Kotoranin Zoran B. Radonjić koji je putovanje u svijet epske poezije započeo stihovima o ulozi guvernadura iz kuće Radonjić u vremenima napada na Crnu Goru, sada je napisao novu pjesmu pod naslovom “Let od Duklje do slobode”.
Kako pojašnjava za Portal Analitika, njegovi stihovi oživljavaju dvoglavog orla crnogorske zastave, simbola vremena i slobode, koji iz savremene Crne Gore leti kroz vrijeme.
“Krila mu vijore na slavnoj crnogorskoj istoriji dok mu iz očiju sijevaju sjećanja na bojeve, zavjete i ponosna uzdizanja”, pojašnjava Radonjić.
Kako dodaje, on nije samo zlatni simbol na svilenoj crvenoj tkanini, on je duh naroda, stražar svitanja i sumraka, vjerni svjedok svih uspona i padova.
“Kroz ovu pjesmu orlu dajem misli i glas, da kroz moje riječi govori, raširi krila nad Crnom Gorom kroz vjekove i prenese nam priče koje moramo čuvati od zaborava”, poručuje Radonjić.
U nastavku pročitajte njegovu pjesmu “Let od Duklje do slobode”:
U smiraju jednog dana
Uzeh čitat ja štorije,
Pa okrećem zlatne strane
Crnogorske istorije.
Polako me san osvaja
A toplina doma grije,
Na um meni tu padoše
Sa barjaka glave dvije.
Dal’ to bješe snoviđenje,
Bož’ja volja ili java,
Kada pjesnik diže orla
I misli mu svoje dava?
Vinuo se sa zastave
Leti put nebeskog svoda,
Đe vjekova deset stoji
Slobodarskoga naroda.
Pa sa slavom istorije
Kroz zemane or'o prođe,
Da pozdravi velikane
I do Duklje zemlje dođe.
U deseti vijek sleće
Na ognjište ovog leta,
Đe se uždi ova luča
Blagoslovom arhont Petra.
Leti orle kroz visine,
Kroz snjegove i oluje,
Zbori svima da je Duklja
Đe sloboda nam caruje!
Kroz vjekove mnoge leti
Pričaj, orle, o slobodi,
Toj ideji uzvišenoj,
Uz koju se i ti rodi!
Nek ti ovo „prvo carstvo”
Bude gn'jezdo zanavijek,
A ta luča što je nosiš
Za svakoju bolest lijek.
Uz blagoslov or'o krenu
Iznad Bara širi krila,
Kod masline sleće stare
Dok je svjetlost grije mila.
‘Iljadu joj ljeta bilo
Pod njom vazda bješe ljudi,
Spomenika ljepšeg nema
Vrijeme o tome sudi.
I nek priča ova počne
Od ljubavi i od mira,
Zapamtiće pokoljenja
Kosaru i Vladimira.
Danas sam vam doletio
Da pozdravim vaša lica,
Vaša ljubav sv’jetu treba
Ka’no ruži dar kapljica.
Za života služili ste
Svakom čojku, svakom robu,
A i nakon vaše smrti,
Samo jednom nam Gospodu.
Kada tako kažeš, orle,
Ti što nosiš glave dvije,
Nemoj reći nam sudbinu
Nek Svevišnji nam je svije.
A od mene nek’ ostane
Zavjet kao miritelja,
Na planinu nek’ se nosi
Krst našega Spasitelja!
Nek’ se samo širi ljubav
Nek’ se šire mir i sloga,
Od Kosare i od mene!
E tako ti Bog pomoga’!
Vinuo se opet or’o
I krilima vjetar mije,
Pa na dvore silnog kneza
Sleće čudo s glave dvije.
Vojislav sa sabljom stoji,
Sin uz njega, Mihailo,
I unuk mu Bodin slavni,
Divno ih je viđet bilo.
Još poroda njihovoga
Ukrasilo ove dvore,
Barjaci se silni viju
Buru šalje plavo more.
Tuđemilskog gn’jezda, orle,
Što sa lučom se ponosiš,
I ovo su dvori tvoji
Odmori se dok je nosiš!
Na svijetu nema težeg,
Nit’ časnijega bremena,
Ponosno ga, orle, nosi
Do ultime od vremena!
Još te molim, nosi zavjet
Vojislavljevića kuće,
Da je vječan ovaj plamen
Za vrijeme nam buduće!
Zdravo bili mi vladari
Kolijevke crnogorstva!
Postaviste temelj zemlji
Od junaštva i od čojstva!
Budućnost će da vas slavi
I Duklje nam sveto ime,
Ponosno će odjekivat
Slavit će se tekovine.
Čuvajte nam zemlju, more,
Čuvajte nam i planine,
A vjetar će čuvat straže
I kuće vam slavno ime!
Nakon prve dinastije,
Stiže zeman veljeg mraka,
Nemanjići sve srušiše
U njih bješe sila jaka.
Tu ni kamen na kamenu
Do Kotora ne ostade,
Brisali su istoriju,
Jednu novu bi da grade.
Čak i groblja Duklje carstva
Pretvoriše u pepeo,
Vijek i po or’o žali
Da bi novi let začeo.
Mjesto suza, kišu lije
Da pod sobom gasi plamen.
Ogrijaće opet sunce
Crnih gora sveti kamen.
Do Balšića kuće dođe,
I tu bješe div junaka,
Da pozdravi vojskovođe
I na štite im kurjaka.
Ime Balše i Đurađa
U vas će se ponavljati,
Ovo gn'jezdo slobodarsko
Zetom ćete zemljom zvati.
Pa posebno jednog gleda
Junaka iz tog vremena,
Balšu Drugog, perjanicu,
Za megdana vazda spremna.
Sudbinu ti neću reći,
Ti, ponosna ratna glavo,
Na’te često ja pomislim
Dok posmatram nebo plavo.
Bićeš primjer od junaštva
Bilo prije il’ poslije,
Ka’ junačke smrti slavne
Nema ljepše pogibije.
Ja bih rado, orle, s tobom
Priče duge sad vodio,
Ali eto turske vojske,
Na mene ih put nanio.
Zbore da su blizu stigli,
Na Saursko polje ravno,
Ja pred vojskom sad ih srećem.
Za slobodu! Ime slavno!
A ako nas opet puti
Ili Bož’ja sudba spoji,
Pričat’ ćeš mi za poljane
Što ih naša krv oboji.
Kriknu or’o, tugu krije,
Rado bi ga ustavio,
Da ne gine na poljanu
Đe je Balša naumio.
Svako sudbu svoju kroji,
Jedna mu je Bogom dana.
Čekat’ će ga rajska polja,
Čekat’ slava ovjenčana.
U tom ratu sa tom silom
Pet vjekovne borbe biće,
Čitav svijet divit će se
Đe slobodna zora sviće.
Bi li iđe zapisana
Duža borba za slobodu,
Nego što je Bog podari
Crnogorskome narodu!?
Leti or'o, slavi klica,
Kada viđe braću svoju
Đe čuvaju tvrde dvore
I barjaka crven' boju.
Podno gora od Lovćena
Temelj jedan šljeme sniva,
Crne Gore sveto ime
Na ognjištu se okiva.
Žar tom ognju dade luča,
Što se zaždi kod Dukljana,
Prenese ih Zeta zemlja,
Grije nas i ovih dana.
V'jenac slavni tu je splela
Crnojević kuća stara,
Neimari crnogorstva,
Istorija tu je slavna.
Stefanica, Ivan, Đurađ,
Na ponos nam ostaviše,
Nema sile koja moga,
To nasleđe da izbriše.
Preko zvona, manastira,
Crkve svete nam pomena,
Preko prve štamparije,
Crne Gore nam imena.
Evo, orle, nek ostane
Priča naša u kamenu,
Crnoj Gori poklon dasmo
Ovu iskru u kremenu.
Da nam sveta bude brana
Zvono s ovog manastira,
Da junaku melem bude
Dok se čuje pjesma mira.
A nek’ priče ostanu nam
Preko knjiga pečatanih,
Da se pamti što je bilo,
Sa junaštvom ovjenčanim.
A Stanišu Ivanovog
Ne spominji na veselje,
On za sebe islam uze
A odbači jevanđelje.
I da mu je prosto bilo
Zbog očeve ujčevine,
N'o ne uždi trag on sreće
Na ognjište domovine.
Mudre r'ječi to bijahu
Zna to dobro ovaj or'o,
I prokletstvo i dar si mi,
Najmilija Crna Goro!
Još dva v'jeka strašne borbe
Pred orlom su prolećela,
N'o od Duklje do slobode
Jedna luča je gorela.
Primila se ka’ da gori
Od prvoga dana zemlje,
Zelen gore pripitomi
I Njeguša staro pleme.
Neka mi se ne zamjeri
Pomenuću bratstvo moje,
Što je bilo kroz vrijeme
Čvrsti branik zemlje svoje.
Zbor im dade prvo mjesto
Zbog junaštva i zbog časti,
„Diploma” i „alaj barjak”
Čuvaju im te počasti.
Pa dok leti više sela
Iznad ove stare kuće,
I gumna im, crkve svete,
Skupi krila u svanuće.
Tu okupi slavnu lozu,
Đeda, oca i unuka,
Na handžare vazda spremna
Radonjića jaka ruka.
Dobro došla silo Bož’ja,
Dobro došla svom’ narodu,
Ođe su ti sve saborci
I po domu i po rodu!
Kakva li nas sudba čeka
Što nam zeman novi nosi?
Da li glase o slobodi
Zanavijek vjetar nosi?
Zna vam dobro kuća vaša
Što slobode znači ime,
Milija je Crnogorcu
No zrak suncausred zime.
Ponosno ću da vas gledam
Čitav vijek sa barjakom
Dok se čuje: “Za mnom vuci”!
Ide junak za junakom.
Istina će bit’ skrivena
Među ove svete krše,
Čekat’ će vas slava velja
Kad vremena ova svrše.
A na jednom škanju śedi
Crnooka ljepotica,
Pameti joj ne manjkalo!
Afrodite nasljednica.
Crnogorko, oštrog uma,
Nek ti riječ sablja bude,
Idejama pred vremenom
Probudićeš mnoge ljude.
Evo tebi jedno pero
Da sa njime sreću pišeš,
Budi svoja, budi jaka!
Znam ja, Bela, kako dišeš!
Kao sablja što je Stana
Il’ nož oštri „ot Jovana”
Il’ ko puška Vukolaja,
Biće pero ista sjaja.
Opet krila silna širi
Kruži iznad plavog mora,
Sa Lovćena grom se čuje
Nek se budi Crna Gora!
A iz šuma zelenijeh
Jedno śeme brijesta bira,
Usadi ga na livadu
Kod Cetinjskog manastira.
Neka brijest raste gordi
Nek’ se pod njim kupe ljudi,
Simbol slave i slobode
Crne Gore svoje budi.
Tu okupi jednu lozu
Crkvenjaka i pjesnika,
Slavnog roda Petrovića
Hristovijeh sljedbenika.
Dva Danila i dva Petra,
Vasilije i Nikola,
I junaka silnog Mirka
Ostroškoga nam sokola.
Zbori ,orle, priču tvoju,
Okle silan među nama?
Ponos, čast i ukras ti si
I barjaku i guslama.
Da li riječ Bož’ju nosiš,
Da li biraš pute mira?
Nek’ se danas čuje zvono
Sa našijeh manastira.
Crna Gora vazda bješe
Želja mnogih osvajača,
No što za nas ruža bješe
Za njih to je bila drača.
I na vas će tiran doći.
Na slovensko ime Sparte.
„No ne hajte za Nemanje,
Murate i Bonaparte!”
I kad tama noći padne,
Sunce zorom opet grije.
Po vrhova od planina
Barjak naš će da se vije.
Pa Tomova Rada gleda,
Znaj, vladiko crnogorski,
Perom ti ćeš proslaviti
Ovaj gordi „v’jenac gorski”.
Kada dođeš na prijesto,
Svetac će se jedan javit,
Strica svoga ti poznaćeš,
Crnoj Gori ga najavit.
A dva brata što će doći,
Ti, Danilo, i ti, Mirko,
Sabljom ćete slavu steći
Kao što je malo iko!
Mnoge ćete „spomenike”
Trudom svojim podignuti,
„Junački” će jedan biti
Besmrtne će uzdignuti.
A Nikola, Mirkov sine,
Car junaka ti ćeš biti,
Princeze ćeš udavati
Tast Evrope, se slaviti.
Ali nakon vladavine,
Tebe kralja Crne Gore,
Zakukaće sve planine
Pocrnjeće plavo more.
Nego ovu luču svetu
Bog će čuvat' Milostivi,
„Dok u kutu od srca nam
Crnogorstva iskra živi!"
Tad u novi let on krenu
Do dvades’tog v’jeka dođe,
Pola ga je skoro prošlo
Strašni zeman još ne prođe.
Sila Boga ne moljaše
Opet svijet na koljena,
N’o ne kleče Crnogorci,
Sloboda je tu kaljena!
Bješe jul to trinaesti,
Bdije or’o uz junake,
A krilima svojim ćera
Više glava im oblake.
Iz gnijezda od junaka
Crnogorstva buknu luča,
Da ugasi tamu Rajha
I zrak sunca da otključa.
Prva puška ustanička
U Evropi tu je pukla.
Istorija joj ga daje.
Još ni pred kim ne ustukla.
Ka’ i uv'jek, kad zatreba,
Složno vojska u boj krenu,
I odbrani tu vjekovnu
Slavu čašću izvezenu.
Pa se vrnu slavni or’o
Đe mu mjesto i priliči,
Na zastavu crnogorsku
Sa kojom se junak diči.
Da nas śeća i pominje
Što je bilo od davnina,
Koliko je za slobodu
Palo šćeri, palo sina.
Za njom žudi čitav svijet,
Za taj divni dar od Boga.
Na Balkanu to se zbori,
Crnogorac, Crnogorka.
