Počela je da pjeva i nastupa sa svega 11 godina. Kaže da joj nije teško palo jer je muziku voljela svim svojim bićem, baš kao i danas. Iz djetinstva su joj ostale upečatljive bajke koje joj je otac pripovjedao. Kraj je uvijek biti isti: „...i tako kralj i kraljica žive srećno do kraja života“. Upravo te bajke su učinile da Esma sebi čvrsto obeća da će jednoga dana postati, kako kaže, „neko veliki“.
Kad dođu hladne zime, pravili su programe, prave predstave u kući. Njena majka je pravila kestenje i kačamak, a za to vrijeme svako dijete je imalo zadatak da osmisli neki performans. Ona je radila ono u čemu je najbolja – pjevala i igrala.
- Uvijek su mi se starija braća smijala, jer sam to jako ozbiljno shvatala i radila. Još tada sam im govorila: postaću velika pjevačica! A naša prva snaja mi je govorila: „Sad kad te udamo, imaš da čistiš i pereš“. Znate, tada su se Romkinje rano udavale, a ja sam imala oko 13 godina. Samo sam odgovorila – da da, vidjećete... Tako o svom životu za Portal Analitika iskreno priča Esma Redžepova, dodajući da je ispalo onako kako je željela. Održala je preko 10.000 koncerata širom svijeta u više od trideset zemalja. Nastupa sa ansamblom svog muža Steva Teodosievskog, sa kojim je usvojila preko 47-oro djece. Izdala je preko dvadeset albuma, 108 singlova i glumila u šest filmova.Crnogorska publika je imala priliku da sa najviše tačke u Baru, u sklopu festivala Barski ljetopis, opet čuje pjesmu koja je odzvanjala širom republika SRJ, pa i svijeta - „Čaje šukarije“.
Za naš portal otkriva da je možemo uskoro očekivati i u Glavnom gradu.
ANALITIKA: Poslije muzike, Vaša druga ljubav je humanost. Usvojili ste 47-oro djece. Da li je, po Vašem mišljenju, filantropija danas izvrgnuta ruglu? U Holivudu se usvajanje pokazalo kao izuzetno dobar marketinški trik.
ESMA: Pa, počelo je tako da biva, u pravu ste. Znate, prave ljudi od sebe neke nazovi zvezde, ne znam šta, jer imaju dosta novca, pa sad hoće i da budu humani. Moj suprug i ja smo to radili isključivo iz ljubavi, jer smo željeli da školujemo siromašnu djecu, čiji su roditelji razvedeni ili umrli. Bilo je i djece koja nijesu imala takvo iskustvo, ali su htjeli kod nas da se školuju.
ANALITIKA: Može li se svima pružiti jednaka pažnja i ljubav?
ESMA: Kako da ne. Podjednako sam pružila ljubav svima. Ponekad se dešavalo da neko dijete odmah zavolim, naročito ako je došlo bolesno. Osjetim da mu fali ljubavi i onda mu posvetim više pažnje. Druga djeca, naravno, budu malo ljubomorna na njega, pa je tu bilo svega, i tuče! Stariji su uvijek bili ljubomorni na ove mlađe. Ali, sad žive kao da su najrođeniji. Svi se vole i pomažu jedni drugima.
ANALITIKA: Prozvali su Vas druga Majka Tereza; to poređenje vam sigurno prija...
ESMA: Ne mogu da budem Majka Tereza. Ona je bila nešto posebno; nije se udavala, posvetila se bolesnim i nemoćnima... Ona će za mene ostati nedostižna, to moram da Vam priznam. Ne mogu biti kao ona, ali sam na Balkanu postala jedno stvorenje koje je svima pomagalo. Još u onoj Jugoslaviji, kada je bilo radnih akcija, pa se gradila pruga Beograd–Bar, pjevala sam po 40 dana. Besplatno! Moj muž Stevo i ja smo primjer mnogim ljudima, jer nam je poslije muzike druga ljubav bila humanost.
ANALITIKA: Kad smo kod priče o Jugoslaviji, kako Vama sada, kada više nema te velike države, uopšte izgleda Skoplje i Balkan?
ESMA: Da Vam kažem, nijesam bila za to da se razdružimo. Željela bih da se Balkan ponovo otvori i da se opet družimo zajedno. Ono što Crna Gora nema, da joj mi dajemo. Ono što Crna Gora ima, daj neka nama da pruži. Eto, voljela bih da tako jedni drugima pomažemo - kao ljudi.
ANALITIKA: Da li je moguće obnoviti, makar djelimično, neke veze ako uzmemo u obzir sve nemile događaje, krvave ratove na Balkanu? Osjećanja su pomiješana....
ESMA: Ponovo se vraća ta ljubav, ja vjerujem u ljubav kao princip. Evo, Slovenija ulaže i u Crnu Goru, Srbiju, Makedoniju, otvara fabrike... Znate, još uvijek jedni drugima falimo. Poslije raspada SRJ, kad sam prvi put pjevala u Sloveniji, u sali su svi plakali! Čak i u Hrvatskoj, oni se prisjećaju. Vidite, svi su Esmu Redžepovu imali „kao svoju“ u Jugoslaviji, računali su na mene, kao na ženu koja je mogla da spoji ljude. Danas bih volela da nema granica; svako neka svoju kasu čuva, ali da nema granica. Da prolazimo samo sa ličnom kartom, družimo se i pomažemo jedni drugima. Da nas ne svađaju.
ANALITIKA: Poznato je da ste pjevali Titu i išli sa njim na putovanja u afričke i arapske zemlje. Kakvog ga Vi pamtite?
ESMA: Pamtim Tita po dobru! I njega i njegovu gospođu Jovanku. Moram da kažem da, kad god sam pjevala i putovala sa njim, interesantno je kako su nas dočekivali u tim zemljama. Moja ekipa i ja smo putovali recimo brodom, pa tu napravimo feštu. Onda oni nama naprave programe, a Tito njima na brodu zauzvrat pripremi večeru. Ljudi su me gledali sve vrijeme. Čudno im, onako malecna, u dimijama, pjevam, a pored mene brat svira tarabuku. I onda su pitali Tita – „A iz kog kraja je ova naša djevojka?“. A on odgovara – „ Ova je iz mog kraja, sa juga“.
ANALITIKA: Pamtite i Gadafija... I pred njim ste imali nastupe. Vi znate šta se sve izdešavalo, kako je okončan njegov život. Kako sada gledate na to?
ESMA: Vidite, mi smo, moj orkestar, bili ne samo u Libiji negoi u Iraku. Tada smo gradili neke vojne objekte, pa i zgradu Sadama Huseina. Proveli smo tamo 23 dana. Ne pamtim masovno ubijanje, mislim da toga nije bilo. Ono kad smo gradili, naoružanje je bilo isključivo za samoodbranu, kao i u Jugoslaviji. Pokazalo se da je greška je što su pričali da oni imaju oružje za masovno uništenje. Nije trebalo da se dešava to ni u Iraku, ali ni u Libiji.
ANALITIKA: Vi, dakle, mislite da Gadafi nije diktator?
ESMA: Ne. U ono vrijeme, Gadafi je slao studente na školovanje u Beograd, Novi Sad, Hrvatsku. Sjećam se da su imali smještaj, i još u to vrijeme, po dvije - tri hiljade maraka za školovanje!
Ko to danas radi? E, to je radio Gadafi. Isto tako su druge arapske zemlje pomagale svoje studente i danas ima studenata koji su na državnim finansijama u drugim zemljama. Eto, tako država pomaže narodu. Želi da mu bude dobro. I onda neko kaže da je Gadafi bio diktator? Možda, ali ja to ne razumijem.
ANALITIKA: Kad smo kod dobra narodu, u jednom intervjuu ste izjavili da Vaš narod nema državu i da jedini živite slobodno, bez granica. Kako ste zadovoljni položajem romske populacije u Makedoniji?
ESMA: Romski položaj u Makedoniji je na visokom nivou. Prvo, u Ustavu smo priznati kao nacija. Jedina zemlja na svijetu koja je svoje Rome ustavom priznala. Oni se školuju, zavšravaju srednje škole. Zato se danas Romkinje više ne udaju tako rano. Imamo dvije radio i TV stanice... Mi smo upoznati šta se dešava u Makedoniji ali i u onoj bivšoj Jugolaslaviji jer imamo vijesti na svim jezicima. U jednoj opštini je gradonačelnik Rom i direktor u školi, imamo ministra bez portfelja i predstavnike u parlamentu. Tako da moram reći - zadovoljna sam kako to funkcioniše.
ANALITIKA: Član ste vladajuće Demokratske stranke. Zašto ste se uključili u politiku?
ESMA: Imamo dosta romskih partija u Makedoniji, čak četiri stranke i svi oni bi hteli da ja budem njihova predsjednica. Pa, svađali su se oko toga ko će da me dobije!
Ja nijesam to htjela. Otišla sam u Demokratsku partiju koja je multinacionalna, da ne bih bila nacionalno obilježena. I poslala jednu poruku: ne zaslužujem da budem nečija nego Esma Redžepova treba da bude svačija, sa mogućnostima da svima pomognem.
ANALITIKA: Vratimo se na muziku. Imali ste spor sa poznatim američkim glumcem Sašom Baron Koenom, koji je iskoristio Vašu pjesmu „Čaje šukarije“ u filmu „Borat“. Kako se to sve završilo?
ESMA: Moji menadžeri su u razgovoru, pred samo snimanje filma, dali pjesmu. Dobili su 6.000 eura. Nijesu vidjeli scenario, pa nijesu znali o čemu se radi u filmu. A ja sam, od početka, bila protiv toga i bila sam u pravu jer je u filmu Borat i protiv Roma, i protiv Jevreja, i protiv Amerikanaca... Svima se ruga i svi su ga tužili!
I ja sam htjela da ga tužim, ali pošto je moja kuća već dala dozvolu, dobila sam pozamašnu svotu da ne pokrećem spor.
ANALITIKA: U predstavi „Kad smo bili nevidljivi“ koja je projekat kuće Kolektiv Eimigrative Art iz Brisela, belgijskog reditelja Lorana Vansona, glumili ste - sebe. Da li je bilo zahtjevno predočiti Vašu životnu priču i energiju u sat vremena?
ESMA: Lijepo je glumiti sebe! Prema tome sam se pozitivno ponijela. Bila su uključena tri glumca iz Beograda, nekoliko ljudi iz Brisela i ja. Moj zadatak je bio da pjevam i glumim. Oni su mnogo radili tokom proba, bili užasno opterećeni, a ja – opuštena i pozitivna. Poslije svakog mog nastupa, tokom predstave, publika aplaudira. To se nije dešavalo. Imali smo premijeru i u Izraelu, a potom su me u Briselu nagradili sa 2.000 eura zato što sam bila najbolja glumica u tom projektu. Nije stvar u novu, naravno, nego u priznanju za moj rad.
ANALITIKA: Da li to znači da Vas kao glumicu možemo očekivati ubuduće?
ESMA: Nedavno su htjeli da igram u jednom filmu u Zagrebu, ali se nijesmo usaglasili oko projekta. Htjeli su da glumim jednu baku koja je umrla ali ipak nijesam mogla sebe da zamislim kako me stavljaju u sanduk i rade te stvari. Rekla sam da je honorar za umiranje mala cijena (smijeh). Ne plašim se ja smrti, ni slučajno, ali sad da me unuci i djeca gledaju u sanduku, a ja živa – ne ide to...
ANALITIKA: Na kraju, recite mi koja Vaša pjesma Vam je uvijek pri srcu? Koju rado pjevušite kad ste sami, a želite da podijelite sa čitaocima Portala Analitika?
ESMA: Ako nađeš pjesmu „Čekaj živote“ obavezno im pusti!
Aleksandra STANKOVIĆ
