U društvu našeg prijatelja Zaina ponovo otkrivam svoju zemlju slijedeći dobro provjerene turističke tragove, predjele koji kidaju dah i osvajaju naprečac.
Pratili smo put gusto nagomilanih oblaka, priječili su pogled sa Lovćena na planet Boku, a opet vješto skrivali misteriju, toliko dragu putniku-namjerniku, davali tek da se nasluti komad sna.
Grabili smo cestu stižući do serpentina. Staza od soli je strmo molila korake do Boke, slažući se u hodu sa našim precima koji su pod teretom dolazili do kotorske pijace da se trampe. Pršuta i sir su skladno išli sa ribom i morskom solju. Bilo je i razmjene simpatija.
«Mogao bi se flaširati ovaj vazduh», reče Zain.
Pomislih kako je lijepa ta pirueta stila, a onda od ovog vještog trgovca saznah da u Kini zaista flaširaju vazduh.
Sa jednom takvom flašom bih mogla zajedno sa svojom porodicom napustiti ovu zemlju i živjeti životom putnika-namjernika. To bi mogla biti neophodna inhalacija u kriznim situacijama napada nostalgije.
Naš itinerer je počeo od palate kralja Nikole, gdje sam nakon živog razgovora na razne istorijske teme pogledala njegov enterijer očima čuvara ovog zdanja, tragovima vlage i hladnoće koja napada eksponate i zidove. Njihova prva pala žrtva je portret Nikole II Romanova, umjesto kojeg stoji papirno sklopljeni prozor sa informacijom da je u procesu restauracije.
Naime, rekonstrukcija krova Palaca je finansijski projekat koji nije realizovan, pa je ono što je ostalo od trezora prošlosti izloženo devastaciji, dok dežurni radnici uspješno odolijevaju hladnoći, ističući da je ulaz u našu sramotu potpuno besplatan.
Parapeti serpentina se lome i kamen krade… o bedemima Kotora Grada se ne vodi računa.
Usputni bilbordi kažu da je mrtva predizborna predsjednička trka.
Punoljetna djeca dobijaju pozive iz političkih štabova.
Kruže priče o prodaji glasova i cijeni pristanka.
Živimo prljavu političku virtuelnu tržnicu, svi smo na prodaju.
