Ovo su neka od razmišljanja Veselina Šljivančanina, koja je zapisao je u šest velikih svezaka dok je boravio u zatvoru u Sheveningenu. Dio tog dnevnika iz zatvora, pukovnik Šljivančanin otkriće i čitaocima "Večernjih novosti". Prvih 20.000 primjeraka intrigantne hronike pod naslovom "Branio sam istinu", ova izdavačka kuća objaviće 4. aprila.
U razgovoru sa novinarom "Novosti" otkriva da je prve stranice svoje knjige napisao još 13. juna 2003. U tu noć vraća se sa mirisom suzavca i cijukom srče oko njegove zgrade na Ceraku.
- Uhapsili su me tada - na rođendan. Branile su me žene i mladići koje nijesam ni poznavao. Nijesam se krio. Iz stana su me odveli u Centralni zatvor. Nijesam tražio ni vode ni hljeba. Nego samo svežanj papira. Počeo sam da pišem u mrklom mraku. Pitao sam se: zar moji da me hapse? Sjutradan sam čuo da je tako naredio Montgomeri - priča nam kroz prepoznatljive brkove, koji su i sada štucovani "po vojnički". Iznad njih više nema kape „titovke“, kojom je 1991. godine "probijao" kadrove svjetskih televizija u izrovanom Vukovaru.
Sjećanje teče dalje. Znao je da mu je ćelija u Bačvanskoj samo privremena adresa.
- Odlazak u Hag bio je moje prvo putovanje u inostranstvo. Izručili su me u papučama i bermudama. Na aerodromu su me sačekala šestorica službenika UN u odijelima. Osjećao sam se kao šibicar. Upravnik zatvora Timoti Mekfejden sažaljivo mi kaže da bi mi dao odijelo, ali nema broja za mene. Irac se sjetio da sam oficir, a naši nijesu - jedva zadržava suze.
Kratkotrajne birokratske formalnosti i već je bio među zidinama Sheveningena. Dok su ga stražari sprovodili, sreo je Milana Milutinovića i Vojislava Šešelja. Dva negdašnja ljuta rivala išla su ruku pod ruku. Mogli su samo da mu mahnu.
- Uveli su me u sobu u kojoj nema prozora. Dišete vještački vazduh. Ne čujete ništa, osim bata čuvarevih cokula. Prve noći nijesam ni oka sklopio. Kamere pilje neprestano. Ne možete suzu da pustite, a da vam je oni ne otprate niz obraz. Razmišljao čak i o bjekstvu. Ali, čemu to, kad te čitava planeta juri kao kurjaka!
U sudnici je vrijebala optužnica velika kao Durmitor: odgovornost za strijeljanje 200 hrvatskih zarobljenika. Pravni triler se tek nazirao.
- Znao sam da nijesam kriv. Išao sam da oslobađam vojnike JNA koji su bili opkoljeni u svojim kasarnama. Pošteno i časno sam služio otadžbini, bez ijedne mrlje. Nijesam mogao da vjerujem za šta me optužuju.
Šljivančaninu je na spratu docimer bio Slobodan Milošević. Prvi ručak izvan svoje ćelije pojeo je sa bivšim predsjednikom SRJ.
- Hrvat Paško Ljubičić spremio je pasulj, pa smo sjeli da ručamo. Milošević je obično za trpezom pričao odlične viceve, a jednom je čak jedan moj preveo na engleski i sapštio ga čuvarima, koji su se pokidali od smijeha.
Milošević je, veli, bio okupiran svojim suđenjem do te mjere da je na kraju i ugrozio svoje zdravlje.
- Gospodski se držao u zatvoru. Nikoga nije gledao sa visine. Trudio sam se da se češće viđam sa njim, iako sam zbog toga morao na raporte kod upravnika. Nije se bavio sportom, ali sam ga nagovorio jednom da odemo na odbojku. Postavili smo ga da servira i ne bi se važilo ako udari u mrežu. Uvidjevši da to nervira protivničku ekipu, ubrzo se povukao sa terena. Nije htio da dosađuje. Mnogo puta mi je tokom šetnji ponavljao: "Bolje je tri dana živjeti časno, nego sto godina ponizno". To ću pamtiti.
Zajednička soba na spratu, bila je SFRJ u malom.
- Tu smo često kuvali. Nabavimo namirnice u kantini, gdje su nas redovno zakidali. Mjesečni troškovi su najmanje 800 eura, tako da se ne isplati ići u Hag - smije se i svojoj muci pukovnik.
U početku su ga Hrvati gledali kao bijelu vranu i nijesu htjeli riječ da progovore sa njim. Ali ubrzo, kaže, zatvor u vene čovjeku ubrizga dozu svojih paradoksa. Tjeskoba zidova brzo je spustila nišane.
- Oni koju su isplanirali rat, ostaće nekažnjeni. Hrvatski general Rajić govorio je tako da smo svi u Hagu predati u kandže moćnika. On nije htio ni na kurs engleskog, jer je prezirao velike sile. Sprijateljili smo se toliko da mi je u šetnji pjevušio hitove Miroslava Ilića i Nedjeljka Bilkića. Mnogi od hrvatskih oficira su mi govorili: "Pukovniče, sad znamo kakav ste čovjek, ali smo nagrabusili ako išta lijepo kažemo o vama u Hrvatskoj."
Ipak, i u zatvoru, kao i u svijetu, vlada zakon jačeg.
- Bilo je svađa kao u svakoj kući. Jednom su Miloševića tako grubo napali ispred govornice zato što je odužio sa telefoniranjem, da mi je bilo neprijatno. Bila su dva Albanca koja nijesu htjela da pričaju sa nama i pokazivali su otvoreno neprijateljstvo. Onda ih je Ramuš Haradinaj "prevaspitao". Možete i tamo da se potučete, ali vam sigurno sljeduje selidba sa sprata, što vam je kao selidba u drugu državu.
Vrijeme u Sheveningenu zatvorenici su prekraćivali i sportom.
- Šešelj je volio da igra mali fudbal protiv mene, ali je stalno gubio i mnogo se nervirao. Kada se ode na odbojku, poslastica mu je bila da sruši mrežu usred meča i da tako provocira. Milutinović je pak volio da sjedi za semaforom, ali je uvijek dodavao ekipi sa svog sprata - prepričava Šljivančanin događaja iz sale.
Žudnja za najbližima i slobodom najteže padaju, ali Šljivančanin tvrdi da naročito peku - televizijske žaoke. Skoro svi haški pritvorenici gledali su vijesti i dokumentarce o sebi.
- Sjećam se da je mojom slikom u Skupštini mahao Čeda Jovanović kako bi, tobože, dokazao kako me je vojska krila. A mene snimili kako dovodim sina na trening košarkaške reprezentacije u salu Vojne gimnazije. Javljali su se neki da kažu da sam planirao atentat na Sajrusa Vensa i svjedoci koji su me istog sata i minuta viđali na sedam različitih lokacija. Izmišljali su da sam u selu Kusadak, a tamo mi noga nije kročila. Pa da sam pobjegao u Crnu Goru. Možda je Milošević bio u pravu što nije gledao domaće kanale.
Tuča sa Šešeljem
- Šešelj ima tu ružnu naviku da napadne grubo čovjeka, pa i da ga opsuje, samo da bi izazvao njegovu reakciju. Vjerovatno mu je to bio lijek. Čak sam jednom htio i da se tučem sa njim, zbog ružne navike da priča ljudima iza leđa. Povod je bio njegov komentar o meni poslije dokumentarca na HRT o Vukovaru. On je umislio da je tužilac svima nama i da je samo njegov put ispravan.
Karadžićev spokoj
- Ne znam da li psihijatri imaju neki profesionalni talenat da i u svoju dušu unose mir, ali mi je Radovan Karadžić i u ona četiri zida djelovao spokojan i čvrst. Viđali smo se tokom dolazaka posjeta i ni u jednom njegovom pokretu ili rečenici nijesam mogao da vidim da je slab i utučen.
Mojoj supruzi više puta je ponovio da je optužnica protiv njega na staklenim nogama i da će je vrlo lako srušiti.
Mladiću ostavio filmove i knjige
- Kad je doveden u Sheveningen general Ratko Mladić smješten je na mom spratu. Prvog je mene sreo u tom novom okruženju. Otišli smo na ručak sa Mladenom Markačom i Sretenom Lukićem. Normalno je komunicirao, mada jednu ruku nije mogao da pomijera. Znao je da ga očekuje teška borba. Prilikom jedne šetnje prepričao mi je u detalje svoju vojničku karijeru. Nije pričao gdje se krio sve ove godine, niti je pominjao porodicu. Kad sam odlazio, ostavio sam mu svoje filmove i neke knjige.
Paralelno sa ovom simulacijom života u zatočeništvu, Šljivančanin je pokušavao da ubijedi sud da nije kriv. Moto mu je bio Andrić: "Na svijetu malo pravde ima, ali što je manja, vrijednija je i snažnija". Nije, kaže, od tog gesla odustajao ni kada je prvostepenom presudom osuđen na pet godina, pa zatim na 17 godina, a potom i na deset godina zatvora.
- Nasrećniji trenutak mi je bio kada je sudija Robinson rekao: "Gospodine Šljivančanin, nijeste krivi ni po jednoj tački optužnice". Tek tada sam bio svjestan svog podviga. Odbranio sam istinu.
