Imali smo istoričare književnosti koji su sopstveno književno nasljeđe proučavali kao tuđe, ili su ga se stiđeli, minorizovali, marginalizovali. Taj trend nažalost i danas traje. I to je jedan od razloga zbog kojega Tatjana Bečanović nije od Instituta za crnogorski jezik bila angažovana kao autor četvrtoga toma Istorije crnogorske književnosti. Analizom njezina stručnog, naučnog i društvenog angažmana, te njezina odnosa prema montenegristici, Institutu i crnogorskome književno-jezičkom nasljeđu, prosudili smo da nije dorasla učešću u tako kapitalnome nacionalnom projektu, kaže za Portal Analitika direktor Instituta za crnogorski jezik dr Adnan Čirgić.
Direktor Instituta naglašava da ova činjenica ne znači da je projekat okončan ili stopiran i ističe da je Institut angažovao druge stručnjake. Čirgić podsjeća da bi u svakoj drugoj zemlji izlazak prve istorije njezine nacionalne književnosti bio prvorazredni kulturni događaj.
Kod nas – očekivano – nije tako jer očigledno naša današnja kulturna scena nije dorasla da shvati značaj onoga što baštinimo. Hrvati su imali Vodnika, Kombola, Frangeša, Barca, Šicla i druge. Srbi su imali Skerlića, Popovića, Deretića. Mi smo, kaže, imali istoričare književnosti koji su sopstveno književno nasljeđe proučavali kao tuđe. Stoga ne čudi što Institutu za crnogorski jezik, koji je osnovan prije dvije godine, predstoji mnogo posla, napominje Čirgić.
ANALITIKA: Kod nas se dugo govorilo o potrebi izrade Istorije crnogorske književnosti. Nedavno smo je dobili, istina mnogo kasnije od drugih naroda. Institut planira da objavi nove tomove istorije. Bilo je planirano da na četvrtom tomu radi prof. dr Tatjana Bečanović...
ČIRGIĆ: Istina, to je projekat o kome se posljednjih decenija mnogo pričalo, ali se gotovo ništa nije radilo. Izradu Istorije bila je inicirala i CANU početkom 80-ih godina, ali je nikad nije završila – vjerovatno ne samo zbog kadrovskih problema, no i zbog ideoloških prepreka jer je za tu instituciju bio sporan i crnogorski jezik i crnogorska književnost. U novije vrijeme projekat je pokrenuo akademik Vojislav P. Nikčević. Istorija je bila zamišljena kao četvorotomno djelo: Prvi tom (od početaka pismenosti do 1852. godine) trebalo je da obradi Vojislav Nikčević, drugi tom (od 1852. do 1918.) Milorad Nikčević, treći tom (od 1918. do naših dana) Tatjana Bečanović, a četvrti tom (usmena književnost) trebalo je da obradi Novak Kilibarda. Smrt je Vojislava Nikčevića prekinula na početku rada. Međutim, i Novak Kilibarda i Milorad Nikčević nastavili su rad s jednakom predanošću, a odmah po osnivanju Instituta za crnogorski jezik i književnost angažovali smo Radoslava Rotkovića da preuzme dio koji je trebalo da obradi Vojislav Nikčević. Vjerujem da nema spora da za oblasti za koje su Rotković, Kilibarda i Nikčević angažovani u Crnoj Gori nema kompetentnijih istraživača. U svakoj bi drugoj zemlji izlazak prve istorije njezine nacionalne književnosti bio prvorazredni kulturni događaj. Kod nas – očekivano – nije tako jer očigledno naša današnja kulturna scena nije dorasla da shvati značaj onoga što baštinimo. Hrvati su imali Vodnika, Kombola, Frangeša, Barca, Šicla i dr. Srbi su imali Skerlića, Popovića, Deretića. Mi smo imali istoričare književnosti koji su sopstveno književno nasljeđe proučavali kao tuđe, ili su ga se stiđeli, minorizovali, marginalizovali. Taj trend nažalost i danas traje. I to je jedan od razloga zbog kojega Tatjana Bečanović nije od Instituta bila angažovana kao autor četvrtoga toma Istorije. Analizom njezina stručnog, naučnog i društvenog angažmana te njezina odnosa prema montenegristici, Institutu i crnogorskome književno-jezičkom nasljeđu prosudili smo da nije dorasla učešću u tako kapitalnome nacionalnom projektu.
ANALITIKA: Kakva je dalja sudbina projekta?
ČIRGIĆ: Objavljivanjem navedena tri toma projekat nije okončan niti stopiran. Institut je angažovao dva mlada stručnjaka, nesporne stručnosti, čiji je pozitivan odnos prema crnogorskome književno-jezičkom nasljeđu u nauci već osvjedočen. Oni će obraditi preostali period (od 1918. godine do naših dana), no – s obzirom na obim posla koji im predstoji – teško je prognozirati kad će cio projekat biti završen.
ANALITIKA: Kada govorimo o baštini, posebno kada je u pitanju naš jezik i književnost, moramo priznati da često zaboravljamo koliko je važna za našu kulturu. Mnogo toga još treba uraditi. Zanimljivio je da s kolegama radite na prikupljanju toponima i opisivanju govora koji polako nestaju. Ovo je možda posljednja prilika da ostanu zabilježeni.
ČIRGIĆ: Crna Gora je više od bilo koje druge slovenske zemlje privlačila pažnju dijalektologa. Zahvaljujući tome imamo popisano obilje jezičkih osobina koje su gotovo iščezle. Jezička evolucija, uticaj standardnoga jezika, urbanizacija, mnogo je razloga. No, najznačajniji dijalektološki poduhvati urađeni su onda kad Crna Gora nije imala sopstvene institucije koje bi rukovodile tim istraživanja.
Danas imamo i institucije i ljude, ali nemamo istraživanja. Terenski je rad kod nas gotovo potpuno zanemaren. Umjesto izučavanja na terenu danas je u modi „reciklaža“ odavno poznatih rješenja i zaključaka. A procesom urbanizacije nestaje mnoštvo crnogorskih jezičkih posebitosti, nestaju posljednje pamtiše toponima, nestaju posljednji tipični predstavnici tog govora i s njima izuzetno bogata karakteristična leksika. Posljednji je trenutak da se zabilježi ponešto od toga, a dobar je dio nepovratno nestao. Stoga radimo na opisivanju govora Njeguša. To je posebno značajno zbog komparativnih izučavanja jezika vladara Petrovića, prije svega Njegoša. Radimo i na opisivanju govora Čeva, prikupljanju i popisivanju toponimije, a isto to činimo i u Crmnici i dijelu Drobnjaka. Pomenuću jedan izuzetno značajan projekat koji je prije 20-ak godina pokrenula CANU, koji je nažalost ugašen bez adekvatne satisfakcije onih koji su na njemu predano radili. Naime, CANU je bila pokrenula projekat skupljanja crnogorske toponimije. U tome je – koliko mi je poznato – učestvovalo petnaestak saradnika koji su toj akademiji predali izuzetno dragocjenu toponomastičku građu. Dobar je dio tih toponima danas nepoznat, jer su nestali oni koji su ih koristili.
ANALITIKA: Što se desilo sa prikupljenom građom, da li je uopšte danas dostupna javnosti, istraživačima?
ČIRGIĆ: Ne, jer je cio projekat ostao neobjavljen i nije dostupan javnosti. Ako se zna kakav je odnos te institucije prema cjelokupnome našem nasljeđu, lako je naslutiti koji su razlozi uslovili neobjavljivanje toga izuzetno dragocjenoga materijala. Volio bih ako bi ova moja napomena mogla inicirati njihov drugačiji odnos prema toj građi. Ipak, mislim da je u postojećim okolnostima teško to očekivati.
ANALITIKA: Negdje ste podsjetili da je neophodno uraditi i novi rječnik Njegoševog jezika, jer su manjkavosti starog velike. To na neki način potvrđuje i stav dr Radoslava Rotkovića koji je kazao da je o Njegošu mnogo pisano, a malo kazano.
ČIRGIĆ: Istina je da je disproporcija između onoga koliko je o Njegošu rečeno i što je o njemu rečeno ogromna. No, o njemu su objavljene i izuzetno dragocjene studije i knjige. Institut je u posebnoj biblioteci Njegoš objavio četiri knjige: Krsta Pižurice, Vojislava P. Nikčevića, Danila Radojevića i Milorada Nikčevića. Do jubileja je planirano još desetak naslova. Kada je riječ o Njegoševom rječniku, poznato je da je on, u dva toma, odavno urađen, ali su njegove manjkavosti prevelike da bi se danas mogao koristiti. Pored toga što taj rječnik nije obuhvatio ni Njegoševa pisma, čak ni testament, jedna je od glavnih manjkavosti što se Njegoš u njemu tretira kao dijalektalni ili pokrajinski srpski pisac. Stoga se nadamo da će do jubileja biti okončan i Rječnik Njegoševa jezika. Ipak, najznačajnijim držim projekat izrade kompletne Bibliografije Njegoš. Ovaj višetomni projekat će biti od velike koristi genereacijama njegošologa i slavista.
ANALITIKA: Pred Institutom za crnogorski jezik je mnogo posla. Moramo uraditi projekte koji su drugi narodi već davno završili. Nedavno ste podsjetili da crnogorski jezik, iako mali, ima bogato nasljeđe, kojim bi se ponosili i mnogo veći evropski narodi. Mi toga kao da nijesmo svjesni.
ČIRGIĆ: Posla mnogo, a poslenika premalo. Naše je kulturno blago rasuto, ali i to što imamo kod kuće najčešće nije do kraja izučeno. Imamo danas institucije, ali u njima kao da nema zainteresovanih istraživača. Naša današnja saznanja o sopstvenoj pismenosti, na primjer, nijesu mnogo odmakla od onoga što se znalo prije četrdesetak godina. Pored nezainteresovanosti očigledan je i kompleks inferiornosti crnogorskih naučnih i kulturnih djelatnika koji se ne mogu osloboditi tradicionalističkih zabluda. Činjenica da su samo četiri slovenska naroda imala sopstvene inkunabule, a da smo mi jedni od njih (pored Čeha, Hrvata i Ukrajinaca), za druge bi narode značila mnogo – a za nas kao da ne znači ništa. Poznato je da smo imali prvu državnu štampariju na svijetu. Ti podaci, koje mi danas bagatelišemo, pokazatelj su nivoa do kojega smo nekad dosezali. Naše rukopisne zbirke, knjige, dokumenta, rasuta su po arhivima regiona i Evrope. Nijesu nam nedostupna, ali nam izgleda dovoljno ne privlače pažnju. Stoga je Institut već u kontaktu s nekim inostranim institucijama u kojima se čuva dio našega književnog nasljeđa, pa se nadamo da ćemo uskoro moći najaviti objavljivanje dosad malo poznatih rukopisnih zbirki i knjiga nastalih od XIII do XVIII vijeka. Nadam se da je naš rad u protekle dvije godine od osnivanja, kad je između ostaloga objavljeno 40-ak naslova, pokazao kako se i uz nezavidne finansije i nedovoljno kadrova ipak mogu postići dobri rezultati. Uz književno-jezičko nasljeđe kakvo imamo motiva i ideja za rad ne može faliti. A entuzijazam i istraživačka radoznalost neophodniji su za dobar rezultat od novca i nekh uslova, kojima se često pravdao nerad i neplodnost naših naučnih institucija.
Suzana KAPETANOVIĆ
