“Promjena” o kojoj govorim, ne odnosi se na dugoročnu fiskalnu održivost zemlje ili trgovinski i finansijski disbalans, piše Lukšić na na svom blogu.
Mogla bi se prije nazvati realnošću. Kao političar pozicije, znam da moram biti jako pažljiv u izboru riječi i njihove konotacije, ali neću okolišati: korupcija. To je neprijatelj sa kojim se ne smijemo nikada pomiriti, čak i ako bi nam pomogla da prevaziđemo fiskalne probleme u kratkom roku. Zašto? Zato što će ti korupcija zabiti nož u leđa.
Kada zemlje očajnički teže ekonomskom rastu, one moraju biti izuzetno oprezne u izboru načina za prevazilaženje prepreka koje im stoje na putu. Odnos između rasta i korupcije je već decenijama predmet rasprava (rad Paola Maura iz MMF-a je najvjerovatnije postavio temelje ovog koncepta). Neki su isticali da novac dobijen korupcijom pomaže u „podmazivanju“ točkova društva, dok su drugi tvrdili da se takav novac može više posmatrati kao „pijesak“ koji usporava te točkove. Zagovornici stanovišta „podmazivanja točkova društva“ su smatrali da je da podmićivanje obezbijeđuje funcionisanje birokratije. Više naučno rečeno, podmićivanje je „novac ubrzanja“ koji podstiče efikasnu proizvodnju osnovnih javnih dobara. Sa druge strane, zagovornici teorije „pijeska“ su tvrdili da korupcija umanjuje podsticaje za investiranje i inovacije, jer ugrožava sigurnost svojinskih prava. Korumpirana birokratija ima tendenciju kašnjenja u izdavanju ili odobravanju dozvola i licenci. Pored toga, korupcija može biti prisutna u kanalima u kojima je ne očekujete . Da skratimo priču: korupcija na kraju ubija ekonomski rast, jer stvara barijere i otežava ekonomski rast. Stoga se suzbijanjem korupcije obezbjeđuju veće ekonomske slobode. Debata oko teorija „pijeska“ i „podmazivanja“ nije dostigla svoj vrhunac, budući da je većina podataka (da ne pominjem zdravi razum) ukazala na argumente istaknute u teoriji pijeska.
Zašto postoji korupcija? Američki ekonomista Daron Ejsmoglu i njegove kolege su 2000. godine istakli da je vrijeme krivo za porast koruptivnih institucija. Prema njihovoj teoriji, evropske imeprijalne sile su osnovale jako izrabljivačke rukovodeće insitucije u kolonijama u kojima je klima bila jako nepovoljna za Evropljane da emigriraju u velikom broju. Kada su se Evropljani povukli, lokalne vlasti koje su naslijedile te institucije su nastavile sa istim zloupotrebama. Ejsmoglu i njegove kolege su utvrdile da institucionalna zloupotreba ima visok procenat učešća u BDP-u po glavi stanovnika.
Možda previše okrivljuju vrijeme, ali je sigurno da to ima veze sa institucijama i zakonodavnim okvirom.
Evidentno je da se jugoistočna Evropa bori sa lošim institucionalnim nasljeđem. Za nas, organizovani kriminal i korupcija su naslijeđe komunizma, koji su se još više iskomplikovali sankcijama koje su nam uvedene devedesetih godina prošlog vijeka.
Postavlja se pitanje kako možemo pobijediti korupciju? Akademski tekstovi nam govore da je recept jednostavan, ali nije nimalo lak: vladavina prava, obezbjeđenje svojinskih prava, izgradnja institucija, veće zarade državnih zvaničnika, strožiji nadzor i država koja je veličinom mala, ali ubjedljivo jača u sprovođenju zakona. Ovaj recept koristimo godinama Ovo pitanje je postalo politički prioritet i ostvarili smo zavidne rezultate – na primjer, moje ministarstvo primjenjuje najmodernije alarmne mehanizme za identifikovanje slučajeva koji se odnose na pranje novca.
Ulozi su visoki: ukoliko posustanemo, suočićemo se kako sa posljedicama kašnjenja sa EU integracijama , tako i sa opadajućim ekonomskim rastom.
