Tog sam dana na Trgu slobode vidjela dvogodišnju Sofiju kako iz naručja svoje majke radosno maše prolaznicima. Izgledala je kao da je svjesna sv(j)et(l)osti onoga što predstavlja 13. jul.
Vidjela sam i Miu, kako sa ramena svoga tate aplauzom pozdravlja pjesme koje slave ljubav prema domovini, a za djevojčice su, to morate znati, očeva ramena najviša tačka na svijetu.
Tog sam dana vidjela i tri dječaka kako se, sa starijom sestrom i roditeljima, poklanjaju sjenima Ljuba Čupića. Činili su to s osjećajem takve važnosti da sam shvatila da im je uz bajke ispričana priča o osmijehu koji ne umire. “Kakvo vaspitanje!”, pomislila sam.
Vidjela sam i oči čovjeka u invalidskim kolicima iz kojih je isijavala sreća jer je tu. Taj osmijeh iz njegovih očiju oplemenilo mi je dušu.
Tog sam dana vidjela neku baku i đeda kako držeći se za ruke, obučeni u crvene majice, sjede na obližnjoj klupi. U očima su im se nazirale suze, gotovo da sam jedva razumjela ono što su izustili Crnoj Gori: ”Jedva smo ti došli, ljepotice, al’ ipak nekako dođosmo”.
Vidjela sam i uigranu vojsku pravdoljubaca, svoga strica i njegove drugarice, kako umarširaše u prostor gradskog trga.
Tog sam dana vidjela i Miladina Šobića, koji je u zagrljaj prihvatao sve one koji su mu krenuli u susret, a mojom glavom je odjekivalo: ”Ljubav je, ljubav je, živjeće dovijek’, vjerujem kako će samo sa njom čovjek biti čovjek”.
Vidjela sam i rođaka, koji ovu zemlju voli više od svega, a ni na jedan skup pošao nije od onog referendumskog zbog kojeg, i dan danas, kad se prisjeća od osjećaja golemog ponosa počne da plače.
Tog sam dana vidjela crnogorske sportiste kako, dočekani ka’ heroji nacije, hode kroz masu koja ih zapljuskuje ljubavlju, valjda iz beskrajne zahvalnosti jer vole ovu zemlju.
Vidjela sam i komšiju kako ostavlja biciklo, bez katanca uz: ”Đavo da ga nosi, samo da ne okasnim”.
Tog sam dana na Trgu slobode, grleći svog momka, iz sveg glasa pjevala: ”Tamo, ljubavi, đe zvone zvona …”
Vidjela sam pravnike, ljekare, ekonomiste, agronome, profesore, političare, studente, đake koji tog dana nijesu bili samo pravnici, ljekari, ekonomisti, agronomi, profesori, političari, studenti, đaci i drugi.
Tog sam dana na Trgu slobode vidjela LJUDE.
I čula sam ljubav, gdje god i kad god sam se okrenula, ponosna jer Nikšić ponovo pokazuje svoje najljepše lice - slobodarsko i antifašitičko!
… jer nije to bilo koji grad n’o moj!
A onda je sat otkucao 19:50.
Slijedi vriska djece, koja od malena moraju biti naučena da plate cijenu zato što vole svoju zemlju i nemirenje starijih s usudom Crne Gore da vječito mora da se bori.
Tog sam dana u Nikšiću, rekoh vam, sretala ljude.
A vidjela sam i neljude.
I nijesam izustila nijednu grdnu, ni poganu riječ.
Valjda jer sam shvatila da im odvratnosti i paśaluka ne manjka, ni u riječima, ni u djelima.
Tog sam dana sebi obećala da ću jednom svojoj kćerki pričati:
“Budi kao Mikica, koja u crvenoj haljini krojenoj za princeze, pjeva himnu znajući da čini najispravniju stvar na svijetu i budi kao Kristina, neka te proglase za ekstremistu, samo zato što si nekoga, ko te zasipa salvom niskih udaraca, željela da zagrliš!”
Tog sam dana na Trgu slobode vidjela ljude.
A i one koji to nijesu.
I sad znam …
Ne mute se vidici onima čiji pogled ka nebu stremi i ne bježe noge onih, čiji prađedovi, svojom krvlju zalivaše ovaj krš iz kojeg mi, poput cvjetova, ponikosmo.
Ipak, tog se dana u Nikšiću lako disalo, iako je na trenutke falilo vazduha, jer ljubav …
Ljubav zanavijek!
6
