Debata o legalizaciji marihuane, koja u većini zemalja u razvoju decenijama nije uvrštavana u dnevni red sjednica političkih tijela, niti je zasluživala adekvatnu medijsku pažnju konačno miienja formu i uključuje širi krug učesnika od onog unutar kojeg je postojala podjela na promotere vođene sopstvenom potrebom za konzumiranjem i protivnike lišene želje i volje da sagledaju činjenice. Vlade ovih zemalja su kontinuirano sprovodile politiku represije i zabrane, čak i bez bilo kakvih pokušaja da se prave da im je stalo do toga da edukuju građane i u raspravu unesu činjenice.
Broj uživalaca raste, crno tržište cvjeta, a države ostaju lišene mogućnosti ne samo da ostvare prihod kroz oporezivanje, već i da na bilo koji način kontrolišu procese. Nasuprot tome, upotreba marihuane u zemljama u kojima je legalizovana među lokalnom populacijom kontinuirano opada, a budžetski prihodi rastu, uz neprekidan rad na jačanju sistema kontrole sastava materije kojom se trguje.
Za legalizaciju marihuane potreban je jak pravni sistem koji u većini zemalja u razvoju nije na zadovoljavajućem nivou
U zemljama u kojima trgovinom marihuane ne upravljaju vlade, već narkodileri, prije svega nema kontrole plasirane robe, niti zabrane prodaje maloljetnicima. Koncentracija THC-a koji stvara psihotropne efekte neprekidno se povećava, za pospješivanje uzgoja biljke na ilegalnim plantažama koriste se supstance koje su mnogo toksičnije od onih zbog kojih se uživanje marihuane smatra štetnom, a sve učestaliji je sintetički kanabis, koji je, poput svega vještačkog, znatno opasniji od prirodnog i direktno utiče na slabljenje moždanih funkcija.
Troškovi koji u državama zemalja u razvoju nastaju kako bi se suzbila ilegalna trgovina kanabisa takođe neprekidno rastu, nasuprot čemu su rezultati iz godine u godinu sve lošiji. Polazeći od činjenice da nešto sve više i više košta, a ne donosi srazmjerno poboljšane rezultate može se doći do ocjene da bi mnogo korisnija i za budžet i za bezbjednosni i pravni sistem, kao i za zadravlje građana bila legalizacija i regulacija tržišta, a da se novac ulaže u edukaciju stanovništva i prevenciju kako delinkvencije, tako i kriminalnih radnji.
Kanabis je psihoaktivni proizvod štetan po ljudsko zdravlje, jer dovodi do poremećaja percepcije, koncentracije i pamćenja, koji dugoročno za posljedice imaju psihološke probleme i poremećaje mentalnog stanja, a u nekim slučajevima dolazi i do akutne intoksikacije. Izuzetno štetno je da ga konzumiraju veoma mlade osobe, a posebno ne bi smjeli da ga koriste vozači, jer smrtni slučajevi koji nastaju kao posljedica konzumiranja marihuane nijesu od predoziranja, već najčešće kao posljedica saobraćajne nesreće koje vožnja u ovom stanju izaziva.
Međutim, rizik od stvaranja zavisnosti od marihuane je između 10 i 15 odsto, odnosno višestruko niži u odnosu na procenat zavisnika od duvana i alkohola. Poređenje efekata koje izaziva alkohol naspram konzumiranja marihuane otvara pitanje zašto je prodaja pića, prije svega onih sa visokim procentom alkohola, poput rakije, legalna i zašto je ona toliko dostupna, a marihuana ne. Podsjećanje na prohibiciju možda daje najjednostavniji odgovor na ovo pitanje – kada država odluči da nešto legalizuje time smanjuje niz štetnih efekata, kontroliše divlju proizvodnju i ima mehanizme kojima može da sankcioniše neželjene pojave.
Za legalizaciju marihuane potreban je jak pravni sistem koji u većini zemalja u razvoju nije na zadovoljavajućem nivou. Tržišta na kojima se marihuana kupuje na isti način poput cigareta i alkohola uređuju moćne institucije, stepen korupcije je izuzetno nizak (indeks percepcije korupcije prema podacima kojima raspolaže Transparency International pokazuje da je on u Holandiji najniži u odnosu na sve zemlje EU i osmi najniži u svijetu), a kriminal se efikasno sankcioniše.
Razmišljati o legalizaciji i priželjkivati je, pozivajući se na globalne statistike i prije-i-poslije efekte je jedno, a stvarati preduslove za legalizaciju je drugo. Uz to, postoji više načina na koje se marihuana može legalizovati i oni obuhvataju širok spektar odnosa institucija prema ovom pitanju.
Broj uživalaca raste, crno tržište cvjeta, a države ostaju lišene mogućnosti ne samo da ostvare prihod kroz oporezivanje, već i da na bilo koji način kontrolišu procese
U ovom domenu najviše se razmišlja o jednostavnoj dekriminalizaciji upotrebe marihuane, uz procjenu da bi taj pristup prepolovio budžetske izdatke koje stvara represija. U nekim zemljama razmišlja se o legalizaciji u konkurentnom okruženju, gdje bi se sa padom cijene obim prodaje povećao, dok bi poreski prihodi dodatno porasli, pa bi uštede na suzbijanju krijumčarenja i politici zabrane nadoknadile povećane izdatke za zdravstvenu prevenciju, povezanu sa velikim brojem potrošača.
Jedan od najracionalnijih pristupa bila bi legalizacija proizvodnje, prodaje i upotrebe pod javnim monopolom, gdje bi cijena marihuane bila postavljena na dovoljno visok nivo da se izbjegne povećanje potrošnje. Međutim, problem koji se javlja u monopolskom okruženju odnosi se na formiranje cijene. Niska cijena u slobodnoj prodaji eliminisala bi potrebu za stvaranje crnog tržišta, ali bi povećala broj potrošača. Visoka cijena ograničila bi entuzijazam i nastavila bi da održava u životu crno tržište, a time i troškove koje u suzbijanju ove pojave imaju policija i sudstvo.
U zemlji čije tržište nakon svakog povećanja akciza na duvanske proizvode preplave paklice cigareta bez akcizne markice teško je izmjeriti neoporezovanu količinu, a očigledno i kontrolisati kanale kojima takvi proizvodi dospijevaju do građana. Promet duvanskih proizvoda u Crnoj Gori je legalan, ali ta činjenica ne eliminiše uličnu prodaju. Prodaja cigareta maloljetnim osobama je strogo zabranjena, ali trgovci se ponašaju kao da imaju detektor koji pokazuje da su dijete roditelji poslali u prodavnicu.
Taj nivo svijesti, odgovornosti i odnosa prema zakonu nijesu dovoljan preduslov za stvaranje priče koja bi maloj zemlji donijela višestruku korist. Legalizacija marihuane nije sredstvo, već cilj – nije marketinško sredstvo, koje bismo mogli da ističemo kao komparativnu prednost u odnosu na zemlje koje to nijesu učinile uglavnom jer, uprkos željama i namjerama, nijesu stvorile preduslove, već je krajnji rezultat kojim jedan pravni sistem pokazuje sposobnost da kontroliše čak i ovako delikatnu oblast.
