"SB UN mora da donese formalnu odluku, ali i Tribunal mora da pruži svoje mišljenje. Ovo pitanje je u posljednjih nekoliko godina konstantna tema svih naših razgovora sa predstavnicima Haškog tribunala, i suda i tužilaštva", izjavio je potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom Rasim Ljajić za Novosti.
Naime, generalni sekretar UN donio je preporuku 1993. godine, prema kojoj osuđenici ne treba da izdržavaju kazne zatvora u zemljama bivše Jugoslavije, zato što je rat trajao. To je donekle bilo i logično i u posljeratnom periodu, zbog još svježih posljedica.
Međutim, Nacionalni savjet za saradnju sa Hagom pisao je nekoliko puta Ban Ki Munu i tražio da se i Srbija upiše na spisak 17 zemalja koje su potpisale sporazum sa Haškim tribunalom o izdržavanju kazni. Doskora, kada su neki od haških bjegunaca bili na slobodi, odgovor je bio - prvo morate da uhapsite Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Kada je ovo pitanje pokrenuto poslije njihovog hapšenja, stigao je novi odgovor: osuđenici bi u Srbiji bili tretirani kao heroji i izdržavali bi kazne u povlašćenim uslovima.
Loši uslovi u zatvorima: Trenutno, rijetko koja od 13 evropskih zemalja u kojima haški osuđenici izdržavaju kazne, može da se pohvali dobrim zatvorskim uslovima. Iako Tribunal, formalno, kada odlučuje u koju će zemlju kog osuđenika poslati, uzima u obzir i blizinu te zemlje njegovoj porodici, u praksi sutuacija nije baš takva.
Bivši predsjednik RSK Milan Martić, osuđen na 35 godina zatvora zbog zločina u Hrvatskoj, izdržava kaznu u Estoniji u kojoj Srbija nema ambasadu, a do te zemlje ne postoji direktna linija avionom ili autobusom. Kako kažu njemu bliski prijatelji - dalje nije moglo.
On ćeliju dijeli sa Dragomirom Miloševićem, koji je u Hagu osuđen na 29 godina zatvora zbog granatiranja Sarajeva. Može da se tušira samo jednom nedjeljno što mu onemogućava da se bavi sportom, a što mu je u Sheveningenu bilo dozvoljeno. Cigaretu može da zapali samo jednom dnevno i to samo one koje mu daju stražari. Sve vrijeme je zaključan u ćeliji, iz koje može da izađe samo kad ide u šetnju po sat vremena dnevno.
"Pored svega toga, Martić mora mjesečno da plaća oko 500 eura za troškove za higijenu i za telefonske razgovore koji su deset puta skuplji sa Srbijom nego sa bilo kojom drugom zemljom u Evropi. Kada porodica ode da ga obiđe, zaključani su zajedno sa njim. O svemu ovome sam obavijestio Rasima Ljajića koji je učinio šta je mogao, ali i bivše predsjednike Skupštine i Vlade koji mi nisu ni odgovorili", kaže Martićev advokat Peđa Milovančević.
Najgore od svih prošao je Radislav Krstić, koji u Engleskoj izdržava tridesetpetogodišnju kaznu. Doduše, kako kažu u njegovoj porodici, Krstić je zbog opasnosti po njegov život, vraćen iz Engleske u haški pritvor prije godinu dana.
"Prošao je kroz pet zatvora visoke bezbjednosti u Engleskoj i u svakom mu je život bio ugrožen. Svakodnevno su mu prijetili. Tamo je proveo sedam godina, a u šetnji nije bio sve ukupno više od 30 dana. Za posljednje dvije godine nije nijednom izašao", kažu u Krstićevoj porodici.
Radoslav Brđanin, osuđen na tri decenije zatvora zbog zločina u BiH, Ljubomir Borovčanin, koji je dobio 17 godina u srebreničkom procesu i Ranko Češić koji je osuđen na 18 godina zatvora zbog slučaja "Brčko", izdržavaju kazne u Danskoj. Oni, međutim, nemaju probleme kao ostali osuđenici.
