pravo sudjelovati u javnoj raspravi o pitanjima koja su važna za njihove vjernike. Vjera se temelji na vjerovanju. Nauka se temelji na neprestanom preispitivanju svijeta. Za vjernike, kao i za sve ostale članove društva, moraju važiti jednaka pravila koja se odnose na javnu komunikaciju – poštovanje drugog i drugačijeg. Mediji su kuratori događaja u svijetu. I to kuratorstvo temelji se na konstantnom preispitivanju činjenica - kaže ona za Pobjedu.
Upozorava da mediji ne smiju da se ponašaju kao „protočni bojler“, a uz opravdanje da prenose „stav druge strane“.
- Uloga medija jeste da senzibilišu javnost na probleme u društvu. Ne na način da zarađuju na aferama, skandalima, lažima i teorijama zavjere. Moraju provjeravati činjenice i reagovati na svaku laž. Ne postoje alternativne činjenice. Nešto jeste ili nije. Kada izvještavaju o nekome ko gleda u bijeli zid i tvrdi da je crn moraju jasno stati u odbranu činjenica. Nešto što bi moralo biti temelj svake komunikacije je da nasilje, diskriminacija drugih, mržnja i laži nijesu zaštićeni pravom na slobodu izražavanja – kategorična je Bašič-Hrvatin.
Kada se mediji nađu u situaciji da prenose sporne stavove, prema mišljenju generalnog sekretara Medijskog savjeta za samoregulaciju Ranka Vujovića, moraju to, prije svega, pažljivo da rade, pa i kada je riječ o porukama crkve.
- Naša država nije teokratska, već građanska i sekularna. Postoji ogromna razlika između onoga što crkva propovijeda i naučnog pogleda na svijet. Jedna od tih drastičnih razlika je poštovanje ljudskih prava - kaže on.
Mediji, upozorava sagovornik Pobjede, ne smiju da dozvole sebi da budu propagandna alatka u službi crkve.
- Ako medij bude u situaciji da treba da izvještava o crkvenim aktivnostima ili pogledima mora da napravi otklon i distancu od takvih stavova i da gledaocima ili čitaocima jasno stavi do znanja da se radi o stavovima crkve. U situaciji kada se radi o problematičnim stavovima potrebno je ograditi se od njih i jasno naznačiti zbog čega su ti stavovi ili radnje sporni i problematični ili u krajnjem slučaju nezakoniti – ističe Vujović.
Za komunikologa Radoja Cerovića zapanjujuće je da se u javnoj debati o abortusu, na jednoj crnogorskoj televiziji, niko nije usudio da pokuša da debatuje sa stavovima sveštenika.
- Suštinski, novinari i posjetioci u studiju, ko iz straha od „kazne Božje“, ko iz straha od društvene osude, a ko iz pozicija istomišljenika - tek niko da se usudi da postavi pitanje. Da ispriča priču o surovim događanjima, o užasnim pričama i sudbinama žena, pa da onda publika bude u stanju da uporedi i reaguje. Postoji i neka forma političke korektnosti prema religijskim dogmama. Neko nepisano pravilo po kojem nije uljudno i predstavlja kršenje ljudskih prava, ako se konfrontirate i dovodite u pitanje vjerske dogme, pa makar koliko apsurdne i očigledno pogrešne. Sve zajedno ostavlja ogroman prostor za klerikalne govornike i za njihov više-manje skriveni proselitizam kroz izazivanje osjećaja straha i strahopoštovanja, stida, krivice, osjećaja nemoći i slično – upozorio je Cerović.
Novinarke i novinari, izričit je naš sagovornik, moraju da se usude da se konfrontiraju.
- To je vaša obaveza. Traganje za istinom, razobličavanje laži i manipulacija, najznačajniji je etički kodeks novinarstva. Nemojte ustuknuti pred strahom od natprirodnog, pred kletvama i anatemama, pred pritiscima sredine. Ne dozvolite da doprinesete širenju opasnih i toksičnih poruka – poručuje Cerović.
Lažove „udariti po džepu“
Ako je laž na jednoj strani, kategorična je Sandra Bašič-Hrvatin, onda istina mora biti na drugoj.
- Krivi smo i mi, naučnici i naučnice, koji nijesmo svaki put kada su u javnosti počele kružiti laži koje se ne temelje na činjenicama i u suprotnosti su sa znanstvenim dokazima jasno stupili u odbranu istine. Očito je da lažljivci i širitelji teorija zavjere znaju komunicirati. Očito je i suprotno: da naučnici, koji bi morali braniti nauku to ne znaju ili ne žele učiniti – kaže ona.
Laž, poručuje, nikako ne može biti druga strana.
- Kada se radi o poštovanju temeljnih ljudskih prava nema druge strane. Ili ta prava poštujemo ili ih ne poštujemo. Potrebno je udariti tamo gdje lažove najviše boli - po njihovom džepu. Niko, ama baš niko, ne smije profitirati na laži. Novinari po svom temeljnom načelu djelovanja moraju raditi u javnom interesu. Moraju biti na strani žrtava i onih kojima se uskraćuju temeljna ljudska prava – jasna je Bašič-Hrvatin.
Suštinski su, prema njenom mišljenju, političari i mediji ti koji su normalizovali mržnju, laž i širenje neistina o određenim javnim pitanjima.
- Oni su ti koji misle da je zadatak novinara samo prenositi što drugi govore, a zadatak je biti kritički glas protiv svake zloupotrebe javne vlasti – bilo da se radi o političarima, ekonomskim moćnicima, raznim organizacijama ili pojedincima. Ako mediji ne obavljaju svoj posao, onda se svijet pretvara u borilačku arenu u kojoj je dopušteno sve – upozorila je ona i pozvala novinarke i novinare da beskompromisno poštuju profesionalne standarde.
I Ranko Vujović ističe da se ne može pravilom druge strane opravdavati tek tako objavljivanje nezakonitih ili neetičnih sadržaja.
- Novinar/ka mora da naglasi da se radi o nezakonitom sadržaju ako je govor mržnje u pitanju. Takođe, ako je u pitanju crkvena ideologija ili njihov pogled na svijet, koji se dramatično razlikuje od sekularnog, to mora da se saopšti. Sjetite se pričešćivanja za vrijeme korone jednom kašikom. To je prenošeno često bez ikakvog upozorenja gledaocima. Na taj način se promovisao nenaučni pogled da ako odete u crkvu ne možete da se zarazite ako koristitite istu kašiku. Pa smo poslije svjedočili koliko je građana i sveštenika umrlo koji su praktikovali ovo „vjerovanje“ – podsjeća on, dodajući da je slična bila i propaganda da korona ne postoji i da je izmišljena.
Upozorava i na otvoreni govor mržnje koji crkva propagira u odnosu na LGBTIQ zajednicu i naglašava da mediji kada prenose takav sadržaj moraju da ukažu da se radi o nezakonitom činu – širenju mržnje.
- Odnos prema određenim nacionalnim manjinama ili nacionalnostima je, takođe, otvoreni govor mržnje i ne bi smio tek tako, bez ikakve ograde, da se plasira u medijima. Radi se o opasnim, ekstremnim govorima koji podrivaju građanske i demokratske vrijednosti i koji ne bi trebalo da se, bez velike ograde i objašnjenja, plasiraju – upozorava Vujović.
Izvještavanje o govoru mržnje, prema njegovim riječima, podrazumijeva poštovanje imperativa novinarskog ponašanja – novinarsko ograđivanje, osuđivanje i kritiku takvog govora.
- Pošto crkva objavljuje veliki broj dezinformacija, potrebno je posebno provjeriti te stavove i činjenice i ako se utvrdi da se radi o netačnim informacijama jasno to naglasiti kako se čitaoci i gledaoci ne bi dovodili u zabludu. Crkva se velikim dijelom bavi i politikom u javnim nastupima, pa zato treba biti posebno obazriv kada se i ti stavovi prenose – zaključio je Vujović.
Ubjedljiva komunikacija
U susret podgoričkom prajdu crkveni velikodostojnici pozvali su vlasti da „zaštite narod i državu, naročito djecu“, koja su, kako je navedeno, kroz školske programe i udžbenike „izložena sadržajima LGBT propagande i ideologije“.
Stručnjak za komunikacije Radoje Cerović objašnjava da „cijeli konglomerat stavova o homoseksualizmu koje crkva promoviše predstavlja užasnu formu govora mržnje i diskriminacije, sa ponekad tragičnim posljedicama u formi nasilja i progona homoseksualnih osoba“.
- Ne razumijem zašto je starije pravo vjernika na sopstvene vjerske stavove od prava na, na primjer, seksualnu orijentaciju. Zbog čega bi bilo dozvoljeno tolerisati govor mržnje i diskriminaciju, kao i otvorene uvrede i prijetnje „vjerujućeg naroda“, ako slične takve riječi sistematično sankcionišemo kod drugih govornika. Dok se smatra govorom mržnje uvrijediti nekoga zbog rasne, seksualne ili nacionalne pripadnosti i na bazi iste, pravi se neka vrsta izuzetka ako taj isti govor mržnje izgovarate iz vjerskih pobuda. Jer su valjda važnije vjerske pobude i vaše pravo da vjerujete u srednjovjekovne dogme nego nečije pravo na izbor, nečije pravo na život – naglašava on.
Smatra da bi bilo veoma važno da novinari i urednici prođu obuku iz skrivenih alata ubjedljive komunikacije.
- Ne samo zbog popova i ostalih sveštenih lica, već i zbog niza drugih sličnih govornika: zagovornika ravne zemlje, protivnika vakcina, promotera teorija zavjera i slično. Mediji predstavljaju platformu sa koje je izgovorena riječ višestruko ojačana i multiplicirana, a urednik ima odgovornost (čak i zakonsku) za poruku koja se šalje preko njegovog medija. Zato je važno biti u stanju prepoznati te skrivene forme ispiranja mozga, hipnotičkog djelovanja i skrivenog potiranja kritične svijesti – objašnjava Cerović.
Specifični jezik koji koriste hipnotizeri, kaže on, a koji se u teoriji naziva „Milton model“, veoma lako će se prepoznati u svim propovijedima, pa i u televizijskim nastupima crkvenih velikodostojnika.
- Jedno od najmoćnijih oružja komunikacije u rukama hipnotizera i sveštenika je tzv. storytelling. Moć pričanja i prepričavanje priča, po uticaju na emocije i
na ponašanje ljudi, teško da može da bude upoređena sa bilo kojom drugom formom komunikacije. Sve svete knjige monoteističkih religija nijesu drugo nego konglomerati više ili manje nepovezanih priča. A znamo koliki uticaj na sveukupnu kulturu naše civilizacije su te priče imale – kaže Cerović, uz konstataciju da je „globalno gledano crkva kao institucija izmislila i etablirala skoro sve metode persuazivne odnosno ubjeđujuće komunikacije“.
Specifično oblikovanje rečenica tako da one djeluju „očigledno“, „zdravorazumski“ ili čak „naučno informisano“, su tu, objašnjava naš sagovornik, da nas spriječe da se zapitamo i da preispitujemo što je njihovo stvarno značenje.
- Ali time ostavlja prostor za beskrajnu manipulaciju i zloupotrebu jezika. Bertrand Rasel, Baruh Spinoza, Denis Didro i mnoga druga slavna imena nauke i prosvjetiteljstva usuđivali su se suprotstaviti se i čak ismijavati te apsurdne tvrdnje. Oni su to radili u vrijeme kada je crkva bila moćna i zastrašujuća institucija. A danas? Reklo bi se da niko nema hrabrosti da se u to upušti – ističe Cerović i zaključuje da je porazna činjenica da se „novinari, ljekari, naučnici, predstavnici civilnog društva ne usuđuju da ukrste argumente i izvrgnu ruglu razrađenu komunikacijsku mašineriju crkve“.
Teoretičar zavjere u SAD žrtvama će platiti 965 miliona dolara
U Sjedinjenim Američkim Državama nedavno je, kaže profesorica Sandra Bašič-Hrvatin, osuđen poznati teoretičar zavjera, dezinformacija i laži Aleks Džons na novčanu kaznu od 965 miliona dolara.
- Novac mora isplatiti članovima osam porodica žrtava oružanog napada u osnovnoj školi „Sandy Hook“ i agentu FBI koji je došao u pomoć. Osuđen je jer je skoro 10 godina vodio kampanju na njegovom internet kanalu da se napad nije dogodio i da je to još jedna od ljevičarskih laži – pojašnjava Bašič-Hrvatin.
Taj čovjek je, dodaje ona, tvrdio da žrtava uopšte nije bilo, a da su roditelji koji su se pojavljivali u javnosti plaćani glumci Holivuda.
- Zbog njegovih kampanja širenja laži porodice žrtava bile su izložene internet nasilju, prijetnjama smrću, o njima su se širile takve laži da su brojni imali teške posljedice na mentalno zdravlje. Aleks Džons je profiter laži i mržnje. On je zarađivao ogromne sume novca svjesno šireći laži, podstičući nasilje i mržnju. Oni koji ga brane pozivajući se na slobodu izražavanja ne žele razumjeti, da nema takve slobode i takvog prava koji dozvoljava širenje laži, podsticanje na mržnju i nasilje. Aleks Džons možda lično nije nikoga ubio (budimo iskreni ni Hitler nije nikoga lično ubio) ali je svojim zapisima na internetu gradio i hranio kulturu nasilja, mržnje i straha – dodaje naša sagovornica.
Ipak, kategorična je i da nije samo on kriv.
- Krive su i privatne korporacije koje zarađuju na takvim objavama. Krive su i političke elite koje ne žele jasno osuditi i kazniti nosioce takvih poruka u javnosti. Krivi su i mediji, koji su skrivajući se za nekim fiktivnim pravilom o objektivnosti i uravnoteženosti prostora, omogućili takvim verbalnim nasilnicima da nesmetano nastupaju u javnoj komunikaciji – smatra Bašič-Hrvatin.
