Osnovana je daleke 1881. godine, u doba knjaza Nikole Petrovića, tri godine nakon Berlinskog kongresa. Cetinjska Lokanda je bila starija koju deceniju, ali Lokande odavno nema. Nema ni drugih kafana i hotela iz tog doba.
S obzirom na starost, ovaj ugostiteljski objekat bi trebalo da ima status zaštićenog kulturnog dobra, jer naprosto, riječ je o tradiciji dužoj od jednog stoljeća, što je kod nas rijetkost. O tome govori i okolnost da kafanu drži već peta generacija Miloševića.
Posao je započeo Krsto, a nastavili su ga, unapređivali i održavali Pero, Zorka, Branko i na koncu Đuro, koji je 1986-to godište. Miloševići su iz Dugog Dola, na sjeveroistoku Njeguša i kako mi je Đuro pričao, vode porijeklo od Punoša Vojinovića.
Pripovijedao mi je i da je Pero bio vrlo sposoban čovjek koji je razradio posao i imao brojne poslovne veze. Od njega je, neđe tokom 1950-tih posao preuzela Zorka. I, tako dalje. Do danas.
Prije nego što sam se upoznao s Đurom, srio sam njegovu majku Božidarku (1960) koja mi je ljubazno pokazala sušaru. A to je bila istinska atrakcija, koju možete viđeti i na video snimku uz tekst.
Autentična njeguška sušara, pocrnjelih, garavih zidova od dima, u kakvoj se stoljećima suši nadaleko poznati njeguški pršut. Miloševići su od sušare napravili i mali etno-muzej sa različitim predmetima i spravama iz proteklog stoljeća, tako da turisti sve češće dolaze da bi viđeli taj prizor.
U kafani na zidovima ima i fotografija iz poslijeratnog perioda, kada su putevima preko Lovćena išli autobusi čuvene cetinjske “Tare”, sa vozačima koji su imali polumitski status.
Đuro mi je pričao da je bilo i momenata kada je bio zabranjen rad kafane. Bilo je to nakon 1945. godine, dok je posao još vodio Pero.
Nova komunistička vlast je uredbom zabranila rad privatnicima. Nedugo iza toga na Njeguše je došao Blažo Jovanović s nekom delegacijom i svratio u kafanu kod Pera. Sjedili su, pojeli i popili. Došao je čas polaska i Blažo se mašio za novčanik da plati - po čemu je inače bio poznat kao crnogorski rukovodilac. Pero je na to skočio. Kako da mi platiš, u kuću si mi došao! Kako u kuću? Ada nijesam, no u kafanu - uzvratio je Blažo. E bogomi kafane više nema - odgovorio mu je Pero. Kako nema? - začudio se Blažo. Nema jer je zatvorena. A ko je zatvorio? Ada ti Blažo! Blažo Jovanović je nakon toga Peru napisao cjedulju s kojom je ovaj sjutradan pošao na Cetinje u opštinu, đe su mu izdali dozvolu za rad. Tako glasi jedna od priča iz duge istorije ovog dugovječnog ugostiteljskog objekta, koji će iduće godine proslaviti lijepi jubilej - 140 godina od osnivanja.
