Kada se svijet pretvori u ironiju – tako bi, u najkraćem, mogao da se opiše period kroz koji od nedavno prolazi naš cijenjeni psiholog Petar Marković. Podrška koju je pokušao da pruži u domenu svoje profesije, izazvala je "reakciju" devijantnosti, ali i salve uvreda i napada kojima je bio izložen.
Napadi su počeli u maju, nakon gostovanja na jednoj televiziji. Na društvenim mrežama krenuli su uvredljivi komentari na račun vizuelnog identiteta, stavova struke i ličnih karakteristika. Prijetnje su potom evoluirale u fizičke napade.
Markovića je prvo fizički napala grupa mladića u Baru, a zatim i taksista i prolaznik u Podgorici.
U prvom napadu je zadobio lakše povrede, dok je u drugom bio vrijeđan.
„Ako bi napadi na mene trebalo da se tumače kao pokazatelj nečega onda bi definitivno predstavljali strah i nespremnost jednog dijela crnogorskog društva da gleda šire, edukuje se, napreduje, kazao je Marković u razgovoru za Portal Analitika.
Bez povjerenja u postojeći društveni kontekst
Marković kaže da su ga najčešće karakterisali kao “Ovo” ili “To”, što, kako dodaje, svakako svjedoči da je ljude strah.
“I da nemaju povjerenje u već postojeći društveni kontekst, te da sve što je drugačije vide kao potencijalno ugrožavanje već ugroženog, nekvalitetnog, selektivno upotrebljivog sistema u kojem žive. Jedan od komentara je “život rađa se na istoku, smrt dolazi sa zapada” koji predstavlja jedan opšti narativ desničarski nastrojenih struktura ličnosti koje se plaše da “zapad” koji uopšte ne mora biti ljevica ne donese uništenje tradicionalnih vrijednosti, rodnih uloga, rodno nesenzitivnog jezika, slobode izražavanja i dekonstruisanje sistema koji samo u fantazmagorijskom sjećanju egzistira kao sigurno tlo na koje se treba naslanjati da bi se održali u životu“, kaže on.
Dok, kako pojašnjava, sa druge strane, to tako snažno držanje za ono čega nema i što je u ovom kontekstu postala floskula koju koristimo kada želimo da sebi nesvjesno opravdamo mehanizam naučene bespomoćnosti adresirajući svu odgovornost na zapad i stvarajući od sebe narod kojem uloga žrtve postaje izgleda dominantna i iz nje se opravdava svo nasilje koje činimo u ime povratka u “sigurno”.
Napadače, kaže Marković, doživljava kao mlade ljude koji nijesu znali gdje i kako da se nose sa frustracijama.
“Pa su odlučili da ih ispolje prema nekom ko izgleda drugačije. Svaka različitost u heteronormativnom, patrijarhalnom, maskulinom društvudoživljava se kao nešto što može da ugrozi ovaj poredak, pa je iz tog razloga moramo što prije uništiti ili putem nasilja pokazati gdje je tom zazornom fenomenu mjesto”, napominje Marković.
Ono što je zazorno u isto vrijeme je nešto što, dodaje on, zadržava naš pogled i istovremeno nas tjera da okrenemo glavu u drugu stranu.
“Mladi ljudi koji su se odlučili za nasilje upravo su oni koji su najveće žrtve ovog društva, a prijete da postanu dželati slobode kako sopstvene, tako i tuđe”, naglašava Marković.
Biram da se osjećam bezbjedno
Počinioci napada, napominje, još nijesu identifikovani, a veliki problem našeg društva je, prema njegovim riječima, opšta tolerancija na nasilje, kao i korišćenje diskriminacije kao načina na koji postavljamo i uspostavljamo granice što nas čini neosviješćenim i neoslobođenim.
“Što se internet nasilja tiče, oni koji su u tom prostoru “lične neodgovornosti”, a ogromne društvene odgovornosti su identifikovani u većini slučajeva i čekamo dalje korake nadležnih. Biram da se osjećam bezbjedno, međutim objektivno znam da mi je bezbjednost ugrožena samim tim što svakodnevno nakon instruisanog medijskog linča doživljavam neprijatnosti“, ističe Marković.
21Od prvog slučaja nasilja dobio je, kaže, podršku prijatelja, građana, klijenata, profesora i kolega širom regiona, koja, kako dodaje mnogo znači. Međutim, naglašava da zabrinjava izostanak reakcije Doma zdravlja Bar kao i Ministarstva zdravlja.
“Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što sam njihov zaposleni i što sam onaj koji se bori za i služi građanima i građankama za unapređivanje i očuvanje mentalnog zdravlja”, napominje Marković.
Moramo mijenjati obrazovni i zdravstveni sistem
Osvrćući se na sve češći govor mržnje u društvu, te na koji način kao društvo treba da prevaziđemo stigmatizaciju i odnos prema onome što je različito i drugačije, sagovornik Analitike smatra da moramo mijenjati obrazovni i zdravstveni sistem.
“Tako što ćemo veću pažnju posvetiti mentalnom zdravlju i emocionalnom opismenjavanju mladih, ali i njihovih roditelja i tako što ćemo sprovoditi zakone i pooštriti kaznenu politiku”, naglašava Marković.
Put u ozdravljenje našeg društva, kako kaže, leži u obrazovanju, emancipaciji i nultoj toleranciji na nasilje kao i u povratku povjerenja u sistem.
Pojavom i stavom Marković poručuje da svako ima pravo da bude slobodan i autentičan. U tom kontekstu, upitan šta je danas sloboda i jesmo li (i koliko) stvarno slobodni ili samo živimo privid slobode, sagovornik Analitike kaže da „dok god su nam standardi takvi da se njeguje mizoginija i seksizam pod izgovorom da se na taj način čuvaju tradicionalne vrijednosti i dok god u feminizmu, usvajanju novih znanja, odnosu prema drugačijem i drugačijim vidimo ugroženost, ne možemo biti slobodni već ograničeni dogmom i strahom.
„Ta kombinacija vodi u nasilničko ponašanje koje opravdavamo terminom borba dok postajemo lovci na vještice“, izričit je Marković.
Dobijam šta „zaslužujem“ jer „provociram“
Stava je da nasilje najviše podstiče normalizacija nasilničkog ponašanja, nekažnjavanje ili neadekvatne kazne za slučajeve nasilja.
„Takođe i mit o tome ko su idealne žrtve i hipokrizija koja uspješno opstaje u našem društvu. Moral kao kategorija kroz koju procjenjujemo žrtvu i romantizacija te uloge kada je u pitanju ženska osoba. Snažna žena postaje ona koja trpi, a ona koja se suprotstavlja je ona koja izaziva. U mom slučaju ja dobijam šta zaslužujem jer “provociram“, a na pitanje kako provociram odgovor je izgledom“, ističe Marković.
Kako dodaje, društvo koje sve manje sluša i poštuje tolerantno je na sve oblike nasilja pravdajući ga slobodnom govora ili borbom za očuvanje dominatno muškog diskursa kroz koji isijava negativni maskulinitet i normalizuje se.
Djecu moramo voljeti i prihvatati
Komentarišući brojne slučajeve vršnjačkog nasilja i sa kakvim problemima se suočavaju mladi danas, te gdje sve leže uzroci takvog ponašanja, Marković kaže da su danas ispred djece i mladih ljudi postavljena velika očekivanja kako od roditelja tako od vršnjaka, ali i od njih samih.
Problem je, dodaje, najčešće velika diskrepanca između odnosa prema slici svijeta koju žive roditelji i slike svijeta koju žive djeca i razilaženje ili nerazumijevanje onoga čemu teže.
„To je i odbijanje roditelja da se služe tehnologijom i pronalaženje krivice u digitalizaciji koja je sastavni dio naših života. Djeci moramo poslužiti kao primjer u moru loših primjera koji im se nude. Moramo ih voljeti i prihvatati, ali za to je potrebno da ih upoznamo i da progovorimo njihovim jezikom da bi se konačno sreli i stvorili zajednički jezik uz pomoć kojeg ćemo prevazilaziti zajedno sa njima sve nedaće našeg društva“, zaključuje Marković.
