Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
U okviru’’Festivala filma o ljudskim pravima’’ (CNP 10-15.12.2012.) išli smo u pozorište da bi - gledali film. A u filmu smo gledali ipak - pozorište. Ovo bi moglo da liči na igru riječi a u suštini je jednostavna konstatacija viđenog.: riječ je o dokumentarnom dugometražnom filmu „Umjetnik je prisutan” (režija, Metthew Akers). Glavni junak filma je Marina Abramović a tema je njen performans u MoMA (Muzej moderne umjetnosti), Njujork.
Galerija je bala njena scena a scena je uvijek kazalište nečega a kazalište je pozorište. Film je posvjedočio da se umjetnost performansa može tretirati i kao radno vrijeme „od-do” i konzumirati umjetnost čekajući u redu kao pred kakvom trgovinom rijetke robe. Reditelj filma kao da je pročitao sumnju onih koji nijesu uživo doživjeli nijedan Marinin - niti bilo koji drugi performans - a samo su informisani o manifestu golog tijela koje u modernoj umjetnosti odavno traži pravo građanstva. Stoga se ovaj dokumentarac može uslovno razumjeti i kao vizuelno-tonski ’’prevod’’ nepoznatog umjetničkog djela.
Prvi naši perfonamsi: Na ovim prostorima to i jeste nepoznanica. Ako je neko imao bilo kakav uvid u korijene performansa morao je pronaći Toma Gotovca, beogradsko-zagrebačkog umjetnika koji je go 1971. zaigrao „performans” (ali to se tada nije tako zvalo) u filmu ’’Plastični Isus’’ Lazara Stojanovića.
Kako je taj vid ispoljavanja tijela tada bio umjetnost bez naslova, takve scene i u filmu i u životu su imale kvalifikaciju opscenosti. Opscenost je uvijek izražavala neki vid protesta ali i izazivala protest koji je uglavnom pobjeđivao inicijatora etički i estetički a bogami i politički. Prelomio je italijanski umjetnik Vito Acconci 1972.u galeriji Sonnabend (opet N.Y.)koji je otišao u krajnost zakazujući javno masturbiranje po osam sati dnevno, koje je duralo dvije neđelje na očigled posjetilaca. Kada je taj svoj „scenski komad” predložio vlasniku galerije, ovaj je samo uzvratio: „Učinite ono što morate”. Nagon je čudo jer za tu „umjetnost” potrebnija je fizička kondicija od umjetničke inspiracije ali „opscenost” je poražena drkalicama a sloboda manifestovanja tijela i ljudskog sjemena je pobijedila. Marina je tada prodirala ali je i ona prošla tu fazu „osnovnog” obrazovanja, pa se usudila kao žena, da javno iskaže tjelesno samozadovoljavanje.
Marinin preokret: Performans izražava mnogo dublju suštinu od bukvalnog prijevoda izvorne engeske tiječi. Performans je nadgradnjama postao svojevrsna sinkretička umjetnost koja objedinjava više umjetničkih žanrova i izraza od pop-arta, baleta, muzike,vizuelnih umjetnosti do bodi-arta i još koječega pride.
No, opet je Marina napravila preokret. Sintezom je odbacivala svaki višak da bi u svom nastupu u MoMA muzeju umjesto sinkretizma iskazala sintezu. Živo čeljade u galeriji kao eksponat, bez ikakve golotinje, svedeno samo na jedan čin i izraz „oči u oči”... Pa ko izdrži! Odredila je sebi strogo radno vrijeme. Nema nikakvog govora tijela izuzev očiju. Beskrajne scene bez pokreta, bez riječi...satima, danima, neđeljama, mjesecima. Odrađivanje umjetnosti strogo po tajmingu kao kod nekog nemilosrdnog američkog industrijalca...
Ili, kome je lakše za razumijevanje, kao na Fordovim beskrajnim trakama koje ne dozvoljavaju oku da trepne. Svi gledaju u njene oči a ona u svačije. Pokazala je da su oči najmoćniji jezik tijela a pogled najmoćniji govor duše. Suva statistika je njen performans izrazila ovako: puno radno vrijeme, 75 radnih dana, 736 sati čistog gledanja u 1564 para očiju. Naravno, u nju je piždrilo (crnogorski izraz za zavidno gledanje) više hiljade pari očiju koje nijesu stigle na red da se sa njom đustaju i ogledaju oči u oči. Film o Marini je uspio da pokaže da je performans duhovna integracija umjetnika i posmatrača. Umjetnost ega naspram ega, pa ako se prepoznaju, isključivo pogledom, onda je ego dokučen i manifestuju ga suze. Film je to posvjedočio više puta akcentujući u krupnom planu učinak umjetnice a taj plan ne dopušta prevaru i sumnju.
Možda najprikladnije objašnjenje za takvu umjetničku ima moć sintagma „fenomen Marina Abramović” kako je neko napisao. Fenomen koji ne goni performera (saučesnika u performansu) da poseže za pojašnjenjima koje nude filozofski umovi i klinički eksperti Niče, Frojd i ostali. To je umjetnost koju Marina iskazuje i zastupa fenomenalno. Ona je na originalan način iskazala davno znanu a nikad direktno kazanu istinu, da je umjetnik pacijent a u savremenom životu -pacijent je i posmatrač. Oba trpe. Gotovo da su sapatnici. Ta Marinina alegorija „oči u oči” kao da je zakačila dijelom i Njegoševe filozofiju opstanka i smisla ovog svijeta u kome „ratuje duša sa tijelom” te da sve te „grdne besporetke” treba izdržati.
Ako je neko makar djelimično razumio Marininu umjetničku filozafiju prizivajući Njegoša onda pridružujem tome i njenu izjavu: „Ja sam uporna, ponosna i tvrdoglava kao i svi Crnogorci.”
P.S. Na kraju projekcije filma čuo sam i ovakav crnogorski komentar: ’’O, lako je Marini kad iza nje stoji MoMA a ona u MoMi!’’ Da, ali treba prijeći put do MoMA pod mnogim uslovima a jedan od presudnih je da se krene na vrijeme i savladaju prepone.
