U petak veče dio crnogorskih medija plasirao je informaciju iz povjerljivog izvora da su DPS i SDP pred zaključenjem koalicionog dogovora o zajedničkom nastupu u Podgorici. Sljedećeg dana, većina crnogorskih medija izvijestila je, pozivajući se opet na dobro informisane izvore, da Predsjedništvo DPS-a – samo što nije – prihvatilo ideju o širem koalicionom savezu u glavnom gradu.
Onda je, u nedjelju, zavladala tišina: nema najava o „sigurnom dogovoru“. Ispostavilo se da su prvobitne informacije Portala Analitika bile tačne: nakon susreta čelnika koalicije DPS-SDP, a pogotovu poslije Predsjedništva DPS-a dogovor o zajedničkom nastupu u Podgorici – nije još na vidiku!
Verzija iz DPS-a glasi: pregovori su zapeli oko podjele partijskih mandata i procentu zastupljenosti SDP-a u vlasti. Priča SDP-a je drugačija: nije bilo rasprave o podjeli mandata već su se sporili oko pitanja – je li bolje zajedno ili razdvojeno u Podgorici?
Vrenje u vrhu DPS-a: Upućeni kažu da je na sastanku Predsjedništva DPS-a u petak veče vrh partije djelovao nesinhronizovano.
Potpredsjednik partije Filip Vujanović je tvrdio da - njemu lično - socijaldemokrate tendenciozno „pakuju“ priču o identitetskim temama; bio je izričit da sa takvim partnerima ne treba zajedno. Gradonačelnik Mugoša još ranije je naglasio da nema neku volju da, ruku pod ruku, ide u kampanju sa Đorđem Suhihom. Još su neki iz Predsjedništva DPS-a izrazili nezadovoljstvo što SDP uzima „pozamašan dio kolača“ dok na terenu teret izborne pobjede pada na pleća aktivista DPS-a i partijsku mrežu veće stranke u vladajućoj koaliciji.
Očekivalo se da će čvor, već po običaju, rasplesti lično Milo Đukanović. Predsjednik DPS-a je, međutim, bio zagonetno ćutljiv; kao da je želio da se izmakne iz vrtloga i iskosa posmatra strujanja u vrhu partije. Nije došlo do preloma: Đukanović i Krivokapić se, makar do ponedjeljka veče, nijesu sastajali da riješe pitanje nastupa u Podgorici.
Problem funkcionisanja koalicije: Sada obje partije ćuteći iščekuju da druga strana formuliše ponudu o koalicionom savezu u Podgorici: socijaldemokrate poručuju da neće ispod dogovorene kvote od dvadeset odsto mandata; depeesovci odgovaraju da SDP mora smanjiti „potraživanja“ i da razmišljaju samo o postizbornom savezu...
To nije igra skrivalice već ozbiljan problem funkcionisanja: odnosi među koalicionim saveznicima zategnutiji su nego što to izgleda posmatračima sa strane.
O motivima za „smetnji na vezama“ može se samo nagađati: moguće je da su istraživanja javnog mnjenja - koja pokazuju da sam DPS stoji u Podgorici sasvim dobro - osokolila čelnike vladajuće stranke; možda su godinama nataložene netrpeljivosti sada naprosto pokuljale na površinu; nije isključeno da dio DPS-a, predvođen Vujanovićem i podržan Marovićem, želi da, nakon 23.maja, očijuka sa SNP-om, računajući da će Milić nakon izbornog poraza biti kooperativniji...
Motiva može biti puno. Teško je, međutim, naći odgovor na jedno, ključno, pitanje: zbog čega je problem koalicioni savez u Podgorici a nije, recimo, u Danilovgradu, Ulcinju, Bijelom Polju ili Baru?
Za trinaest godina (!) savezništva DPS i SDP su prošli kroz niz teških „porodičnih“ svađa, ali su čelnici obje stranke mukotrpno istrajavali u koaliciji koja je omogućila – ne samo da se obistini crnogorski san o nezavisnosti - nego i otvore vrata Evrope ukidanjem viza za zemlje Šengena i najavom uključivanja u EU. Drugim riječima: znalo se mudro odvagati i odrediti prioritet.
Čudni motivi za raskid: Koju će, onda, poruku oslati čelnici vladajuće koalicije ukoliko se sada naprasno odluče na samostalan nastup u Podgorici: da odustaju od programskih opredjeljenja i javno priznaju da - osim suve pobjede na izborima i referendumu - nijesu kadri da povedu društvo u suštinske reforme koje su javno obećali?
Ili je u pozadini prozaičan razlog: Vujanović i ljudi iz vrha DPS-a prosto žele koji mandat više u glavnom gradu i to na uštrb koalicionog saveznika!
Kao što je već rečeno, istraživanja NDI i neka druga ispitivanja javnog mnjenja ukazuju da DPS ima šanse čak i samostalno da osvoji vlast u Podgorici. Ukoliko bi se to zaista desilo 23. maja, DPS bi jednim potezom ostvario dvostruki efekat. Pokazao bi da opozicionari - čak ni kada su u jedinstvenom frontu – ništa ne mogu protiv mašinerije vladajuće partije. Istovremeno, DPS bi koalicionom savezniku „zavrnuo uši“: ako u Podgorici mogu sami, onda bi depeesovci tražili apsolutnu poslušnost manjeg koalicionog partnera ako želi održanje saveza na nivou Crne Gore.
Plan djeluje pragmatično i podsjeća na logiku koju je potpredsjednik DPS-a Filip Vujanović često zagovarao na sastancima vrha svoje stranke. U suštini, to je surov pokušaj ostvarivanja golog interesa: naša partija na vlasti, naši ljudi na čelnim pozicijama vlasti.
Lični animoziteti i partijska politika: Problem je, međutim, što takvo političko rezonovanje nema mnogo veze sa državnom politikom. Više liči na guranje uskopartijskih interesa.
Ima tu, čini se, i ličnih interesa. Potpredsjednik DPS-a Filip Vujanović već mjesecima je na udaru kritika čelnika SDP-a zbog njegovog favorizovanja Srpske pravoslavne crkve. Sam Vujanović je ubijeđen da se iza javnih protesta po gradovima širom Crne Gore krije socijaldemokratska organizacija. Stoga mu izbori dođu kao poručeni da drčnim esdepeovcima pokaže gdje im je mjesto – na repu, kao privezak DPS-a.
No, glasanje 23. maja nije tek odabir odbornika. Ujedinjenje opozicije i zajednička lista učinila je lokalne izbore pitanjem od globalnog značaja. Zato i sadašnja DPS-SDP trvenja nijesu tek unutrašnja priča vladajuće koalicije, već od ishoda pregovora zavisi i smjer kojim se Crna Gora kreće. Četiri godine od referednuma vladajuća koalicija može da kaže kako su svi državnii suverenistički simboli zaživjeli. Ali, od simbola se ne živi: vladajuća koalicija nije ispunila državni ram demokratskim sadržajem niti ima života kakav je obećavan prije maja 21. 2006. godine.
Put u nepoznato: Drugim riječima, mnogo toga obećanog još leži na putu vlasti. Ako ne uspiju da se dogovore o političkom savezu u Podgorici, čelnici vladajuće koalicije će pokazati da je priču o evropskim standardima i gradnji boljeg društva potpuno zamijenila obična, prizemna borba za lične i partijske ineterese. Uostalom, ukoliko lični sukobi na relaciji Krivokapić-Vujanović-Gvozdenović ili Mugoša-Suhih treba presudno odrede odnose unutar DPS-SDP koalicije, onda je bolje da takav politički savez - koji gubi programska načela - ne postoji.
Tokom naredne sedmice Milo Đukanović će morati donese konačnu odluku. Moraće, kao glavni čovjek vlasti,sam da izvaga: kakva se poruka šalje biračima ukoliko se, u vremenu kada se opozicija ujeinjuje, vladajuća koalicija raspada na sastavne djelove zbog uskostranačkih interesa? Kojim programskim principima opravdati razjedinjenost u Podgorici a zajednički nastup u Šavniku?
Samostalan nastup u Podgorici djeluje izazovno za partijske aparatčike u DPS-u, ali je riječ o vrlo riskantnoj igri. Ako DPS smatra da ih suviše košta sadašnja koalicija sa SDP-om, treba dobro da razmisle „cijenu koštanja“ postizborne koalicije. Ili, možda, da čelnici DPS-a pokušaju bistre glave da procijene: ako izgube u Podgorici i konačno im se skine oreol izborne nepobjedivosti, kako će preživjeti parlamentarne izbore?
Draško Đuranović
