Švedski režiser Lukas Mudison dao je sebi vremena da se vrati na filmsku scenu nakon posljednje režije „We Are The Best!“ (2013), uspjele ekranizacije popularnog stripa njegove supruge Koko. Poslije deset godina „pauze“, stigao je na Međunarodni filmski festival u Torontu s osmim dugometražnim filmom „Zajedno 99“( „Together 99“), nastavkom njegove voljene dramedije „Zajedno“ („Together“, 2000).
„Together 99“ jedan je od onih nastavaka koji nisu napravljeni iz obijesti, a boga mi ni za džabe. Mudison je okupio svoje junake 24 godine kasnije u kući jednog od njih - i stvorio potpuno drugačiju atmosferu i priču u kojoj su sjećanja i nostalgija polazna tačka za reuspostavljanje odnosa među ranijim cimerima. Kasting je ostao isti, s izuzetkom Jonasa Karlsona, koji je preuzeo ulogu Lasea umjesto Ule Rapasa, koji se našao u centru kontroverze poslije optužbi nekoliko koleginica o agresivnom ponašanju na snimanjima.
Film smo, piše Objektiv, pogledali u Roterdamu, ali priliku za ekskluzivan intervju sa Mudisonom dobili smo tek nedavno, na Bergamo Film Meeting festivalu, gdje mu je posvećena retrospektiva. Razgovor Objektiv je vodio na švedskom, pa odatle i to što smo sve vrijeme na „ti“. Jer, u Švedskoj su sve formalnosti u komunikaciji odavno zvanično ukinute.
U Bergamu ti je posvećena kompletna retrospektiva, u kojoj su čak i rijetko prikazivani kratki filmovi. Većina je nastala tokom tvojih studija filmske režije.
MUDISON: I za mene je bilo iznenađenje to što su i njih htjeli. Zapravo, uopšte nisam siguran koje su izabrali.
Sve.
MUDISON: Jesu? Ma daj!
U tim ranim radovima baviš se kompletno različitim temama, a među njima je i horor komedija „It Was a Dark And Stormy Night“ (1995), koja je među mojim favoritima.
MUDISON: Uf. Taj film sam snimio davno, još na akademiji. Bio sam vrlo neiskusan. Vrlo sam sretan što su me primili na studije zato što prethodno zaista ništa nisam napravio. Čak moram da priznam kako filmovi za mene nikada nisu bili nešto bitni za razliku od muzike i književnosti, a posebno poezije.
Zato je to iskustvo sa studiranjem režije bilo totalno uvrnuto. Osjećao sam se kao da kaskam za svima jer su znali mnogo više od mene. To je bilo vrijeme kada sam gledao najviše filmova, zato što sam smatrao da moram da prođem kroz crash course i da jako brzo naučim mnogo toga.
Kadar iz filma „Together 99“
„Talk“ (1997), tvoj prvi kratki film nakon studija, uspjela je drama sa morbidnim finalom. Nastao je tri godine prije velikog hita „Together“, za koji si takođe anagžovao Stena Ljungrena i Sesiliju Frode.
MUDISON: „Talk“ je moja prva kolaboracija sa producentom Lašom Jonsonom; označio je početak naše saradnje. I da, angažovao sam iste glumce za „Together“, što ima smisla jer se taj film takođe bavi temom usamljenosti, iako se radnja odvija u hipi komuni.
Neprestano se baviš švedskim barijerama u uspostavljanju komunikacije i produbljivanju odnosa.
MUDISON: Ne mislim da se u mojim filmovima radi o švedskom mentalitetu, iako sam tipičan Šveđanin. Sa druge strane, nikada me nije nešto interesovalo da snimam van Švedske. Imam dva filma na engleskom jeziku, ali nisu među mojim miljenicima. Tako nešto ne bih više radio zato što je Švedska jedina zemlja koju potpuno razumijem i sa kojom se identifikujem.
Naravno da kod nas ima nečega vezanog za usamljenost, počevši od istorije, do geografije, mnogih mjesta odsječenih od svijeta, velikih rastojanja između kuća. Tome dodaj klimu. S obzirom na to da je veoma hladno, ne sjediš napolju da ćaskaš sa ljudima. Znači, usamljenost je nasljeđena od rođenja, što je zapravo najveća poteškoća sa suživotom u komuni u filmu „Together“.
Zbog toga i jeste interesantno to kako si gradio priču o komuni. Ali, još je zanimljivije pitanje zbog čega si se odlučio da se vratiš toj komuni 24 godine kasnije?
MUDISON: Ideja je potekla od producenta koji je predložio nastavak. Do tog momenta nisam bio zainteresovan da se bavim pitanjima šta se sa svima njima desilo. Možda to ima veze sa matorenjem. Toliko toga ti se dešava u životu, da te ponekad zakopka koja je razlika između tebe, kao odraslog čovjeka prije 20 i kusur godina, i ovog sada, i kako je vrijeme uticalo na tebe kao ličnost. Postaneš svjestan ludačkih perspektiva.
Zato sam počeo sa razradom Erika (Ule Sari). Njegov lik je i u prvom filmu bio veoma bitan, a mnogo godina kasnije je još zanimljiviji zbog toga što i dalje vjeruje u nekakve ideale, ali sada na drugačiji način. I zato pokušava da se razvija drugim putem i da ne pravi iste greške kao u prošlosti.
Bilo je zabavno – jer kada sam razmišljao o likovima iz „Together“, svi su otišli potpuno različitim putevima i nekakav zajednički život danas ne bi bio moguć. Onda sam pomislio da bi bilo slatko kada bi dvojica od njih i dalje živjela zajedno, dijeleći iste snove i ideale, i to potpuno oprečne Erikovom alternativnom načinu života, pacifizmu, gajenju sopstvene hrane.
Komuna se zaista svijela na dva čoveka. Jeran (Gustaf Hamarsten) je i dalje zainteresovan za san o projektu, dok je Klase (Šanti Runi) jednostavno tu i vjerovatno je veoma razočaran svojim načinom života. On nije postao veliki tekstilni umjetnik o čemu je ranije sanjao.
Prije projekcije filma „Together 99“ u Roterdamu plašila sam se da bi film mogao da bude „nepodoban“ za publiku koja nije upoznata o originalu iz 2000, a čija se radnja odigrava 1974. Na moje veliko iznenađenje i olakšanje, to nije slučaj zato što je priča fokusirana na nostalgiju i ponovno uspostavljanje odnosa.
MUDISON: Da. I ja sam na početku bio skeptičan zato što, kao i ti, mnogo volim prvi dio, a ne volim sve što sam režirao. To što je u pitanju nastavak koji se odigrava skoro četvrt vijeka kasnije - i jeste problem. Neki su vidjeli original ali su ga zaboravili, drugi ga uopšte nisu gledali.
Situacija je komplikovana, ali dok smo raspravljali o tome koliko ima smisla raditi nastavak, zaključili smo da „Together 99“ može da se gleda odvojeno, kao sasvim drugačija vrsta filma. I to se na sreću pokazalo tačnim kroz fidbek koji smo dobili od gledalaca koji nisu bili upoznati s originalom. Tek nakon što su pogledali novi film, zainteresovali su se za stariji, i mislim da su bili zadovoljni obrnutim redosljedom.
Poznat si po fleksibilnosti kada je riječ o scenariju. Da li si se i ovoga puta više držao intuicije nego pisanog teksta?
MUDISON: Došlo je do mnogo izmjena najviše zbog toga što sam želio da dopustim da se stvari dese. To je bilo u neku ruku šizofreno iskustvo jer sam obavljao dva posla za koja sam pokušavao da se ponašam kao dvije različite osobe. Bilo je momenata kada sam morao da zaboravim na scenario jer, ako ga se stalno držim, počinjem da se smaram. Neke stvari su ostale identične, ali mnoge su skroz improvizovane i nove. Za mene je zabavnije da radim na takav način.
Kako su glumci reagovali na ideju o nastavku?
MUDISON: I oni su se osjećali čudno. Sve ih mnogo poštujem i volim, ali dugo se nismo vidjeli s izuzetkom Ole Sarija. Iznenadilo me sam bio ubijeđen da su ostali u kontaktu i da su prijatelji, ali je ispalo da su se prvi put vidjeli poslije mnogo godina. Iako su neki od njih sklopili jaka prijateljstva tokom snimanja prvog filma, kasnije su izgubili kontakt. Zato je vraćanje na projekat i za njih bilo nostalgično iskustvo. „Together“ je za mnoge bio prvi igrani film u kome su bili angažovani, tako da to nosi duplu težinu. Ali, svi su reagovali pozitivno na poziv da se vrate.
I za mene i za njih značajno je što je prvi film bio kao vremeplov i da smo imali utisak da putujemo u sedamdesete. Sjećam se da su mi govorili kako se osjećaju kao da su uskočili u priče svojih očeva i majki ili u sopstveno djetinjstvo. U „Together 99“, reč je o apstraktnom vremenu. Za mene i za glumce je sada u pitanju nešto kao da smo pravili film za sebe, i više je od putovanja kroz vreme iako je godina dešavanja radnje u prošlom vijeku. Mislim da su svi bili ganuti time što imaju više od 50 godina i što gledaju u svoju prošlost.
Moderna filmska muzika je nametljiva
Muzika je igrala važnu ulogu u svim tvojim filmovima, a u „Together 99“ praktično se ugasila. Kakav je tvoj odnos prema filmskoj muzici?
MUDISON: Toliko sam umoran od muzike u filmovima da to ne mogu objasniti. Nisam od slušanja muzike privatno (prim. aut. pojavio se u majci The Cure), ali mi smeta što je svuda. Trenutno želim da sve utihne.
U filmu „Together 99“ nisam želio rok muziku da bih pojačao osjećaj nostalgije. U kući u kojoj se likovi okupljaju, stereo je pokvaren i jedino imaju stari gramofon na kurblu. Znači, osuđeni su na ploče generacije svojih roditelja, koja je iz četrdesetih. Nisam želio da muzika utiče na emocije gledalaca zato što sam stvarno umoran od toga. Mislim da je današnja filmska muzika nametljiva.
