Novo rukovodstvo Agencije za nacionalnu bezbjednost, po nalogu premijera Abazovića, uspostavilo je kontrolu i nad Vojnom obavještajnom službom, čiji su rukovodioci još jednom, po ko zna koji put u posljednje dvije godine, promijenili dresove i "prelećeli" na pobjedničku stranu.
Produžetak mandata Janka Lakovića na mjestu VD direktora Vojne obavještajne službe ugovoren je mnogo prije smjene Raška Konjevića sa funkcije ministra odbrane, i to između Artana Kurtija i poznatog podgoričkog biznismena, vlasnika stovarišta Novi Volvox, Milana Ivanovića. Kurti je ranije od Ivanovića "uzeo reket", na način što mu je ovaj isplatio nadoknadu za usluge pravnog zastupnika koje on nikada nije izvršio, a zauzvrat mu obećao privilegije u izvršnoj vlasti. Jedna od usluga koju mu je Kurti učinio je produženje mandata direktora Vojne obavještajne službe Lakoviću, koji je inače, nakon što je "dobrovoljno" napustio Agenciju 2020. godine, uhljebljenje našao kod bliskog druga, nekadašnjeg DPS-ovog ministra Milorada Katnića, u čijoj je firmi bio zadužen za dio posla koji su radili za potrebe Ivanovića.
Nakon što su prihvatili intervenciju Ivanovića, Kurti i Milić su, još prije postavljenja Milića na mjesto direktora ANB, održali sastanak sa Lakovićem u podgoričkom lokalu Buka, čuvenom kao mjestu za špijunske sastanke.
Tom prilikom su Lakovića informisali o događajima koji slijede, odnosno planiranoj smjeni tadašnjeg ministra Raška Konjevića i direktora ANB Sava Kentere, saopštivši mu da Dritan Abazović namjerava da uspostavi punu kontrolu nad bezbjednosnim sektorom. Prenijeli su Lakoviću očekivanja Abazovića da on mora otkazati poslušnost Rašku Konjeviću, inače u suprotnom intervencija Ivanovića ne može biti uslišena. Drugi uslov je bio da se Vojna služba mora osloboditi svih procrnogorskih kadrova. Laković je odmah prihvatio ponudu koja mu je predočena, stavivši tako i Vojnu obavještajnu službu pod direktnu kontrolu Abazovića.
Nešto kasnije, glavni operativci Vojne obavještajne službe, koje je prihvatio tadašnji ministar Raško Konjević nakon što im se bivši direktor ANB Savo Kentera zahvalio na saradnji zbog izdaje nacionalnih interesa u vrijeme Dejana Vukšića, Nikola Laušević i Momo Vukčević pozvani su na sastanak kod novog direktora ANB Borisa Milića prvih dana nakon njegovog imenovanja na tu poziciju.
Milić je Lauševiću i Vukčeviću ukazao na djelovanje ministra Raška Konjevića "suprotno sa nacionalnim interesima" i upozorio ih da premijer od njih očekuje lojalnost. Podsjetio ih je da njihovi ugovori o ustupanju Ministarstvu odbrane na period od šest mjeseci uskoro ističu, te da će ih biti neophodno produžiti, što će zavisiti od novog ministra kojega će izabrati Dritan Abazović nakon što smijeni Konjevića. Ukoliko se ugovori ne produže, Laušević i Vukčević se vraćaju u Agenciju gdje nemaju rješenje o rasporedu na radno mjesto, već će to zavisiti od Milićeve dobre volje.
Pozajmljeni vojni obavještajci su pristali da još jednom "prelete", što su u posljednjih dvije godine činjeli više puta, te prihvatili Milićev zahtjev da mu se stave na raspolaganje, usklade aktivnosti sa interesima Milića i njegovih nalogodavaca i informišu ga o svemu što se dešava u Vojnoj obavještajnoj službi, Vojsci CG Ministarstvu odbrane.
Lojalnost Lakovića i njegovih saradnika nagrađena je tako što mu je produžen mandat nu čelu Vojne obavještajne službe, ali i dodijeljena nova funkcija - člana Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnog sektora. Tako se, naizgled potpuno neočekivano, desilo da šef Vojne obavještajne službe ne bude smijenjen zajedno sa ministrom, već da mu se dodijele dodatne nadležnosti u bezbjednosnom sektoru, iako je glavni grijeh sada bivšeg ministra bio navodni rad protiv Vlade na način što je javno iznosio podatke koji navodno nijesu bili u njenom interesu. U tom slučaju logično je bilo barem preispitati ulogu obavještajne službe i njenog čelnika u prikupljanju tih podataka, što ipak nije urađeno jer se Abazović, isto kao i u slučaju ANB, odlučio da kupi sve saradnike smijenjenih rukovodilaca koje je moguće kupiti kako bi uspostavio kontrolu nad bezbjednosnim sektorom, uz naizgled što manje promjene, kojima bi bili obuhvaćeni samo oni koji ne mijenjaju dresove, već isključivo igraju pod državnim grbom.
Sa druge strane, Laković je odmah nakon produženja mandata dokazao lojalnost Abazoviću, tako što mu je prvi dan nakon sjednice Vlade dostavio spisak zaposlenih koji su procrnogorski orjentisani, a odmah nakon toga počeo sa pozivima na razgovore kroz koje planira da stvori uslove za njihovo uklanjanje iz službe.
Inače su Laković njegovi saradnici Laušević i Vukčević, koji su do 30. avgusta bili više nego lojalni DPS-u, odmah nakon promjene vlasti prišli novom premijeru Zdravku Krivokapiću i postali dio menadžmenta Dejana Vukšića. Poslije prvih naznaka kraha Krivokapićeve Vlade približili su se Dritanu Abazoviću, da bi nakon podjele ministarstava u 43. Vladi postali najbliži saradnici ministra Raška Konjevića, a nakon njegove smjene, ponovo su se vratili u zagrljaj Abazovića. Osjećajući kraj i Abazovićeve ere, ponovo su počeli sa kombinovanjem na „sve strane", od bivšeg direktora Dejana Vukšića, sve do DPS-a sa čijim pojedinim funkcionerima održavaju česte kontakte, plasirajući im priču da su oni ostali lojalni Crnoj Gori nekadašnjem rukovodstvu, te da i danas dostavljaju podatke dijelu DPS-a za koji su bili vezani.
