Srbija se posljednjih godina promijenila u odnosu na ono što je bila kada su je predvodile retrogradne elite koje su mitom o Kosovu uznemiravale, politički mobilisale cijeli narod. Međutim, da li je taj isti mit o Kosovu i danas teško breme s kojom građani Srbije žele u bolju budućnost? U razgovoru za Portal Analitika Teofil Pančić - jedan od najznačajnijih analitičara savremenog srpskog društva - opisuje stvarno stanje duha vremena u Srbiji.
- Taj kosovski mit, u stvari, nije mit. Nikada nije ni bio i on još postoji samo u nekim glavama. Prisutan je u onoj političkoj eliti, koja to u stvari više nije, jer je izgubila na posljednjim izborima. I svima je to jasno. Takođe je prisutan i u određenoj intelektualnoj eliti, tačnije – kvazi-intelektualnoj eliti, kojoj je Kosovo potrebno da bi i dalje, barem na taj način, dokazivala svoju superiornost.
Konformističko-kukavička vlast: Činjenica je da aktuelni politički vrh u Beogradu govori o Kosovu kao neodvojivom dijelu Srbije koje će, kao takvo, i ostati. Izjave predsjednika Borisa Tadića i ministra inostranih poslova Vuka Jeremića o tome svjedoče. Međutim, Pančić takve izjave ne smatra iskrenim.
- Problem današnje vladajuće elite u Srbiji, koja suštinski ne pripada takvom načinu razmišljanja, je u jednoj vrsti konformizma i kukavičluka. Boji se da problemu Kosova pristupi kako istorijska odgovornost od nje to zahtijeva, pa kupuje vrijeme i opstaje u nekom međuprostoru, pokušavajući da se ne zamjeri nikome: ni nacionalistima, ni Evropi. To može da funkcioniše na kraći rok ali, to nije politika koja ima perspektivu, objašnjava Pančić razloge zbog kojih današnja politička elita Srbije, možda, podsjeća na nekadašnje.
Život s one strane zida: Govoreći o nedefinisanom međudržavnom odnosu između Srbije i Kosova, Panćić vjeruje da će se vremenom govoriti drugim tonom, dok se sasvim ne izgubi stav o nepriznavanju.
- U neko dogledno vrijeme Srbija neće priznati Kosovo. I ne želim da budem prorok i određujem kada će se desiti, ali - neminovno je da hoće. Prije ili kasnije, naći će se jedna neutralnija formulacija za to. Međutim, ključno je hoće li Srbija priznati činjenicu postojanja drugog političkog entiteta koji se nalazi sa određene strane granice. To je kao nekad sa Zapadnom i Istočnom Njemačkom. Zapadna nije formalno priznavala Istočnu, ali je svima bilo jasno da iza Berlinskog zida postoji nešto što nije Zapadna Njemačka. I prosto ste morali da uredite sve – od svakodnevnog do diplomatskog života – da funkcioniše tako da uvažava elementarnu realnost.
Pančić smatra da je funkcionalna svakodnevica neminovnost, uz slikoviti opis jedne od apsurdnih situacija u kojoj se ljudi na graničnim prelazima između Srbije i Kosova, praktično, svakodnevno nalaze.
- Ako neko iz Makedonije prvo uđe na Kosovo, i tamo mu pečatiraju pasoš, a zatim sa Kosova želi da uđe u Srbiju, to neće moći samo zbog tog pečata koji već ima. Ali, kad postoji administracija koja na određenoj teritoriji vrši vlast - u slučaju Kosova, ona je u Prištini, bez obzira da li se s tim slažete - morate priznati elementarnu realnost da ona postoji i da radi. Da se ne zavaravamo: većina kosovskih Srba prima plate, penzije i razne druge potrebe od kosovskih institucija, iako niko neće reći da priznaje nezavisno Kosovo. Suština je u tome da u svakodnevnom životu naprosto moraš živjeti, funkcionisati u vremensko-prostornom kontekstu u kome si se našao. To je ono što treba i od Srbije tražiti i mislim da je upravo to ono što evropska administracija i traži kada govori o dobrosusjedskim odnosima – smatra Pančić, pojašnjavajući da nije nužno priznavanje države, već stvarnosti u određenom prostoru.
Glas margine sa ruba propasti: Pančić ocjenjuje da su pravi problemi u današnjoj Srbiji - egzistencijalne prirode i jedini čemu su građani zaista okrenuti, u pokušaju da za sebe obezbijede siguran život.
- Onih zlih vremena devedesetih godina, kada su počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji - tada je nacionalistička elita i njena javna riječ imala težinu kod prosječnog čovjeka i bilo je bitno šta ona govori. Danas, kad su se desile suštinske promjene, građanin instinktivno primjećuje da je taj mahniti projekat propao, a sa njim i takva Srbija, koja je duboko zaglibila ekonomski, politički i na svaki drugi način. Ne mora prosječan građanin Srbije to da verbalizuje na način na koji ja to činim, ali osjeća svojom kožom, egzistencijom, neizvjesnom budućnošću sebe i svoje djece - da to više ne funkcioniše i riječ takvih ljudi nema više ni manji dio težine koju je imala ranije, smatra Pančić.
Riječi nacionalista su od glasa nekadašnje elite stigle do današnje margine, a Pančić smatra da će se ta manjina još smanjivati. Tim prije što za taj pozitivan trend, koliko god bio „prespor za njegov ukus“, ne vidi ni jednu mogućnost da se on promijeni. Posljednja je, izgleda, nestala upravo sa proglašenjem nezavisnosti Kosova.
- Mnogi od nas su se bojali da će to biti okidač koji će Srbiju vratiti udesno, ali se to nije dogodilo. Bilo je malo buke i bijesa na ulicama, par hiljada nekih očajnika koji idu okolo, što zaista nije bitno za zemlju od sedam-osam miliona ljudi. To je, sada, jedna priča koja je u Srbiji potpuno izduvana, jer je nacionalistička elita - i u svom striktno političkom i u intelektualnom dijelu - dovela Srbiju na rub i preko ruba propasti. I ona je u tom smislu trajno kompromitovana – zaključuje Pančič.
Kristina Jerkov
