- Mladim talentima treba ovdje obezbijediti razvitak na profesionalnom planu, treba sjesti sa njima, da osjete da imaju budućnost u Crnoj Gori. Partizan i Vaterpolo savez Srbije grabe što mogu, a mi ne znamo da se zaštitimo i zadržimo našu djecu. Crnu Goru su u kratko vrijeme napustila tri vrhunska igrača, tri velika talenta i otišli da igraju za Partizan. To su Dušan Mandić, Gavril Subotić i Nemanja Vico. Tamo sjednu sa legendama, jednim Milanovićem ili Šoštarom, a ovdje niko da im se obrati, ni iz kluba ni iz Saveza“, kaže u razgovoru za Portal Analitika Veljko Uskoković, legenda crnogorskog, jugoslovenskog i svjetskog vaterpola i dodaje da, ponekad, vrhunski igrački rezultati daju alibi da se nastavi sa lošom praksom u vođenju sportske politike i da se situacija zabetonira na duži period.
„Znam da profesionalni sport ne može danas da funkcioniše bez moćnih ljudi iz politike i biznisa, ali to nigdje, ni u regionu ni u svijetu nije izraženo kao u Crnoj Gori. Ipak, treba čuti i riječ sportista i sportskih stručnjaka,“ smatra Uskoković.Kao najveći problem u crnogorskom sportu, generalno, ističe potpuno odsustvo naših predstavnika u evropskim i svjetskim sportskim organizacijama, gdje se lobira, donose važne odluke, ali i daju finansijska sredstva.
Iako je prisustvovao osnivačkom kongresu Pozitivne Crne Gore, veli da za sada nema namjeru da se politički angažuje, a da bi borba protiv monopola bila glavni motiv da se za to odluči.
Sagovornik Portala Analitika zaljubio se u vaterpolo u osmoj godini, jer je to bio „prirodni tok događaja“, za nekog ko je, iako rođen na Cetinju („to mu dođe kao neka titula“), ipak Kotoranin do srži. „Svako dijete kotorsko mora se barem oprobati u vaterpolu. Ja sam evo 33. godinu tu“, kaže za Portal Analitika.
Kriza je kasnije bilo, pogotovo tokom srednje škole, kada su vršnjaci glačali kotorske pločnike i jurili turistkinje, a on morao na treninge i takmičenja.
„Dolazio sam tada često u iskušenje da to ostavim. Bilo je i par kriza tokom profesionalne karijere, i to u periodu kada sam možda davao najviše, od moje 21. do 25. godine. Bio sam pogođen 'nepravednim i ničim izazvanim sankcijama'. Četiri –pet godina nisam imao priliku da igram kako treba na svjetskoj sceni“, kaže Uskoković.
I naši današnji idoli imali su svoje idole. Veljkov je bio, iz vremena igračkih početaka, Zoran Gopčević, legenda svjetskog vaterpola. Kasnije, Igor Milanović, koji mu je bio i saigrač u reprezentaciji dugo godina. „To su dvije ličnosti koje su mnogo uticale na moj razvoj, i igrački i ljudski, dvije autoritativne osobe i od ugleda, koje su mi ulivale sigurnost i novu energiju.
Od selektora, Nikola Stamenić je ostavio najdublju pečat na moju karijeru, ali i na mene kao čovjeka. Petar Porobić takođe, iako nisam sa njim imao tako dugu saradnju.“
Kada razmišlja o onome što je prošao, ispod podvučene crte stoji mnogo sjajnih momenata. „Obišao sam čitav svijet, odigrao sva velika takmičenja, tri puta Olimpijske igre. Da nije bilo sankcija, sigurno bih danas imao i pet zabilježenih, mada sam i ovako zadovoljan. Imam zlatne medalje sa svih velikih takmičenja, osim sa Olimpijskih igara, sa kojih imam bronzu. Dva puta sam igrao i za reprezentaciju svijeta“. Ostala je žalost što olimpijska medalja nije došla i sa crnogorskom reprezentacijom ali, kaže – nikad se ne zna. Možda mu nekad i stigne, u nekom drugom svojstvu.
Za Portal Analatika Uskoković priča o svom trenutnom angažmanu i radu sa mlađim kategorijama, o situaciji u Vaterpolo savezu, o politici i Crnoj Gori, Kotoru i Primorcu... I o Olimpijskim igrama.
ANALITIKA: Što očekuješ od crnogorskih sportista u Londonu?
USKOKOVIĆ: Siguran sam da će nas i rukometašice i vaterpolisti radovati. Oni mogu stići daleko. Naš vaterpolo selektor Ranko Perović pokazuje se na djelu i rezultati najbolje govore o njemu. Mlad je i ambiciozan, i od onih trenera koji izvlače maksimum od svakog igrača, a našim igračima maksimum je zaista ogroman.Možda i poneko i iz pojedinačnih sportova stigne daleko. Mi smo mala zemlja. Crnoj Gori je po tome mjesto na Olimpijadi malih zemalja, dakle, onih sa manje od milion stanovnika. A uspijeva da se izbori za „velike“ Olimpijske igre. Samo pojavljivanje tamo je zaista sjajan rezutat.
ANALITIKA: Kada je crnogorska reprezentacija u Pekingu izgubila od Srbije i ispustila šansu za bronzu, svi su bili u depresiji. Jedino si ti, najstariji među njima, smogao snage da tog istog dana, odeš na zatvaranje Igara i još jednom poneseš crnogorsku zastavu. Ne vjerujem da je tebe manje pogodilo što je Crna Gora ostala bez medalje.
USKOKOVIĆ: Ja sam bio najviše pogođen neosvajanjem medalje. Bila je to moja prva i posljednja šansa da mi se to, barem kao igraču, desi sa crnogorskom reprezentacijom. Ali, ako se raduješ kad osvajaš medalje, ideš na te ceremonije i defilee, moraš ispoštovati i momenat kada gubiš i biti dostojanstven i tada.
ANALITIKA: Ušao si u našu istoriju kao čovjek koji je prvi ponio crnogorsku zastavu na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara. Kakav je osjećaj?
USKOKOVIĆ: Nošenje zastave svoje zemlje na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara je najjači i najveći doživljaj koji jedan sportista može da doživi. To samo rijetki dočekaju. Izgledalo mi je da onaj defile traje vječnost. To je riječima teško objašnjiv momenat.
ANALITIKA: Crnogorski vaterpolo je u svjetskom vrhu. Što ti odgovaraš onima koji kažu da je to sport u kojima se vrti samo nekoliko država?
USKOKOVIĆ: Tačno je da se tu vrti pet-šest reprezentacija u svjetskom vrhu, ali treba i tu doć. Skoro sam se vratio iz Brazila. To je zemlja koja ima nevjerovatan broj klubova i igrača, ali su autsajderi. Jednostavno, ne uspijevaju da igrače podignu na kvalitet koji bi im omogućio osvajanje medalje. Isto tako je i sa mnogim drugim svjetskim sportskim velesilama, pa i sa Amerikom, gdje se vaterpolo igra po koledžima, a imaju ogromnu igračku bazu. Italija ima 500 klubova. Mađarska takođe ima veliki broj. U svim većim i razvijenim zemljama igra se vaterpolo. Ali, nemaju tako talentovanu djecu i tako obučene trenere koji od djece prave velike igrače. Znači, nije tačno da se vaterpolo igra u pet-šest zemalja, već da se u tim zemljama radi najkvalitenije. Crna Gora ima četiri profesionalna kluba i jedno desetak klubova koji rade sezonski, samo preko ljeta. Kad sa tim podatkom izađem pred nekim napolje, ne mogu da vjeruju. Nedavno sam se vratio sa jednog turnira u Italiji, organizovanog za djecu do 11 godina. Učestvovala su 92 kluba iz čitavog svijeta. Praktično, svi sem iz Srbije i Hrvatske. Mi smo iz Katara završili drugi, a mogli smo biti i prvi. Koliko su nam djeca talentovana, potvrđuje mi škola plivanja i vaterpola koju sa kolegama vodim ovog ljeta u Podgorici.
ANALITIKA: Znaju li Podgoričani da plivaju?
USKOKOVIĆ: Podgoričani su naučili na Morači i Cijevni da se dobro održavaju na vodi. Ha-ha. Iskreno, imaju onaj urođeni stil kao neko s mora. To je i jedan od razloga što smo osnovali ovu školu, da ih naučimo da baš pravilno plivaju.
ANALITIKA: Ako se ostvari želja Podgoričana da imaju svoj vaterpolo klub, što misliš, kako bi trebalo da se zove? Budućnost?
USKOKOVIĆ: Iskreno, zatečen sam pitanjem. Nisam o tome razmišljao. Vaterpolo klub bi bio nešto novo za Podgoricu, ali mislim da ne bi trebalo bježati ni od tog imena, jer je to nešto što je prepoznatljivo za grad. Siguran sam, međutim, poučen iskustvom drugih zemalja, da bi Podgorica trebalo da napravi jedno veliko sportsko društvo u kojem bi bili zastupljeni svi sportovi. U svakom slučaju, vaterpolo je potreban Podgorici, kao što je Podgorica potrebna vaterpolu. Eto, od svih tih obećanih zatvorenih bazena, valjda će se barem jedan u skoroj budućnosti izgraditi, pa da da se ova priča nastavi i tokom zime.
ANALITIKA: Opredijelio si se, kažeš, za rad sa djecom i pronalaženju novih talenata. Ali, ima li te i u nekom tijelu, organu Saveza, kluba, u odborima, upravnim tijelima i organima..?
USKOKOVIĆ: Ne. Nema me nigdje, osim u Klubu olimpijaca pri COK-u. U Vaterpolo savezu situacija po pitanju organizacije već duže vrijeme nije sjajna. Ilustracije radi, pečati Saveza su u Herceg Novom, a kancelarija u Kotoru! Savez ima i kancelariju u Podgorici, na stadionu Budućnosti, u koju mislim da niko nikada nije ušao. Ali, zašto me nema nigdje gdje se vodi sportska politika - to je pitanje za nekoga drugoga, ne za mene. Jer, znam da bih mogao pružiti dosta i na tom planu.
Znate, ne bih volio da me neko pogrešno shvati, ovo kažem iz istinske želje da se neke stvari pokrenu sa mrtve tačke. Ponekad vrhunski igrački rezultati daju alibi da se nastavi sa lošom praksom u vođenju sportske politike i situacija se zabetonira na duži period. Ali, mislim da će nam greške doći na naplatu jednoga dana.
ANALITIKA: Ti si jedan politički osviješćen čovjek, koji ne bježi od toga da kaže svoje mišljenje. Kad je izbio rat, bio si veoma mlad. Kako je tekao proces tvog političkog osvješćivanja, jesi li danas politički angažovan, čuje se da si pristupio Pozitivnoj Crnoj Gori?
USKOKOVIĆ: Kad je počeo rat u ex Jugoslaviji, osvijestio sam se momentalno. Imao sam 20 godina, ali sam odmah bio svjestan svega što se dešava.
Istina, bio sam na osnivačkom kongresu Pozitivne kao gost, jer su me pozvali, ali nisam politički angažovan. Za sad nisam njihov član. Moram da priznam da mi je to jedna interesantna priča. Bio sam član Liberalne partije, jer sam smatrao i smatram da taj liberalni duh u Crnoj Gori ne smije da nestane. Da nije bilo tog liberalnog pokreta, ne bi bilo ni nezavisne Crne Gore. Htio sam dati svoj doprinos da Liberalna partija obezbijedi parlamentarni status na posljednjim parlamentarnim izborima. Eto, falilo nam je možda 200-300 glasova. To je moj sav politički angažman. Imao sam kontakata sa nekim političkim grupacijama, ali sad nemam vremena za to. Lično, mislim da je previše stranaka u Crnoj Gori i da bi se sve to moglo svesti na nekoliko političkih kolona. To bi bilo idealno za političku scenu.
U današnjoj nezavisnoj Crnoj Gori, koju sam priželjkivao, sigurno da dosta toga nije onako kako sam zamišljao. Ne sviđaju mi se toliki monopoli određenih ljudi u Crnoj Gori. Ako se budem uključivao u politiku, mada, kako stvari stoje sada – neću, borba protiv monopola bio bi moj osnovni motiv.
ANALITIKA: U ovakvim sredinama kao što je Crna Gora, gdje je politika svuda i previše prisutna, da li je uticala ponekad na stanje duha u reprezentaciji? Iskreno.
USKOKOVIĆ: U one dvije-tri godine, dok sam bio kapiten, politika zaista nije uticala i nadam se da je tako i danas. Generalno, mislim da su porođajne muke u Crnoj Gori prošle, i da je velika većina svjesna što znači riječ patriotizam i što znači kad igraš i živiš za svoju reprezentaciju.
ANALITIKA: Nije uvijek nacionalno osjećanje ono što opredjeljuje mladog sportistu za koju će reprezentaciju igrati. Što je to što je opredijelilo neke ljude da odu iz Crne Gore da igraju za druge zemlje? Znamo li da vodimo politiku na tom planu, da nekoga zadržimo?
USKOKOVIĆ: Nekima jeste košulja bliža od potkošulje. Naravno, svako može da ide u neku „drugu matičnu zemlju“. Ali, sigurno je da mi u Crnoj Gori puno griješimo i da razlog nije uvijek u tim ljudima i da nečinjenjem doprinosimo takvim opredjeljenjima.
Govoreći o vaterpolu, Crnu Goru su u kratko vrijeme napustila tri vrhunska igrača, tri velika talenta i otišli da igraju za Partizan. To su Dušan Mandić, Gavril Subotić i Nemanja Vico. Mandić je biser svjetskog vaterpola, koji je trebalo da ostane u Kotoru i da igra za reprezentaciju. On bi u narednih pet-šest godina obilježio svjetski vaterpolo, siguran sam u to. Da je sreće - kroz crnogorsku reprezentaciju. On danas igra za rerezentaciju Srbije. Subotić igra za našu reprezentaciju, ali me je strah da ga ne izgubimo. Poučeni iskustvom sa Prlainovićem, to nismo smjeli da dozvolimo. Treba im ovdje obezbijediti razvitak na profesionalnom planu, treba sjesti sa njima, da osjete da imaju budućnost u Crnoj Gori. Mada, mislim da Partizan i Vaterpolo savez Srbije imaju prema nama jedan nefer odnos. Oni grabe što mogu, a mi ne znamo da se zaštitimo i zadržimo našu djecu. Sad se priča o nekom dogovoru koji dva saveza treba da uspostave o nediranju igrača - da punoljetni sportista prvi četvorogodišnji ugovor mora potpisati sa matičnim klubom. Oni dođu kad ti momci imaju 16 ili 17 godina i kažu im – daćemo mami i tati posao, samo ti dođi. To se njima isplati. Jer, ti momci su sa 17 godina formirani igrači, koje smo ovdje 10 godina trenirali.
Srbija čak insistira da se to potpiše, a da ih mi primimo u Jadransku ligu. A mi ih ne primamo u Jadransku ligu baš zbog Prlainoviča i pomalo Mandića. Ali, oni su već uzeli što su htjeli, i sad bi htjeli da ih pustimo u Jadransku ligu. E, to je ta diplomatija koju mi nemamo.
ANALITIKA: Koliko je Crna Gora Srbiji uzela igrača?
USKOKOVIĆ: Nijednog pravog, a oni su nama ćapili tri vrhunska. Subotića je možda trebalo povesti u London. Jer, strah me je... Dovoljno je da mu kažu u Partizanu – preskoči ti ovo takmičenje za reprezentaciju... Da smo ga poveli za London, bio bi „betoniran“ za nas. Mi smo mali, nemamo puno igrača, a ne brinemo ni o jednom. Taj je Mandić trebalo da zaigra za Primorac, i umjesto da mu se da šansa, plaćeno je 100 hiljada eura da dovedu stranca, a on nije mogao da igra. A u Beogradu sjedne za sto sa jednim Igorom Milanovićem, sa Šoštarom...Njemu to, naravno imponuje, a ovdje niko da mu se obrati, ni iz kluba ni iz Saveza.
ANALITIKA: A što misliš o ovdašnjoj praksi da saveze i klubove vode političari i biznismeni? Je li tako i u svijetu?
USKOKOVIĆ: Ima toga. Ali, u ovolikoj mjeri sigurno ne, ni u svijetu ni u regionu. To je najizraženije kod nas i mislim da to nije dobro, iako znam da sport bez uticajnih i moćnih ljudi danas ne može da funkcionše. Jer, valja čuti riječ sportista i sportskih stručnjaka.
Crna Gora ima još jedan veliki problem – mi najviše oskudijevamo u logistici, u podršci u evropskim i svjetskim sportskim federacijama. To crnogorski sport uopšte nema, pa ni vaterpolo, iako značimo nešto na svjetskoj vaterpolo sceni po rezultatima. A logistika i lobiranje u međunarodnim federacijama danas je izuzetno važno da bi se došlo do trajnog kvalitetnog rezultata. Kako sada stvari stoje, crnogorski vaterpolo neće skoro imati svojih ljudi ni u tijelima LEN-e niti FINA-e. Tamo se lobira sa trenerima, menadžerima, tamo se ugovaraju takmičenja, a pogotovo se lobira sa sudijama. Uostalom, znate, da ima neki naš delegat da se pojavi u LEN-i-i kaže – znate bilo bi dobro da glavni grad Crne Gore ima zatvoreni bazen, onda će neko izvršiti i neke pritiske, naći možda i neku investiciju iz inostranstva...
ANALITIKA: Da li to neko opstriuira ili smo nesposobni?
USKOKOVIĆ: Niko to ne opstruira.
ANALITIKA: Kako ti se čini situacija u Kotoru?
USKOKOVIĆ: Kotor je postao predgrađe Tivta. Sem neke dvije tri privatne investicije iz prethodnog perioda i jednog šetališta od kilometra-dva, ništa se nije napravilo. Nemamo hotele, nemamo plaže, sem tog Starog grada, ništa drugo nemamo. Sportsku halu grade dva radnika, kao Skadar na Bojani. Hoteli polusrušeni, Fjord je postao ružna slika grada Kotora. Tivat ide naprijed, a mi smo ondje gdje smo bili prije 20 godina. Imamo nevjerovatna prirodna bogatstva, i samo zbog takvog ambijenta uđe u grad po pet-šest hiljada turista sa tih kruzera, posjete neke suvenirnice i vrate se nazad. Sport je na lošim granama, nemamo fudbalskog prvoligaša, imamo vaterpolo koji doživljava niske grane..
ANALITIKA: A Primorac, evropski šampion, a na dnu?
USKOKOVIĆ: Malo mi je nezahvalno pričati na tu temu. Možda su napravili veći zalogaj nego što su smjeli i sad su u nezahvalnom položaju. Primorac je jedan od najtrofejnijih crnogorskih klubova i zaslužuje da mu se pomogne. Pogotovo što ove godine slavi 90 godina postojanja. Pravi je trenutak da stane na zdrave noge i da bude gdje je nekad bio. Sigurno je da najveći dio odgovornosti snosi i rukovodstvo kluba. Nisu smjeli da dozvole da klub dođe ovdje gdje je danas. Ali, to je priča za dublju analizu i ja možda nisam prava osoba za tu temu.
ANALITIKA: Hajde da završimo u vedrijem tonu. Ideš li u London?
USKOKOVIĆ: Idem, kao navijač, ispred Kluba olimpijaca. I navijaću iz sve snage.
Gordana BOROVIĆ
