Litijaš i desni populista Jakov Milatović, u maniru osvjedočenog političkog manipulatora, foliranta i obmanjivača javnosti, neozbiljno i neodgovorno proglašava pobjedu prije nego je i završena izborna utakmica za predsjednika Crne Gore.
On je sinoć, na jednoj privatnoj televiziji, izmislio "stvarnost" kada je izjavio, ni manje ni više, nego da je "njegova pobjeda u prvom krugu zaista bila velika i istorijska". Time je saopštio grubu neistinu. Jer, činjenica je da on nije ni na prvom poluvremenu izborne utakmice pobijedio, već izgubio pošto je zauzeo drugo mjesto po broju osvojenih glasova, iza prvoplasiranog u drugi izborni krug aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića, koji je osvojio skoro šest odsto više glasova od njega. I zaneseni u političkom transu, kandidat Jakov Milatović zaboravio je da se izborna utakmica ne završava na poluvremenu, već da se igra do kraja. No, takva je, poput ove, očito svaka "istina" Jakova Milatovića.
Milatović je "vjernik" i protagonista okupacione Srpske pravoslavne crkve (crkve Srbije) i istakao se u "moleban revoluciji" 2020. godine. On je idejno-politički izrastao iz kolijevke unionističko-unitarističkog SNP-a (partije koja je predvodila pokret protiv obnove nezavisnosti Crne Gore na referendumu 2006), čiji je bio nekada sljedbenik i glašač, po vlastitom priznanju.
Kasniji je (krajem 2020) Milatović je postao ministar -"apostol" crkvene Vlade Zdravka Krivokapića, sastavjene po ideološkim prioritetima i kadrovskoj listi danas pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića i njegovog poklisara sveštenika Gojka Perovića. On je bio i nekadašnji stipednista kompanije jednog ovdašnjeg kontroverznog biznismena, aktuelnog bjegunca od pravde i zakona.
Milatović je, važno je podsjetiti, bio i ostao zagovornik i apologetičar potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC (običnog diktata SPC, kojeg je 2022. godine potpisao Dritan Abazović sa patrijarhom Porfirijem - Prlom Perićem), a koji znači "legalizaciju" krađe sakralnog crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa, odnosno, procesa otimanja crkava, manastira i grobalja u Crnoj Gori.
On je danas, nadasve, iako pokušava da se kamuflira demagoškim oblandama, odani poklonik svetosavsko-nacionalističke politike desantno-helikopterskog mitroplita Joanikija II Mićovića, čije je nasilno ustoličenje na Cetinju 5. septembra 2021, ne samo podržavao, već je učestvovao u odlučivanju o nasilnom ustoličavanju nedostojnog episkopa na dostojni tron.
Jakov Milatović je suštinski zastupnik one politike i ideologije koju je, u trenucima iskrenosti, ranije saopštio njegov aktuelni patrijski kolega, promoter i bliski saradnik iz PES-a, kada je izjavio da Crnoj Gori ne treba NATO, odnosno, da "NATO nije naš interes".
Zamislimo potencijalnu mogućnost koja bi bila više nego ponižavajuća i poražavajuća, a istodobno i šokantna za mnoge, da Crna Gora dobije predsjednika koji je po mjeri Vojislava Šešelja i koji odgovara ideološkim i političkim obzorima ovog pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Nije valjda crnogorsko društvo posrnulo da bi dopustilo da se to desi, odnosno da Milatović koga objeručke podržava jedan Šešelj može postati predsjednik Crne Gore. Za očekivati je da se to neće dogoditi 2. aprila.
Da "ugođaj" bude potpun za Milatovića, izgleda, nakon podrške Šešelja, fali još da se iz zatvora oglase Radovan Karadžić i Ratko Mladić i to mogućim pismima podrške njemu u drugom krugu izbora i da ova saga sa političkom obmanom Milatovića konačno razobličena krene prema logičnom epilogu.
Kad Aleksandar Raković iz Beograda, doduše teška srca, nakon poraza Andrije Mandića, može verbalno objektivno podržati Jakova Milatovića u drugom izbornom krugu, onda je jasno (iako je i bez toga bilo očigledno upućenima) da ga objeručke podržavaju skoro svi kleronacionalistički i retrogradni krugovi iz nama susjedne države Srbije i to baš oni koji bi najradiji bili (ali na njihovu žalost, to se neće desiti) da Crna Gora nestane kao nezavisna država i da se "ujedini" sa Srbijom.
