Posljednjih dana svjetski mediji spekulišu da li će se Lukašenko i Bjelorusija uključiti u ruski rat u Ukrajini. Kao i njegov mentor iz Kremlja, Lukašenko se sve vrijeme kune da bjeloruska vojska ne učestvuje u „specijalnoj vojnoj operaciji“, da samo prima izbjeglice i liječi ranjenike. Istvoremeno, bjeloruski baćuška prijeti prstom, tvrdi da ima saznanja da Zelenski sprema napad na Bjelorusiju i upozorava da je upravo zbog toga stvorena nova rusko-bjeloruska vojna formacija koja samo čeka da ukrajinsku granicu preleti barem muva.
Lukašenkova dramaturgija zvuči kao da do sada Bjelorusija nije imala ama baš ništa sa ratom u Ukrajini.
Prisjetimo se, ruska agresija je započeta pred zoru 24. februara upravo sa teritorije Belorusije i sa Krima.
Iz Bjelorusije mjesecima se raketira i vrši napade na teritoriju Ukrajine, a Minsk je od samog početka saučesnik u Putinovim ratnim zločinima i zbog toga će odgovarati.
Putinu treba topovsko meso
Ako Bjelorusija sve vrijeme učestvuje u ratu sa Ukrajinom, čemu onda predstava oko toga hoće li, ili neće Lukašenko pokazati Zelenskom zli brk. Putin je sve do posljednjeg poraza kod Harkova i Hersona veliki rat u Evropi pokušao ne samo svojim Rusima da predstavi kao „malu vojnu intervenciju“, već i svojim najbližim postsovjetskim saveznicima. Nešto šta će svemoćna Rusija da završi za nekoliko nedjelja, eventualno koji mjesec puškaranja.
U sedam mjeseci rata, imperijalna Moskva je duž svojih zapadnih granica dobila nove jake NATO neprijatelje i izgubila inicijativu u Centralnoj Aziji. Taj region je sada pod daleko jačim direktnim političkim i vojnim uticajem Pekinga. Ni Kavkaz, ni Sibir nisu više pokorni i daju otpor mobilizaciji. Putin je na samitu Šangajske organizacije za saradnju u Samarkandu dobio jasnu poruku od onih na koje je u ratu protiv Zapada najviše računao, Indije i Kine, da što pre okonča sukob. Ali Rusija za završetak ovog rata nema dovoljno oružja, ni vojske, niti političkih saveznika. Lukašenko je u tom planu najodaniji čovjek Kremlja.
Baćuška ima sve ono što treba Putinu, a to je prije svega – topovsko meso. Ljudstvo ruskoj vojsci nedostaje. Mobilisali su već do istrebljenja nacionalne manjine, vrbovani su ruski zatvorenici i svjetski saveznici, poput Sirijaca. Rusiji je potrebno naoružanje, koga je sve manje u skladištima. Od Bjelorusije se traži da se u Ukrajini ponovo uključe sirene za napad sa sjevera. Da se razvuče front koji Ukrajinske oružane snage neće moći da drže.
Ne samo da Bjelorusiju uopšte ne treba razmatrati kao samostalnog geopolitičkog igrača, već treba uzeti u obzir činjenicu da Minsk i Moskva jačaju zajedničku saveznu državu (u kojoj je 1999. htjela da bude i Srbija), a bjeloruska armija je potpuno integrisana sa ruskom. I pored svega, Lukašenko od samog početka glumi samostalnog saveznika, igra ulogu u Putinovoj rapsodiji laži u kojoj će do kraja učiniti sve što se od njega bude tražilo.
Lekcije iz osnovne škole
Iako na prvi pogled Lukašenko često izgleda nelojalan Kremlju, njegov brutalni režim i aftersovjetsko čudo postoji zahvaljujući Putinu. Neuspjela revolucija nakon bjeloruskih predsjedničkih izbora u ljeto 2020. godine pokazala je da opozicija i Zapad nisu planirali svrgavanje diktatora i promenu režima. Glavna testera za granu Lukašenkove vlasti zato je bila u Kremlju, koji mu je pokazao da će završiti kao Milošević u Hagu, ukoliko ne bude slijedio Putinovu politiku.
Kremlj je motivisao kod Lukašenka, najbrutalniji od kraja Hladnog rata na bivšem socijalističkom prostoru, obračun sa opozicijom, nevladinim sektorom, medijima i intelektualcima. Zapad je na takav obračun prilično zatvorio oči. Naravno, bila su tu upozorenja Minsku, izražena je zabrinutosti iz Brisela i uvedene su lajt zapadne sankcije snage ujeda komarca sistemu priključenom na žilu kucavicu susjedne države. Putinovi krvavi gasovodi, hiperrusofilija i bubnjevi rata na Zapadnom Balkanu, zajedno sa Lukašenkovim represijama bili su sasvim jasan znak da se bliži veliki rat u Evropi. Rat protiv EU i njenih vrijednosti. Rat koji se može dobiti jedino totalnim porazom svih tih diktatora, njihovih vojski i fašističkih režima, što su lekcije iz Drugog svjetskog rata koji smo svi na Starom kontinentu još u osnovnoj školi učili.
